Sidran o dvadesetoj godišnjici postojanja RS: Zamislite filmkoji započinje proslavom jedne takve ljudske zlotvorevine!

 

Abdulah Sidran (rođen 1944. u Sarajevu) ubraja se među najznačajnije živuće bh. književnike, iako je vjerovatno u svijetu najpoznatiji kao scenarist prva dva filma Emira Kusturice, ‘Sjećaš li se Doli Bel?’ i ‘Otac na službenom putu’, koji su zapravo nastali prema doživljajima iz Sidranova života. Među njegovim važnijim djelima svakako treba spomenuti iz zbirku pjesama ‘Zašto tone Venecija’, objavljen nakon rata u BiH, ali i njegov novi memoarski roman ‘Otkud sirove kože’.

Kako vam se činila prosla dvadesete godišnjice postojanja Republike Srpske?

– Kao početak nekog idiotskog filma (smijeh). Zamislite film koji započinje proslavom jedne takve ljudske zlotvorevine! Za mene je tu naročito neobjašnjivo zašto su tu došli najvažniji predstavnici najveće hrvatske stranke u BiH, HDZ-a. Oni, dakle, nemaju problema sa činjenicom da su vojska i policija Republike Srpske istrijebili sve hrvatsko sa svojeg teritorija. Pitam se i zašto je tamo bio divni i hrabri biskup Franjo Komarica, koji je rat proveo herojski, živeći sa onima malobrojnim Hrvatima koji su tamo preostali. On je rekao da se kao svećeno lice morao odazvati. Meni je to ipak neprihvatljivo i problematizirao bih te odnose. Razumijem realnost i stanje stvari na terenu i kada bih kao političar prihvatio neki datum za slavlje Republike Srpske, to bi moralo biti nakon Daytona. Prethodno su u RS bili pobunjenici protiv svoje, međunarodno priznate države. Dakle, ovo je 12. godina RS, a ne dvadeseta. Oni, dakle, računaju svoje postojanje od januara 1992., a rat je u BiH počeo u aprilu. Iz Hrvatske bih očekivao da se više reaguje na ponašanje HDZ-a BiH, da ih se prozove zbog odlaska na tu proslavu, da ih se zove na odgovornost zbog toga.

Kažete ‘kad bih ja bio političar’… Kako onda gledate na vaše političke mijene: bili ste član UJDI-ja, pa reformista Ante Markovića, a kasnije ste bil u SDA. Zamjerate li sebi nešto u svemu tome?

– Razumijem da iz vaše pozicije stvari tako izgledaju, ali ako iznutra gledate stvari, i sa dobrom voljom, onda biste vidjeli da tu nije bilo moralne pokvarenosti. Mene je u UJDI (Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu) pozvao svjetski ugledni ekonomist Branko Horvat, koji je bio i kandidat za Nobelovu nagradu. UJDI je imao namjeru provesti društvene i ekonomske promjene, nije se bavio nacionalizmom. Prirodno je da sam se onda anganžovao u Reformistima Ante Markovića, jer on je tada nudio nadu. Što se SDA tiče, smatrao sam tokom rata da trebam biti lojalan državnoj vlasti, koju je tada predstavljao Alija Izetbegović iz SDA, te sam se rado sa njime pojavljivao u javnosti. Govorio sam i ponekad na skupovima SDA, ali je i ona imala tvrdo krilo kojem ja nisam bio po volji. Alija nije bio takav, on je bio čovjek širokih pogleda i tolerancije. A u SDA nisam nikad službeno bio, jer sam smatrao da je to stranka sa proizvodnom greškom. Mene su zbog toga u BiH najviše optuživali oni koji se smatraju ljevicom, iako danas ljevica ne postoji.

Vidite li nekoga u BiH koga smatrate autentičnom ljevicom?

– Nikoga, ni u Bosni ni u Hrvatskoj. Posljedni pravi ljevičar u Hrvatskoj je bio pokojni Stipe Šuvar, pametan čovjek čiji će ugled s vremenom sve više rasti. Nekad su svi ismijavali njegovu reformu obrazovanja, tzv. šuvaricu, ali ona je bila mnogo bolja od ove današnje Bologne, na koju se svi opravdano žale. Ovdje je i nasilno izbačen iz upotrebe pojam radnika, svi su radnici , a klasnu solidarnost više niko ne spominje. Klasična ljevica je nestala, a nameću se nekakvi skandinavski modeli. Ali nije to moje područje, time se bave ljudi koji žele umanjiti važnost moga rada u kulturi, jer ne mogu uvjerljivo tvrditi da nisam značajna književna figura, pa idu sa političke strane. Ne mogu mi ništa, iako laži znaju biti bolne jer su nepravedne.

Pređimo onda na vaš književni rad. Poslije rata ste pisali poeziju, a sada ste se bacili na prozu. Zašto?

– Ne dijelim stvari tako. Forma izražavanja je izraz unutrašnje zakonitosti, građe koja me opsjeda. Nešto traži pjesnički iskaz, a drugo prozni. Jednom mi se dogodilo da je jedan tehnički urednik moju zbirku pjesama prelomio kao prozu! U pjesmama znam i citirati dokumente, dakle nema tih podjela. Uživam miješati poeziju i prozu, ne mareći za formalne kategorije. Pa i u ‘Otkupu sirove kože’ mnoga poglavlja završavaju stihovima.

U ‘Otkupu sirove kože’ naročito je zanimljiv dio u kojem opisujete veliki uticaj vašeg srednjoškolskog profesora književnosti, koji je istovremeno bio jedan od mučitelja na Golom otoku, pa i vašeg oca lično…

– Ne pišem o tome ni sa mržnjom ni sa revanšizmom. Taj čovjek se zvao Juraj Marek i bio je odličan profesor književnosti. On je, kao i moj tata, završio na Golom otoku, ali se brzo i uvjerljivo pokajao – raznim načinima se to moralo dokazivati – te je prebačen među čuvare, i to one koji su bili zaduženi za fizičko mučenje i batinanje zatvorenika. Kada sam u trećem gimnazije propao i ponavljao razred, taj divni gospodin je postao moj razrednik. Tata mi je u tom trenutku baš bio na samrtnoj postelji i pitao me je ko mi je novi razrednik. Rekao sam ‘Juraj Marek, jedan divan čovjek’, na šta je moj otac rekao: ‘Pa zar ta pička?!’ Marek me prepoznao kao darovitog i imao sam peticu iz, tada se zvalo, srpskohrvatskog jezika i književnosti, dok iz svega ostaloga dvice! On me i spasio od ulice, jer tada sam se družio sa sitnim kriminalcima i džeparima, a socijalni radnici su već digli ruke. Vodio me sebi kući, razgovarao sa mnom i pokušavao me preobraziti. U ‘Otkupu sirove kože’ sam objavio i pismo koje mi je poslao dvadeset godina nakon što sam maturirao, jer sam ga često spominjao u intervjuima kao nekoga ko me ubacio u književnost, a u kojem mi kaže da bih i ja sam našao svoj pravi put. Juraj Marek je, inače, bio jako lijep čovjek, kao stari glumac Mel Ferrer, sa plavim očima i kosom, a prije Drugog svjetskog rata je studirao arhitekturu u Zagrebu. Kao pripadnik tada napredne ljevice otišao je i u partizane, gdje je svjedočio i strijeljanju vlastitog oca koji je bio ustaša. Suzu nije pustio, jer to je bilo pravilo koje je važilo za skojevce. Pokazao mi je i priručnik za mlade skojevce, gdje se kaže da se tako treba ponašati prema klasnim neprijateljima.

Šta se sa njime dogodilo?

– U ašrilu 1992. je izvršio samoubistvo, jer je shvatio šta se događa i nije tome želio svjedočiti. Prvo se pokušao objesiti, ali ga je spasio njegov sin Dragiša, ali par dana kasnije je sebi presudio pištoljem. I tako danas u Sarajevu, na partizanskom groblju Lav, imate grob mog oca, koji je umro mlad još 1965., a deset metara dalje je grob mog profesora Juraja Mareka. I odmah pored njega, metar udaljen, grob je velikog režisera Šibe Krvavca. Malo dalje je pjesnik Izet Sarajlić… na tom malom groblju leži sve što je važno u mom životu.

Više ne živite u Sarajevu, preselili ste se u Goražde. Kako gledate na današnje Sarajevo, s obzirom na to da ste bili i jedan od ključnih aktera njegovih zlatnih osamdesetih godina? Čini se da je danas Sarajevo izvojeno od ostatka BiH…

– Moramo najprije biti nježni te reći da je Sarajevo danas rezultat svega što se dogodilo. Ono što je Sarajevo nekad bilo, kao istinski multikulturno, preselilo se malo na sjever, u Tuzlu. Etnička pomjeranja koja su se dogodila u Sarajevu su drastična, iako se trudimo sačuvati jedan multikulturalni duh. Treba biti svjestan i da su u Sarajevo 1945. došli pobjednici, koji su tako i nastupali: mogli su oteti klavir, oženiti balerinu. Ovoga puta su u Sarajevo došli gubitnici, kojima je otet zavičaj, ljudi sa par najlonskih vrećica u rukama. Potrebno je vrijeme da se te generacije urbaniziraju. Ne smije se prema njima biti previše grub, jer osnovni krivac za to je proizvedena nacionalna hipersenzibilnost. Pa ne može biti da je nacionalno važnije od elementarnih ljudskih prava! Kada su zaštićena ljudska prava, to znači da su u njima zaštićena i nacionalna.

Ne volite baš riječ ‘suživot’ zbog svega toga?

– Kad mi neko spomene suživot, ja ga pošaljem u sukurac. Kod nas suživot znači da je naredni korak paralelni život, pa odvojeni život, pa aparthejd i konačno na kraju fašizam. Danas ljudi u BiH smatraju legitimnim i ne plaše se reći kako ne žele da njihova djeca ne žele sa bošnjačkom djecom u isti razred. Meni to ne može biti normalno, jer se sjećam da sam odrastao sa djecom različitih vjera i nacionalnosti. Puzao sam kao beba u kućama katolika i pravoslavaca, kao što su i oni kod mene. Biti u jednonacionalnoj sredini jest kao biti riba u akvariju. Pitajte ribe vole li više biti u rijeci ili u akvariju. Nasilno uspostavljena jednonacionalnost mi je neprihvatljiva, ne želim živjeti u tome. Uostalom, ne bih želio ni živjeti u zgradi u kojoj su svi pisci.

(24sata.info)