Praznoglavi crkvenjaci Bosne

Autor: Željko Milićević

Baš sam se bio nabrusio oglasiti se na kukavički čin biskupa Banje Luke, Franje Komarice, koji je nedavno odlučio prihvatiti „nagradu“ od genocidaša, i poslati protestno pismo u toj svezi Vinku kardinalu Puljiću, kad pročitah najnoviju vijest o kukavičkom činu blaćenja Sarajeva, Bosne, i braće i sestara muslimanske vjere od strane kardinala Puljića , na njegovom pohodu pražnjenja kesa Hrvata Australije.

Nakon analize vjersko-društvenog samoubojstva Komarice i Puljića, koja su povijesnih i epskih proporcija, odlučio sam se osvrnuti na njihovo sunovraćivanje u ćenifu ljudskosti i civilizacije. Svijestan sam da ovom metaforom vrijeđam ćenifu.

Ponovit ću, još jednom, moju izjavu iz teksta koji je bio objavljen na ovoj stranici pod naslovom „Slijepi kršćani Balkana“ u kojem sam opisao moju posjetu hrvatskoj crkvi „Sv. Leopold Mandić“ u Ottawi, u jesen 1991. godine, kad je Vukovar padao pod oružanim napadima pravoslavaca iz Srbije, dok su ga branili patrioti Vukovara sviju vjera, uz pomoć „cvijeta muslimanske mladosti“, dragovoljaca, ili dobrovoljaca, iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Kosova, po osobnom svjedočenju člana Hrvatske garde koji je, sa svoja četiri sina branio Hrvatsku. On mi je isto tako izjavio da su „branitelji“ Hrvatske iz Osijeka dolazili kamionima – svojim vlastitim, i odlazili natrag u Osijek potpuno opterećeni. „Dok su Osiječani držali liniju, mi smo izgubili osam kilometara širine i dvanaest kilometara dubine“. Ovo sve opet ponavljam zato da se ne zaboravi.

Kad sam ušao u vjerski ured crkve, u kojem su bili župnik Vinko (prezimena se ne sjećam, on je nakon služenja u Ottawi otišao služiti u Njemačku) i Mile Šušak, brat Gojka Šuška, ondašnjeg ministra obrane Republike Hrvatske, na zidu sam vidio kartu Hrvatske iz 1918. godine, koja je uključivala Bosnu i Hercegovinu. Zgrozio sam se jer mi je odmah bilo jasno de će krv teći do koljena, i to većinom muslimana Bosne i Hercegovine. Rekao sam: “Vinko, zar se ovo želi postići?“ I župnik Vinko i brat ministra obrane Hrvatske zamuknuli, niti jednu riječ da izvale. Ja sam se okrenuo i izišao iz vjerskog ureda hrvatske crkve „Sv. Leopold Mandić“, na Lyndale Avenue u Ottawi, gdje se više nikad nisam vratio.

Nemojmo zaboraviti da je Gojko Šušak, ondašnji ministar obrane Republike Hrvatske, žrtvovao Vukovar da naoruža Matu Bobana. Mile Šušak mi je, uz kavu, nešto prije moje posjete hrvatskoj crkvi, rekao da je 87% budžeta za obranu Vukovara otišlo Bobanu, koji mi je, na žalost, u široj obitelji. Mate Boban je tim novcima počeo voditi rat protiv muslimana Bosne i Hercegovine. Mile mi je, u tom sastanku isto izajvio ovo: “Pa i mi ćemo prigrabiti gdje što stignemo“. Bože sačuvaj! Hrvatska, i rimokatolici Bosne i Hercegovine, u povijesno presudnim trenutcima imaju grmalje za vođe – izvinjavam se grmaljima. A to hrvatsko grmaljstvo, sudeći po mnogim izjavama Ive Josipovića, predsjednika Republike Hrvatske, i dalje neobuzdano tutnji.

Župniku Vinku sam išao samoinicijativno jer mi je davno prije postalo jasno da će se upriličiti sukob na osnovi vjerskih razlika – iako se svi klanjamo Jednom i Jedinom Božanskonm Biću. Namjera mi je bila savjetovati župnika Vinka da se objasni puku da se izogne manipulaciji kojom će ga se postaviti u vjerski sukob. Međutim, bilo je već onda kasno zaustaviti genocid Hrvatske (kojeg danas sama Hrvatska poriče) i genocid Bosne i Hercegovine i pogotovo njenog muslimanskog stanovništva. Osim toga, vjerska vrhuška u Hrvata je već onda, a sama geografska karta u vjerskom uredu crkve je svjedočenje tome, spremala voditi puk u sukob s braćom i sestrama muslimanske vjere.

Jednu činjenicu nemojmo zaboraviti – bez veleizdaje Hrvatske i bosanskih rimokatolika ne bi bilo došlo do genocida Bosne i Hercegovine i bosanskih muslimana.

Zbog toga je bilo važno rimokatolicima Bosne i Hercegovine, onda, kao što je važno i danas, i biti će važno i sutra, shvatiti da im Hrvatska nije domovina, nego je domovina Bosna i Hercegovina. Ali, tko će grmaljima to objasniti? Svijestan sam da ovom metaforom vrijeđam grmalje.

I biskup Komarica i kardinal Puljić – jadna li je ta rimokatolička crkva – su imali skoro dvadeset godina vremena ispraviti krivdu svog puka.

Međutim, oni se odlučili sunovratiti u ćenifu.

Eh, jadna ćenifo!

(bosnjacinet)