Vehid Gunić (71), uzoriti bh. novinar, kako on sebe, pola u šali, pola u zbilji, predstavlja, zasigurno je endemska žurnalistička pojava. Ovaj “najplodniji bh. autor loših knjiga koje se odlično prodaju” važi za hodajuću enciklopediju, bh. putujući leksikon, nevjerovatne publicističke energije, “slonovskog” pamćenja i erudicije.
Čovjek koji je nakon rata kao bosnoljubac i ovovremeni “zastupnik” Bašeskije, Evlije Čelebije i Zuke Džumhura u jednom tijelu obišao postojeće kontinente i sreo skoro sve i jednog bh. dijasporca, napisavši uz to 43 knjige, uz stotine drugih multimedijalnih uradaka posvećenih, uglavnom, Bosni i Hercegovini, zaslužuje mnogo veću pažnju javnosti.
Nedovršena priča
Intelektualna energija drži budnom Gunićev spisateljski nerv. On trenutno završava antologiju notografiranih sevdalinki i nema vremena gledati svoje putopise iz Amerike, koje ovih dana emitira nekoliko TV kanala u BiH.
Gunićev mozak i u “cvijetu starosti” radi kao švicarski “citizen”. Nismo ga iznenadili ni kada mu je na vrata stana u sarajevskom naselju Dobrinja zakucao “Avazov” fotoreporter. Ispostavilo se – i njega poznaje s jednog od putovanja po Japanu.
Naša novina objavila je prije sedam dana tekst o rahmetli dr. Esi Sadikoviću, ubijenom 1992. u logoru Omarska, koji je izazvao dosta pažnje i komentara. Vaš prijatelj Abdulah Sidran, čuli smo, nazvao Vas je tim povodom.
– Da, Sidran me pozvao iz Goražda da mi kaže kako je današnji “Avaz” u prilogu “Sedmica” (21. januara), objavio vrlo temeljit, seriozan prilog o doktoru Esi. Ovih dana ne znam ni gdje mi je glava, jer završavam veliku antologiju notografiranih sevdalinki, pa nemam vremena čak gledati ni moje putopise iz Amerike koje ovih dana emitira nekoliko naših televizija.
Naravno, odmah sam pohitio do moje omiljene prodavnice “Špar” na Dobrinji i kupio novine. Ostao sam i zbunjen, i obradovan, i ožalošćen, ali i obradovan pred saznanjem da je “Avaz” objavio tako cjelovit, temeljit prikaz dramatične i tragične sudbine doktora Ese, jedinstvenog čovjeka kakvi ljudi možda više nikada neće biti. Akademik Sidran može meritorno suditi i o prilogu u “Avazu”, jer je recenzent moje knjige o Esi.
Pogovor slavnoga pisca Sidrana nalazi se u mojoj knjizi “Doktor Eso” pod naslovom “Da sam ga poznavao, ne znam kako bih preživio njegovu smrt”. Već iz takvoga naslova razaznaje se kakav odnos prem Esi i mojoj knjizi ima slavni pisac. Sidran je na promociji ove knjige kazao kako život Doktora Ese zaslužuje filmsku priču i da on već ima u glavi scenarij.
Bili ste prijatelj s Doktorom Esom, jednim od najistaknutijih Prijedorčana. Objavili ste knjigu – omaž o njemu, ali on je neispričana, nedovršena priča. Da li bi se Doktor Eso (za)stidio današnjeg Prijedora, grada svojih roditelja?
– Eso je veoma volio Prijedor, iako u njemu nije rođen niti je u njemu odrastao. Bio je dijete sarajevske čaršije i pomalo intelektualni vođa sarajevske jalije. On je oficirsko dijete: otac mu je pukovnik JNA, a majka aktivni učesnik NOR-a i rezervni kapetan. Dakle, Eso ne samo da bi se zastidio nego bi, kako bi to Sidran rekao, kao komunističko pastorče, bio duboko razočaran. Budući da je imao nevjerovatan dar da od svega napravi neku zafrkanciju, možda bi on i danas u ovoj mrkloj pomrčini iznad Bosne našao malo svjetla za svoju zajebanciju i za neku smicalicu.
O sudbini djece dr. Ese Sadikovića rekli ste da je delikatna tema. Podsjetimo, priča u najkraćem, glasi ovako: kuću dr. Ese Sadikovića u Prijedoru, po njegovom odvođenju u logor smrti, 1992. zaposjeo je njegov radni kolega, Srbin, za kojeg se potom udala Esina supruga Zorica; djecu Almu i Enisa su pokrstili 1993. u Prijedoru, data su im imena Veronika i Filip, pod kojima i danas kao odrasli ljudi žive u Americi i nisu došli na dženazu svome ocu nakon što je ekshumiran i identificiran. Mi smo u prošlom broju obradili tu delikatnu temu, nazvali stvari pravim imenom, ali nema odgovora zašto djeca šute…
– Ja sam kao novinar dobrim dijelom formiran pod utjecajem slavnoga češkoga reportera Kiša. A on, Egon Ervin Kiš, rekao je da “ništa nije senzacionalnije od gole istine”. Vi ste se u “Avazu” potrudili kazati istinu do koje ste došli. Tu djecu poznavao sam od malih nogu i još nisam uspio dokučiti razloge njihove šutnje. To su danas odrasli ljudi. Oni znaju zašto šute, a ja veoma vjerujem da im nimalo nije lako. Možda je posrijedi ucjena ili cijena koju moraju platiti ili oni ili njihova majka Milica Cica koja je, u međuvremenu, kako čujem, sahranila i drugoga muža za kojeg se udala neposredno poslije saznanja o Esinoj smrti
Loše knjige
Mnogo je djece u BiH ostalo bez svojih očeva. Zašto je ova priča “van standarda”, odnosno drugačija? Znamo li dovoljno? U biografskoj ispovijesti na portalu “Academic Medicine” Veronika Gagović opisala je gubitak oca ne spomenuvši ga nijednom ni imenom ni prezimenom, niti je navela svoje pravo ime i prezime (Alma Sadiković)!?
– Vidite, na tom američkom portalu nije zatrto samo njeno pravo ime Alma, nego je zatrto i njeno slavno prezime Sadiković. Isti je slučaj i sa Esinim sinom Enisom, koji je sada Filip. Dva puta do sada bio sam u Čikagu i pokušao s njima stupiti u kontakt. Nije išlo. Djeca, koja su danas, zapravo, odrasli ljudi, Alma i Enis, znaju razloge, a ja mogu samo nagađati.
Vratimo se Vama. Bili ste urednik, voditelj radijskih i televizijskih emisija, od “Nedjeljnog popodneva”, “Znanja-imanja”, kviza “Olimpijski vremeplov” do TV dnevnika, zatim putopisac, autor “Meraklija”, publicist, pjesnik, svjetski putnik… Šta niste bili, šta namjeravate još učiniti, a u cvijetu ste “(pre)zrelog” doba?
– Ja sam sada, kako bi to slavni Enko Mehmedbašić rekao, u dubokoj mladosti. Ovo je moja najplodnija autorska faza. Idem možda u red malobrojnih ljudi među kojima je tek jedan od milijardu, koji je ostvario sve svoje snove. Bezmalo sve svoje snove dotaknuo sam vlastitom rukom. Imam uspješne sinove, krasne unuke i sada sam potpuno u znaku one poruke koju je Derviš Sušić napisao Meši Selimoviću: “U životu ti je, brajko, najvažnije ostati živ”. Sada radim to najvažnije – nastojim živjeti. Jedan je pjesnik iz Prijedora podstarost uzviknuo: “Kako da umrem kad nisam ni živio!?”. Ja sam itekako živio i još ću, ako Bog da.
Sebe ste opisali kao “najplodnijeg autora loših knjiga koje se dobro prodaju”. Objavili ste 43 djela. Skromno ste jednom izjavili da je “poneka od njih dobra”. Šta ste sve napisali, šta biste izdvojili iz Vaših intelektualnih bisaga?
– Mene je prof. dr. Enes Kujundžić, profesor bibliotekarstva, uvjeravao da nema loših knjiga. Rekao mi je da, ako čitalac u knjizi nađe makar ijedan traženi podatak ili podatak koji do tada nije znao, knjiga je ispunila svoju funkciju. Ideju da tako strogo sudim o svojim knjigama dao mi je moj sin Amir. Samo rođeno dijete može biti tako iskreno.
Rekao mi je: “Prestani pisati onako loše knjige. Samo me sramotiš pišući i o nekim marginalcima koji to ničim nisu zaslužili. Kad umreš, morat ću dati mnogo novca za otkup tvojih knjiga koje si razasuo po svijetu da me barem mrtav ne sramotiš. Kada ćeš konačno napisati pravu knjigu? Onda sam, konačno, napisao nekoliko pravih knjiga, a to je, prije svih “Doktor Eso”, zatim “Bosanske izreke”, “Dijak Vlado”, “Prelog”, “On najveći – Muhamed Ali”, osam knjiga sevdalinki s komentarima i još tridesetak drugih knjiga, među kojima bi se možda mogla naći još pokoja dobra.
Napisali ste više knjiga nego što ih jedan prosječan Bosanac pročita u životu. Kažu da je samo Branko Ćopić bio plodniji od Vas. Slažete li se s tom ocjenom?
– Branko Ćopić je bio pravi, zapravo sjajni pisac, a ja to nisam, haman, ni u pokušaju. Ako je pisac onaj koji piše i objavljuje knjige, onda ja jesam i pisac. Imam i legitimaciju za to. Nekoliko mojih knjiga objavljeno je u Norveškoj, a to je prije svega moj ratni dnevnik “Evropo, stidi se”, i sarajevski ratni humor, pa sam primljen u Udruženje književnika Kraljevine Norveške u kojem se već godinama nalaze moji dragi prijatelji Uzeir Bukvić, Rezak Hukanović, Dino Prohić i sjajni pjesnik i prevodilac Munib Delalić.
Pamtite vjerovatno interesantne zgode u novinarsko-voditeljskom poslu?
Pamtim mnoge zgode i nezgode. Za jednu mislim da je antologijska i više govori o onovremenom značaju televizije negoli o meni kao televizijskom novinaru. Nekoliko godina proveo sam u Prijedoru kao dopisnik tada slavne Radio-televizije Sarajevo.
Gunić: Potpuno sam u znaku poruke koju je Derviš Sušić napisao Meši Selimoviću: “U životu ti je, brajko, najvažnije ostati živ”. Sada radim to najvažnije – nastojim živjeti
Tih godina je Fudbalski klub Bratstvo iz Kozarca ušao u Krajišku zonsku ligu u kojoj se takmičio i slavni OFK Prijedor. Kozarčanima je bilo važnije tada pobijediti Prijedorčane nego, recimo, Rapid iz Beča ili Vašaš iz Budimpešte. Desilo se da je te 1974. godine u Minhenu igrano finale svjetskog prvenstva u fudbalu. Oči cijeloga svijeta, odnosno onoga njegovog dijela koji voli fubal, bile su uprte u Minhen, a oči mojih Kozarčana, uz mnogo zebnje, bile su uprte u igralište u Kozarcu gdje je te nedjelje igran historijski derbi.
Tako sam to nekako i rekao slavnome Mufidu Memiji, tadašnjem uredniku TV dnevnika kandidirajući mu reportažu s kozaračkog derbija. Dometnuo sam mu da loptu treba malo spustiti na zemlju i da će u Kozarcu, desi li se da Bratstvo pobijedi, zapucati prangije, lovačke puške, lako i teško oružje i oruđe, pa, možda, i pokoji trešnjevi top.
Doktor Memija je rekao da malo pretjerujem, ali je dao izun da snimam derbi. Nije bilo šansi da snimak iz Kozarca iste večeri stigne u Sarajevo (nije bilo ITC-a – informativno-tehničkih centara, a snimano je filmski), pa sam u sve ovo uključio i druga Boška Cvijića, tadašnjeg sekretara Općinskog komiteta Saveza komunista u Prijedoru i sportskog pilota, da odmah, poslije utakmice, mene i snimak s utakmice preveze do Sarajeva. Djeluje nestvarno, ali je stvarno bilo tako. Cvijić je rado pristao.
Derbi je mogao početi. Pred početak utakmice ušao sam u svlačionicu kozaračke ekipe i rekao igračima da će se, ako pobijede, te večeri moći gledati u TV dnevniku. Glavni sudija utakmice, čini mi se da se prezivao Zrilić, kada je u mojim rukama vidio pravu filmsku kameru, iznenađeno me je upitao:
Nije, valjda, da će ovo biti na televiziji?
Bit će ako pobijedi Bratstvo, rekao sam i time i hotimično i nehotice ušao u namještanje utakmice, jer sam znao koliko je i njemu i igračima bilo stalo do toga da se vide na televiziji. Tada je televizija još predstavljala čudo i čežnju mnogih. Prvo poluvrijeme završeno je bez golova. Na poluvremenu sam opet ušao u svlačionicu među Kozarčane. Pitam ih šta je bilo, zašto nisu dali gol. Kažu: “Ne možemo. Igraju bunker”. “Jurišajte na bunker!” – zapovjedih im autoritativno.
Počelo je drugo poluvrijeme. S trenerom Prijedorčana, slavnim fudbalerom Idrizom Hošićem, ne gledajući na teren, upustio sam se u neki prijateljski razgovor, kad se igralištem odjedanput prolomi aplauz, zapucaše puške i kubure. Bratstvo je dalo gol, a ja ga ne snimih. Brzo sam utrčao na teren. Pitam Zrilića ko dade gol, pa mi on pokaza golgetera. Kažem Zriliću da nisam uspio snimiti gol. Bratstvo i tako i tako vodi, možemo li ponoviti situaciju:
Možemo, ako hoće igrači. Pitajte golmana.
Na golu Prijedorčana bio je golman kojeg su, čini mi se, zvali Feluga, a inače se preziva Suljanović. Priđem golu i kažem: takva i takva stvar. I tako i tako si primio gol, a ja ga nisam snimio. Kako je bilo? Kaže on da ga je prešao protivnički igrač, ja sam poletio ovamo, a on je zapucao tamo.
Opet će zapucati. I opet ti leti tamo, a on će zapucati ovamo. Važi li?
Važi.
Ponovili smo situaciju. Golgeter domaćih Osman Turkanović opet je zapucao. Opet su Kozarčani zapljeskali i ponovo zapucali. Neki su pomislili da je pao još jedan gol. Ja sam stajao iza gola i snimao silovitu akciju Kozarčana. Utakmica je završena tom važnom i tijesnom pobjedom od 1:0. Požurio sam na sportski aerodrom Urije gdje me je, s upaljenim motorom trošnog trofejnog aviona “kurir” čekao drug Boško, partijski sekretar. Poletjeli smo prema Sarajevu.
Te večeri televizijski gledaoci vidjeli su historijski gol kozaračkog Bratstva. Otad, kad god odem na utakmicu, čim padne gol, očekujem da će se situacija ponoviti. I to se zove profesionalna deformacija.
Sjećam se Vašeg voditeljskog javljanja na otvaranju jedne privatne televizije. U jednom trenu kraj Vas se pojavilo mladunče tigra. Preživjeli ste, nije Vam baš bilo toplo oko srca.
– Bilo je to prvih godina mira kada je moj prijatelj Rezak Hukanović, na moj nagovor, otvorio jednu od prvih privatnih televizija u Bosni i Hercegovini. Pripala mi je čast da izgovorim prvu rečenicu na novoj neovisnoj televiziji 101 u Sanskom Mostu. U studiju smo bili tadašnji načelnik općine Sanski Most, slavni general Mehmed Alagić, moj bogati rođak iz Amerike Kozarčanin Ilijaz Zenkić i ja. Zenkić je, čini mi se, bio i donator. I dok smo mi u studiju, direktno u program, u zanosu govorili o boljim danima koji dolaze, neko je u studio ubacio dva prava mala tigra.
Tigrovi su pripadali nekom našem borcu u kojeg je bila zaljubljena neka žena iz UNPROFOR-a koja mu je, u želji da obraduje čovjeka koji je zagospodario njenim srcem, poklonila dvoje pravih malih, umiljatih tigrića. Te su životinje vrlo ljupke dok su male. U studiju su napravile pravi dar-mar.
Počupale su kablove, utičnice, vukli nogare od kamera, a onda smo mi došli na red. Mene je jedan stalno grickao za nogu i cipelu, a bogati rođak Ilijaz je stalno poskakivao. Nije ugodno kad te gricka jedan od najjačih mesoždera, pa čak i onda kada je u pitanju mladunče te krvoločne životinje. Gledaocima sam pokušao objasniti šta se dešava, ali nisam siguran da su povjerovali, a ni jedna od kamera nije bila tako postavljena da snima iz donjeg rakursa. Bilo je uzbudljivo, šašavo, duhovito i televizično.
Sevdalinke, Safet Isović, Jovica Petković, Ismet Alajbegović Šerbo, Jozo Penava, Zaim Imamović, Cazinjanin Bajro Redžić… U ovom segmentu i fenomenu bh. kulture i tradicije, čini se, dali ste najviše.
– Sevdalinka kao književna stečevina naroda koji žive u BiH, više čak nego muzička tvorevina, ide u najviše domete evropskog pjesništva. Naravno, kao i većina prostoga puka, i ja sam sevdalinku uglavnom slušao i doživljavao kao pjesmu milu mome uhu. Kako sam stasavao i sazrijevao, počinjao sam i dublje horvati po samoj poetskoj strukturi te naše veličanstvene pjesme i mislim da sam uspio najčešće duboko prodrijeti u duboke majdane koja ta naša pjesma skriva.
Nekada davno rekao sam da se uz sevdalinku lakše odrastalo. Normalno je da onda čovjek, koji ima takav odnos prema pjesmi, čim mu se ukazala prilika, taj svoj doživljaj sevdalinke pokuša prenijeti i na druge. Taj pokušaj do sada je izražen u oko stotinu mojih emisija “Meraklije”, a to znači stotinu sati govorenja o sevdalinkama i, naravno, slušanja sevdalinki u izvođenju vrhunskih tumača. Dalje, ta ljubav iskazana je u mojih dosadašnjih osam antologija sevdalinki, ali i u knjizi o Jovici Petkoviću, najvećem svjetskom virtuozu na harmonici.
Snimio sam dokumentarni film o legendarnom Zaimu Imamoviću, pa sjajnu emisiju “Za dušu i sjećanje” o neponovljivom Safetu Isoviću. Eto, ovo hoću da kažem: ulazimo u petu godinu od smrti najvećeg pjevača i tumača sevdalinki svih vremena. Govorim, dakle, o Safetu Isoviću, koji je bio i ostao najsjajnija zvijezda na sazviježđu tumača naše pjesme. Safet je bio pojava i neponovljiv događaj. Pravo čudo. Grad koji mu se divio podigao je spomenik Davorinu Popoviću kojem je dao i ulicu.
Grad je dao imena ulica nekih stvarnih marginalaca, a Safetu još nije dao ništa. Bojim se da će, kako vrijeme bude odmicalo, blijediti i ime i da će stasavati generacije koje će tek ponešto znati o Safetu. Jedna je turska novinarka rekla na turskoj TV: “Da je ovaj čovjek umro u Turskoj, mi bismo mu već podigli turbe…”
Mi tome velikanu još nismo podigli ništa. Na godišnjicu Safetove smrti u septembru prošle godine na njegov mezar došlo je nekoliko marginalaca iz nekog sarajevskog lokalnog udruženja sevdalija. Iz Rume je došao čitav autobus. Pjevač i veliki poštovalac Safeta Isovića Aco Slepčević iz Rume napisao je knjigu o Safetu, a mi, haman, ništa. Moja je želja da se nad mezarom Safetovim podigne barem jedno krilo stiliziranog turbeta, da se pored mezara podigne kameni zid i kamena sećija i da se u zid ugradi česma iz koje bi stalno tekla voda. Imam i ideju i želju da učestvujem u realizaciji, ali, naravno, ništa ne treba činiti mimo Safetove porodice i mimo institucija kulture grada i Federacije, ako tako nešto uopće funkcionira na ovakvoj frekvenciji.
Napisali ste i knjigu protiv pušenja, a duhanili ste punih 40 godina. Jeste li i Vi kao Mark Tven tvrdili da nema ništa lakše nego ostaviti duhan, pa ste ga ostavljali i vraćali mu se?
– Tu duhovitu misao o ostavljanju duhana u mojoj knjizi ja pripisujem ciniku i dobrom britanskom državniku Vinstonu Čerčilu. Meni je preciznija i ozbiljnija opaska o pušenju koju je u pogovoru za moju knjigu napisala naša najpopularnija i najčitanija spisateljica Nura Bazdulj-Hubijar. Nura je ljekar, primarijus, koja, dobame, i o štetnosti pušenja zna mnogo, ali još nije bacila duhan. Mene je podsticala da ga bacim. U mojoj knjizi ona kaže: “Najteže je ono što se neće”. Ja sam htio i, evo, već 16 godina ne pušim. Odvikavanje od pušenja je jedna od najtežih bitaka koju sam dobio protiv sebe. Naravno da sam na tu činjenicu vrlo ponosan.
Posjetili ste 135 zemalja svijeta. Lutrija je sresti Vas u glavnom gradu BiH. To je primijetio i Enko Mehmedbašić.
Duhoviti i dragi Enko Mehmedbašić, s kojim sam imao čast raditi barem desetak godina u slavnoj TV Sarajevo, čini mi se da je rekao: “Na putu oko svijeta Vehid Gunić je proputovao i kroz Sarajevo…”
Moje zanimanje za novinarstvo, kada sam o njemu kao dječak imao tek maglovitu sliku, počelo je onda kada sam shvatio da ta profesija podrazumijeva i mnogo putovanja. Sada mogu reći kako putujem da bih živio i živim da bih putovao. Možda će zazvučati surovo, ali mislim da ko ne putuje – ne živi. Otputovati, pa makar do Oštre Luke, Tarčina ili Pazarića, ali i do Tasmanije. A i tamo sam bio. Jedna od mojih narednih knjiga na kojoj uveliko radim nosit će naslov “Putovanja radi povratka”.
Ja, zapravo, i putujem prije svega zato da bih se vraćao. Oni koji poput mene često putuju znaju koji je to i kakav je to veličanstven osjećaj – povratak. Nedavno sam ostvario jedan od velikih snova. Zahvaljujući sjajnom čovjeku, novinaru, pjesniku i putopiscu Izetu Izi Dizdareviću, u njegovom kamionu proputovao sam kroz najveći dio SAD. Upravo se na nekoliko televizija emitira serija tih naših putopisa. Izo je plaćao sve i vozio. Njegovim kamionom dospjeli smo do kapija Holivuda. Divno i – ponovljivo. Uskoro ću s Izom u njegovom kamionu na drugi kraj Amerike – kroz Džordžiju pa na Floridu, sve do Džeksonvila. Ko ne putuje – ne živi.
Moja ženidba
Mogu li Vas vratiti u mladalačke godine? Puno toga Vas veže za Sanski Most, Lušci Palanku, Ljubiju, Prijedor. Susret s Fatimom, zar ne? Davno sam sa zanimanjem slušao priču o Vašoj ženidbi.
– Priča o mojoj rahmetli supruzi Fatimi zaslužuje cijelu knjigu. Da pokušam malo zgusnuti. Priča je počela u Sanskom Mostu u kojem je u septembru 1969. godine otkrivena bista Sime Miljuša, nekadašnjeg sekretara KPJ. Bistu je izvajao poznati vajar Ahmet Bešić. Ja sam tek bio dospio u taj kraj iz Sarajeva, pa sam i o toj svečanosti izvještavao Radio Sarajevo. Tadašnja supruga Ahmeta Bešića Zlata, poslije svečanosti, pozvala me u goste kod njih u Banju Luku. Rekla mi je da ima lijepu sestru Fatimu koja studira matematiku i stanuje kod nje.
– Kada da dođem?
– Dođite u petak!
Dođem u petak – nema Fatime. Čekao sam tri-četiri sata i taman kad sam morao krenuti na voz, u hodniku, pred stanom, nakratko susretnem krasoticu Fatimu, ali sam morao hititi na voz, jer kola nisam imao.
Samo nekoliko dana poslije toga, na vrata moga dopisništva u Prijedoru pokucala je ta prijedorska ljepotica. Nisam je u prvi mah ni prepoznao. Odmah s vrata mi je rekla:
– Poslala me moja majka koja kaže da zna vašu majku i moli da mi pomognete. Moj otac želi da ja počnem raditi i da nastavim studirati vanredno. Dao je neke pare nekim ljudima u Lušci Palanci da me zaposle u školi i ja bih trebala početi raditi iduće sedmice u nekim Miljevcima kod Lušci Palanke. Ne znam ni gdje je to. Moja majka vas moli da ovdje negdje intervenirate da se zaposlim. Nikada nisam živjela na selu i bojim se malo…
– I vi ste radi toga došli? Koliko hoćete ima učitelja koji rade u većim zabitima nego što su ti Miljevci i sretni su što imaju divan posao u rukama…..
Nije me ni saslušala. Samo je tresnula vratima i otišla.
Desetak dana poslije toga u Sanskom Mostu održavan je neki veliki politički skup povodom nekog našeg (jugoslavenskog sukoba s Bugarima). Samo što se nije bilo zaratilo. Krajišnici hoće na front prema Bugarskoj. Bugari poručuju da u svakom Makedoncu kuca bugarsko srce. Stane Dolanc poručuje da u kući svakog Makedonca zvecka jugoslavenska puška. Napeto, naelektrisano do neba. Ja tada, na tome skupu, kažem mome ahbabu, možda u tim trenucima najboljem bibliotekaru u BiH, dragom Huseinu Šarčeviću: “Ovo će se, izgleda, zaratiti, a ja ostadoh neoženjen. Ima li kakav taksi da ja idem po onu malu u Miljevce?
– Ako misliš ozbiljno, odmah ćemo naći taksi…
– Mislim ozbiljno.
Divni rahmetlija Husein našao je “divljeg” taksistu. Bio je to neki konobar koji je imao onu staru crvenu “škodu”; za 20.000 ondašnjih dinara odveo nas je do Miljevaca, a potom do Ljubije u kojoj sam stanovao.
Bio je 20. februar 1970. godine i bio je snijeg do grla. S ceste se nismo mogli spustiti do Miljevaca, nego smo kroz duboku prtinu krenuli pješke. Smrkavalo se. U Miljevcima, na izvoru koji se sav pušio kao da iz njega izvire topla sumporna voda, jedna je seljanka napajala konje. Pitam je gdje je škola: “Eno tamo, kaže ona…”
– Ima li sada neko tamo?
– Ima učiteljica muslimanka iz Prijedora…
Odem tamo s Huseinom, koji je čekao pred vratima. Pokucam i, ne sačekavši odgovor, uđem u razred. Bio je pun učenika, različte dobi; četiri razreda u jednom. Na stolu gomila jaja. Prvačići su učili slovo j i donijeli očigledno nastavno sredstvo; j = jaje. Fatima je zbunjena zbog neočekivane posjete. Pita me pred djecom:
– Otkuda Vi?
– Evo, došao.
– Zašto?
– Da Vas vodim.
– Kuda?
– Mojoj kući.
– Da se udam?
– Da se udate.
– Ne mogu ja tako. Moram razmisliti.
– Ako Vi morate razmisliti, onda nema ništa od toga – kažem ja i zaputim se prema vratima.
– Čekajte, čekajte! – povika Fatima. I ja pričekam.
Tada Fatima reče najkrupnijem učeniku u razredu:
– Otiđi sutra u Palanku i kaži direktoru škole da se učiteljica udala!
Pokupili smo jaja kao očigledna nastavna sredstva i zaputili se gore, kroz prtinu, uskom snježnom stazom na novu stazu na kojoj ću s mojom divnom krasoticom proživjeti najradosnije i najljepše trenutke u životu.
Vaš zajednički život prekinula je granata…
– Kada su vukodlaci, sljedbenici monstruma iz Kalinovika i s Durmitora navodećom granatom 9. novembra 1993. godine gađali učionicu u kojoj je najdivnija supruga, majka i učiteljica svoje učenike, svoje male piliće, kako ih je zvala, učila samo dobroti, moja divna i plemenita saputnica imala je samo 45 godina i šest dana. Zločinci su gađali opasne protivnike – djecu i najplemenitiju učiteljicu na svijetu.
Da su kojim slučajem naši borci bilo gdje počinili sličan zločin, bio bih na čelu kolone koja ide na proteste i koja podržava ideju da se po tako plemenitoj učiteljici zove ne samo škola u kojoj je radila nego i ulica i kvart u kojem je stanovala. Sjetimo se Desankinih pjesama i krvavih bajki. Ovo je bila najkrvavija. Zato uvijek ističem da bi zaboraviti ovaj stravični zločin i o njemu šutjeti bio novi zločin. Da ima imalo ljudskoga u naredbodavcima i zločincima, oni ne bi mogli imati ni mira ni mirnoga sna do kraja života.
Kako ste Vi i djeca izašli iz te ogromne lične tragedije? Je li Vaš “bijeg” iz Sarajeva i “lutanje” po svijetu, na neki način, odgovor tijela i duše na taj veliki gubitak?
– Moglo bi se to i tako reći, da su moja stalna putovanja bijeg od stvarnosti i traganje za Fatimom s nekom nadom da će se odnekuda pojaviti s osmijehom i najljepšim i najkrupnijim očima na svijetu. Svjesni smo, sinovi i ja, da se iz te tragedije ne može izaći. Ona je naš bolni usud s kojim se moramo nositi do kraja života.
O bh. kalvariji svjedočili ste i dostojanstvenom knjigom – dnevnikom i hronikom ubijanja “Evropo, stidi se”.
– Taj moj ratni devnik posvećen je rahmetli Fatimi i velikim dijelom se odnosi na naša sarajevska strahovanja, drame, otpor i herojstva pojedinaca dojučerašnjih marginalaca, ali i manekana rata. “Evropo, stidi se” je knjiga o nama, o našoj drami i užasu u kojem su pokatkad i živi mogli zavidjeti mrtvima.
U knjizi “Moji savremenici” ima i onih, čini mi se, koji su tu našli svoje mjesto čisto iz pragmatičnih razloga?
– Postoje moje četiri knjige iz serije o mojim savremenicima. U tim knjigama ima mnogo likova o kojima pišem s radošću i zanosom, ali ima mnogo i onih koji tu nisu samo iz pragmatičnih nego iz komercijalnih razloga. I to je ono što je posebno ozlojedilo moga sina Amira koji se sprema da, poslije moje smrti, sve te knjige pokupuje od vlasnika i da ih, kao u vrijeme velikih i strašnih inkvizicija spali na lomači. Uostalom, tako su nekada završavale i sjajne knjige Džona Rida, Remarka, Egona Ervina Kiša, pa će doći vakat da tako završe i neke moje loše knjige.
Kada biste se ponovo rodili, čime biste se bavili, šta biste promijenili u onom proživljenom?
– Ništa ne bih mijenjao. Jedino bih, kad bi se moglo, u svoje okrilje pokušao ponovo vratiti moju Fatimu.
Najveći živući Bošnjak napisao mi epitaf: “Ovdje počiva svog naroda očinji vid, Pisac i putopisac od Gunića Vehid”
Imate redovna druženja i nastupe s našim najvećim živućim pjesnikom Avdom Sidranom.
– Sa Sidranom me vezuje dugogodišnje neraskidivo prijateljstvo. S njim nastupam u Kamernom teatru u predstavama pod naslovom “Veče sa Sidranom”. Ja sam tu statista sa zadatkom, da popunim prostor kad se velikan umori. Velika je to čast i ponosan sam što se mogu smatrati Sidranovim prijateljem, saradnikom, ali, iznad svega, poštovaocem njegovog velikog književnog djela, posebno poezije.
U toj vrsti duhovnog djelovanja Sidranu danas nema ravnoga u cijeloj Evropi, pa i dalje. Sidran je Anapurna duha, pjesništva i mudrosti i najveći živući Bošnjak. Ne vjerujem da će se na našim prostorima ikada više roditi takav pjesnički genije.
On Vam je sročio i nadgrobni epitaf!?
– Spontano. Sidran mi je jedne večeri javio da mi je napisao epitaf. On ima najbolji uvid u to šta ja radim, i da sam ja na mojim brojnim putovanjima oko svoga naroda, da vidim umjesto njega i da to kasnije kroz moje emisije prenesem i na druge. Dobri Sidran taj uvid je pretočio u epitaf koji glasi:
“Ovdje počiva svog naroda očinji vid,
Pisac i putopisac od Gunića Vehid”.
Sidran vam je, dakle, pripremio odlazak na “bolji” svijet. Da li ste se šalili na taj račun?
Sidran je mislio ozbiljno, moji sinovi misle da me Sidran zajebava, a ja ne mislim ništa.
Ko ne putuje – ne živi!
– Nedavno sam ostvario jedan od velikih snova. Zahvaljujući sjajnom čovjeku, novinaru, pjesniku i putopiscu Izetu Izi Dizdareviću, u njegovom kamionu proputovao sam kroz najveći dio SAD. Upravo se na nekoliko televizija emituje serija tih naših putopisa. Izo je plaćao sve i vozio. Njegovim smo kamionom dospjeli do kapija Holivuda. Divno i – ponovljivo. Uskoro ću s Izom u njegovom kamionu na drugi kraj Amerike – kroz Džordžiju, pa na Floridu, sve do Džeksonvila. Ko ne putuje, ne živi – poručuje Gunić.
(dnevniavazba)