Kontranapad branilaca BiH u kojem nije bilo stradanja srpskih civila: Kravica – istine i laži

Navršilo se 19 godina otkako su branioci BiH s područja srebreničke, bratunačke, vlaseničke i zvorničke slobodne teritorije u kontranapadu zauzeli dio područja sela  Kravice kod Bratunca.

U presudi Naseru Oriću, Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije utvrdio je da je “u Kravici bila vojna baza iz koje su bosanski Srbi napadali Srebrenicu i okolna bošnjačka naselja”.

Stalne podvale

Prema presudi, bošnjački protivnapad na Kravicu 7. januara 1993. rezultat je srpske blokade humanitarne pomoći te stalnih napada na okolna bošnjačka sela, posebno u decembru 1992. Brojne medijske podvale iz Srbije i RS ovaj događaj su načinile kontroverznim. Srpski izvori ga karakteriziraju kao “masakr u Kravici”, a pojedini političari  čak ga navode kao “uzrok odmazde i napada Vojske Republike Srpske na Srebrenicu 1995.”

– Muslimanski komandant Srebrenice Naser Orić sa svojim ljudima napao je srpska sela i ubio 3.500 Srba. U Kravici, u noći pravoslavnog Božića, ubili su 78 civila. Zbog toga se u julu 1995. dogodila osveta – izjavio je Milorad Dodik, s ciljem da Kravicu predstavi kao razlog za izvršeni genocid nad srebreničkim Bošnjacima.

Da bi detaljnije bila ispričana priča o Kravici, treba podsjetiti na dešavanja najmanje pola godine ranije.

U prvim mjesecima agresije na srednje Podrinje u aprilu, maju, junu i julu 1992. srpske snage, potpomognute dobrovoljcima iz Srbije i regularnim snagama Vojske Jugoslavije, ubile su oko 7.000 Bošnjaka s područja općina Zvornik, Vlasenica, Bratunac i Srebrenica. Popalile su na desetine bošnjačkih sela i protjerale desetine hiljada izbjeglica.

Pošto je Vojska RS bila apsolutno oružano nadmoćna, branioci BiH pokrenuli su gerilski način ratovanja. Jesen i zima prve ratne godine na ovom prostoru uzele su velike žrtve među bošnjačkim stanovništvom. Djeca su počela umirati od gladi. Suočeni s opasnošću umrijeti od gladi ili se boriti s daleko nadmoćnijim neprijateljem, bosanski ratnici su odabrali ovo drugo.

Usporeni genocid

General Ratko Mladić, u svojstvu komandanta Glavnog štaba VRS, 19. novembra 1992. izdao je Direktivu op. br. 4, u kojoj je potvrdio “strateške ciljeve” navedene na 16. sjednici skupštine bosanskih Srba, održanoj 12. maja 1992. Tada je Radovan Karadžić objavio šest “strateških ciljeva” srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Jedan od tih ciljeva, koje je Mladić potvrdio u Direktivi op. br. 4, bio je “uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice između srpskih država”.

Radi ostvarivanja spomenutih ciljeva, Mladić u Direktivi posebno navodi zadatke tek formiranom Drinskom korpusu Vojske RS kojim komanduje general Milenko Živanović. Mladić naređuje: “Na širem prostoru Podrinja iznuravati neprijatelja, nanositi mu što veće gubitke i prisiliti ga da s muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birča, Žepe i Goražda”.

Danas je apsolutno jasno da je Mladić još Direktivom op. br. 4 jasno definirao namjeru za izvršenje genocida nad Bošnjacima srednjeg Podrinja, koji će svoje finale imati u julu 1995. godine.

Dijego Arija (Diego Arria), ambasador Venecuele pri UN-u od 1991. do 1993., izjavio je da se “još 1992. i 1993. nad Bošnjacima u Srebrenici odvijao usporeni genocid”.

Tokom oktobra, novembra i decembra 1992. snage Vojske RS vršile su stalne ofanzive na ovom području, “s ciljem da unište neprijatelja u istočnoj Bosni”. U Bratunac 12. decembra 1992. dolaze pripadnici 1. krajiškog korpusa Vojske RS sa zadatkom Generalštaba VRS “radi zauzimanja svih teritorija u Podrinju”. Zatim, 26. decembra dolaze pripadnici jedinice milicije iz sastava brigade MUP-a RS, dok 29. decembra 1992. stižu i dijelovi Specijalne brigade “Panteri” iz Bijeljine pod komandom Ljubiše Savića Mauzera, koji će učestvovati u borbenim aktivnostima oko Kravice.

Novopostavljeni komandant odbrane Bratunca Milan Urošević u svom izvještaju od 21. decembra 1992. Drinskom korpusu Vojske RS, između ostalog, piše kako su “taj dan dva aviona djelovala po školi u Sućesci i Srebrenici i da su bolje rezultate imali u Srebrenici”.

Polovinom decembra 1992. ofanziva srpskih snaga prema Srebrenici bila je posebno jaka iz pravca Kravice, preko sela Glogova i Ježestica. Iz dokumentacije Bratunačke brigade Vojske RS vidljivo je da su srpski napadi na selo Glogova vođeni 24. decembra 1992., a u izvještaju od 31. decembra 1992. navodi se da se “u toku noći vrši priprema za nastavak borbenih dejstava i da će pet minuta prije Nove godine poslati čestitku u nizu gospodinu Naseru” (čestitka je šifra za granatiranje Srebrenice, op. a.).

Naoružani starci

U izvještaju Bratunačke brigade od 4. januara 1993. stoji da će djelovanja biti nastavljena sve do potpunog zauzimanja putne komunikacije Bratunac – Kravica, jer su pripadnici Armije RBiH presjekli tu putnu komunikaciju u selu Glogova. O dešavanjima 7. januara 1993. u knjizi “Krvavi Božić sela Kravice” potporučnik Lazar Ostojić, koji je komandovao srpskim jedinicama u Kravici, kaže:

– Na raspolaganju sam imao 50 specijalaca iz Bijeljine i interventni vod, kao i 400 boraca. Oko devet časova naredio sam evakuaciju žena i djece prema Drini, uz obezbjeđenje naoružanih staraca. Posljednja grupa vojnika, među kojima sam bio i ja, izašla je iz Kravice oko 16 časova. Tog dana iz magacina su podijeljena 22 sanduka pješadijske municije, preko 400 granata, oko 5.000 metaka za protivavionski top.

Komandir čete u selu Ježestica Dragan Nikolić u ovoj knjizi navodi da su poginula samo dva civila.

– Netačne su priče da su borci slavili Božić, a da su ginuli civili. To potvrđuje da je samo jedan civil poginuo u Ježestici (Milo Jokić) i jedan u Kajićima (Mitar Nikolić). S druge strane, mi smo imali 17 poginulih boraca i to u četiri slučaja po dva brata, zatim u jednom slučaju otac i sin – kaže Nikolić.

Prema relevantnim dokumentima Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, na širem području Kravice bilo je oko 1.000 pripadnika Vojske RS. Osim domaćih srpskih vojnika iz Kravice, bili su tu i dobrovoljci iz Srbije, 6. krajiška brigada, MUP Bijeljina, Specijalna brigada “Panteri”, te pojačanja iz Bratunačke brigade.

Na suđenju Naseru Oriću u Hagu prikazan je i videosnimak na kojem se jasno vidi kako pripadnici Krajiškog korpusa pale srpske kuće u kravičkim selima Brana Bačići i Popovići. Orićeva odbrana je dokazala da su srpske kuće na području Kravice, uglavnom, zapaljene sredinom marta 1993. tokom velike srpske ofanzive na položaje srebreničkih snaga bosanske države. Na osnovu dokumentacije Bratunačke brigade Vojske RS, u Kravici su 7. januara 1993. poginula 34 vojnika.

Na ovaj spisak nisu uvršteni gostujući srpski vojnici iz Bijeljine i Krajine koji su poginuli tog dana. Iz svjedočenja u knjizi “Krvavi Božić sela Kravica” vidi se da je bilo uobičajeno da starci i starice budu naoružani.

Ratni dnevnik

Advokat Vasvija Vidović o učestalim manipulacijama u vezi s događajima u Kravici kaže:

– Mi smo na suđenju u Hagu uspjeli dokazati da su u Kravici bile prisutne brojne srpske vojne jedinice i više različitih komandi, artiljerijska oružja, tenkovi, skladišta municije… Kravica kao takva je bila vojni cilj, međutim, kako god, tamo nije ubijen nijedan civil. Ono što je bilo veoma jasno jeste da su tamo kuće korištene kao srpski vojni ciljevi, iz njih se pucalo mitraljezima i o kakvom se onda može zločinu raditi.

Naser Orić je oslobođen po svim optužbama. I nije dokazan nijedan vid njegove odgovornosti, niti činjenica da je efektivno kontrolirao te seoske vojske, niti izgladnjelo stanovništvo koje je tada bilo naprosto ludo od gladi.

Kada je Orićev slučaj i uopće slučaj Srebrenice 92.-93. u pitanju, sve je tako jasno, ali čudi da se, zapravo, niko ozbiljno nije pozabavio (organi RS), da zaista utvrde šta se jeste, a šta nije dešavalo.

Uporno pričaju o 3.500 ubijenih Srba, i to uglavnom vežu za kravičko područje. Postoje rijetki dokumenti, a jedan od njih je Orićev ratni dnevnik, koji je došao u ruke Srba padom Srebrenice, iz koga se veoma jasno vidjelo da je ostavljen izlaz civilima. Izašli su svi civili, a ostalo je pet do šest ljudi s mitraljezima koji nisu željeli otići. Među njima i neki stari ljudi, koji su željeli pružiti otpor.

Isto tako, s videosnimaka događaja u mjestu Bjelovac na Drini, gdje su stradali civili, koji su snimljeni iz Srbije, a koji su u našem, kao i u posjedu Tužilaštva, vidljivo je da su u centar upale srebreničke snage i da je onda došlo do strašnog bombardiranja avijacije Srbije usljed čega je poginuo veliki broj civila.

I bivša glavna haška tužiteljica Karla del Ponte (Carla), komentirajući podatke Komisije RS za navodne ratne zločine u Kravici, izjavila je 7. jula 2005. da se “vojnici i policajci koji su stradali u oružanim sukobima ne mogu poistovjetiti sa žrtvama ratnih zločina kao što su, naprimjer, masovne egzekucije”.

Lažiranje i veličanje broja žrtava

Vjerovatno najočitija ilustracija lažiranja i uveličavanja broja žrtava na području cijelog Podrinja je Kravica. Na bratunačkom Vojničkom groblju sahranjeni su mnogi srpski vojnici koji su ginuli na ratištima oko Bihaća, Olova, Sarajeva, Goražda, Žepe, Teočaka, Gradačca… Podjednako je važno i to što je u ukupan broj poginulih Srba na teritoriji općine Bratunac uključen i niz dobrovoljaca iz Srbije. Sve njih su vlasti RS potom svrstale u “žrtve muslimanskog terora”.

Također, poslije reintegracije ratom okupiranih sarajevskih općina Vogošća, Ilidža, Ilijaš i Hadžići tadašnje političko vodstvo RS pozvalo je lokalno srpsko stanovništvo da u organiziranim evakuacijama napusti Sarajevo. Ova evakuacija se odnosila i na grobove, tako da su sarajevski Srbi koji su se naselili u Bratuncu i okolini svoje poginule vojnike koji su ginuli na opsadnom prstenu Sarajeva i drugim bh. ratištima prenosili i ukopavali na Vojničkom groblju u Bratuncu.

I njihova smrt predstavlja se kao posljedica akcija koje su u srednjem Podrinju, s posebnim akcentom na Kravicu, poduzimale snage Armije RBiH iz Srebrenice.

Djed ubio babu pa sebe

Pred Tribunalom u Hagu, u procesu protiv Orića, pravu istinu o dešavanjima u Kravici možda najbolje odslikava svjedočenje od 14. decembra 2004. Slaviše Erića, medicinskog tehničara iz Kravice.

Erić je tada na pitanje Orićevog advokata Vasvije Vidović na okolnosti pod kojima je u Kravici 7. januara 1993. poginuo njegov 82-godišnji djed Njegoslav Erić Njego, kazao:

– Baba Kristina je izgorjela, a djed je imao jedan metak kroz usta. E, sad najvjerovatnije da je on ubio nju pa sebe. Djed je pucao na muslimanske vojnike.

(dnevniavazba)