Sedam godina patnje državljanina BiH uGvantanamu
“Ove srijede, američki pritvorenički kamp u Gvantanamu obilježiće deset godina od kada je otvoren. Tamo sam proveo sedam godina, bez ikakvog objašnjenja i bez podignute optužnice. U tom razdoblju, moje su ćerke odrasle bez mene”
Ovim riječima počinje tragična ispovijest Lakhdara Boumedienea, Alžirca s državljanstvom Bosne i Hercegovine, dugogodišnjeg radnika Crvenog polumjeseca koji je nevin proveo sedam godina u zatvoru u Gvantanamu. Boumedieneovu priču je u nedjelju objavio New York Times.
Boumedienea je posao doveo u BiH 1997. godine. Zajedno sa svojom porodicom doselio se u Sarajevu, gdje je bio direktor lokalnog predstavništva Crvenog polumjeseca. Zadatak mu je bio osiguravanje humanitarne pomoći za djecu koja su u ratnim godinama izgubila članove porodice. Državljanstvo BiH stekao je 1998. godine.
“O nekim stvarima ne želim da pišem. Samo želim da ih zaboravim”
“Imali smo dobar život. Ali sve to se promijenilo nakon 11. septembra”, kaže Boumediene. Na razgovor je, prisjeća se, priveden 19. oktobra 2001. godine. Američke vlasti zatražile su njegovo hapšenje, zajedno s još pet osoba. Optužen je da je planirao podmetanje bombe u američku ambasadu u Sarajevu.
“Od samog početka je bilo jasno da su Amerikanci napravili grešku. Najviši bosanski sud sproveo je istragu i zaključio da nema dokaza protiv mene. Naređeno je da me puste na slobodu. Ali odmah nakon puštanja, američki agenti su zarobili mene i pet drugih. Zavezali su nas poput životinja i avionom prebacili u Gvantanamo, američku mornaričku bazu na Kubi. U zatvor sam stigao 20. januara 2002. godine”.
U početku je Boumediene gajio nadu u američko pravosuđe.
“Vjerovao sam da će moji tamničari brzo uvidjeti vlastitu grešku i pustiti me na slobodu. Ali pošto onima koji su me ispitivali nisam dao odgovore koje su tražili, a kako sam i mogao kad ništa nisam skrivio, postali su sve brutalniji. Danima su me držali budnim. Bio sam prisiljen satima stajati u bolnim položajima. O nekim stvarima ne želim da pišem. Samo želim da ih zaboravim”, napisao je Boumediene u autorskom tekstu za New York Times.
Boumedieneu niko nije hteo da kaže zbog čega ga drže zatvorenog. Štrajkovao je glađu dvije godine, nadajući se da će tako izvući bilo kakve informacije od svojih tamničara. Ali dobio je samo nova mučenja.
“Dva puta dnevno su mi gurali cjevčice u nos i niz grlo i tako mi unosili hranu u želudac. Bilo je užasno bolno, ali bio sam nevin i nisam želio da prestanem sa svojim protestom”.
“Dva puta dnevno su mi gurali cjevčice u nos i niz grlo i tako mi unosili hranu u želudac”
Možda bi Boumediene i dalje ležao u Gvantanamu, da njegov slučaj nije stigao do američkog Vrhovnog suda. Najviša pravosudna instanca u SAD-u je pravomoćnom sudskom odlukom priznala da je došlo do greške. Američka vlada je odustala od optužbi za planiranje terorističkog napada u Sarajevu i Boumediene je pušten na slobodu, zajedno sa svojim “saborcima”.
“Nikada neću zaboraviti trenutak smo sjedeli u toj sobici u Gvantanamu, zajedno s još četiri muškarca, dok je sudija Ričard J. Leon u sudnici u Vašingtonu čitao svoju odluku. Apelovao je na vladu da odustane od žalbe na njegovu presudu, uz objašnjenje da je sedam godina čekanja na odgovor o jednom tako važnom pitanju i više nego dovoljno. Oslobodili su me, napokon, 15. maja 2009. godine”.
Oko 90 odsto zatvorenika je u posljednjih 10 godina oslobođeno krivice
Boumediene sa svojom porodicom danas živi u Francuskoj. Ponovno se, kako kaže, upoznao sa svojim ćerkama koje su još bile bebe kada je zatvoren. U oktobru 2010. dobio je i sina. Nadao se da će, po izlasku iz zatvora, nastaviti s humanitarnim radom. Međutim, bivšeg “stanovnika” Gvantanama sada ni jedna humanitarna organizacija ne želi da zaposli. Njegova porodica zbog toga danas živi na rubu siromaštva.
“Ne volim da mislim o Gvantanamu. Ta sjećanja su puna bola. Ali odlučio sam da podijelim svoju priču zato što je tamo i dalje zatvoreno 171 ljudi. Među njima je i Belkacem Bensaja, koji je zajedno sa mnom uhapšen u Bosni i poslat u Gvantanamo”, piše Boumediene u svom tekstu za New York Times.
Njegov slučaj na Vrhovnom sudu pod nazivom, “Boumediene v. Buš”, danas se izučava na pravnim fakultetima u SAD-u i šire.
“Možda će mi to jednoga dana predstavljati zadovoljstvo. Ali dok god je Gvantanamo otvoren i dok god su u njemu nevini ljudi, moje su misli uz one koji su ostali u tom mjestu patnje i nepravde”.
Oko 90 odsto zatvorenika je u poslednjih 10 godina oslobođeno krivice, neki od njih su iz zemalja poput Sirije ili Kine, gdje se suočavaju sa torturom ako budu vraćeni, ili Jemena, zemlje koju Sjedinjene Države smatraju nestabilnom. Oni ipak i dalje leže u zarobljeništvu a kraj njihovim mukama se ne nazire, ne zato jer su opasni, ne zato jer su napali Ameriku, već zbog toga što stigma Gvantanama znači da nemaju gdje da se vrate a Sjedinjene Države im neće ponuditi dom ni jednom od njih, zaključuje Boumediene.
(enovinecom)
