Dodatni zločin prema silovanima: Satanizacija u porodici

O ženama žrtvama koje su silovane tokom rata u BiH ispričano je na hiljade priča, a snimljeno je i nekoliko filmova. Ono o čemu se rijetko, ili gotovo nikako, govori jesu traume i torture koje su te žene na izvjestan način preživjele u svojim porodicama.

NN došla je u BiH krajem 90-ih, gdje je potražila spas iz svoje zemlje kojom je harao rat. Nekoliko godina provela je u BiH kao izbjeglica sa mužem i troje djece. Kada je rat u njenoj zemlji završen i došlo vrijeme povratka, nastali su problemi.

Tek tada, suočena sa povratkom u mjesto iz kojeg je pobjegla, prvi put morala je reći zašto se ne želi vratiti. Bila je silovana – a gore od preživljenog zločina bilo je priznanje mužu, prenosi njenu priču Marijana Dinek iz NVO Inicijativa žena BiH, koja je radila na njenoj rehabilitaciji:

„Ona se nama povjerila i rekla: ’Ako ja to kažem sada mome mužu, on će mene ubiti. Niti se ja mogu vratiti tamo otkud sam došla, niti ja ovo smijem reći svome mužu.’ Mi smo dugo radili s njom, sa cijelom obitelji, sa njenim mužem – i zaista, kada smo otkrili tu njenu prestrašnu traumnu, on je rekao:’Ja ću je ubiti.’ Zamislite, već jedanput žrtva, drugi put žrtva, treći put žrtva – žrtva rata, žrtva obiteljskog nasilja, što smo mi velikim radom i velikim trudom uspjeli spriječiti.“  

Nažalost, mnogo je iskustava silovanih žena čije priče nisu imale sretan kraj. Osim  nasilja koje trpe od partnera, ove žene vrlo često su odbačene od porodice, naročito u manjim sredinama. Neke se nikada nisu vratile u mjesta ranijeg življenja, kaže direktorica NVO Vive ženama Jasna Zečević, koja godinama pomaže ovim ženama.

„Ima i nekih slučajeva u kojim su žene koje su doživjele silovanje bile potpuno odbijene od porodice. Ima i slučajeva gdje su rodile to dijete – i tek nakon nekoliko godina, kada su roditelji konkretno te osobe umrli, ona je mogla da prihvati to svoje dijete. Imate i slučajeve da žene koje su doživjele takve strahote u ratu zbog svojih problema nisu spremne da se  suoče sa novim životom, sa novim načinom života u porodici, tako da one ulaze u nove veze u kojima one automatski iz pozicije žrtve ulaze u vezu koja je već nasilna od samog početka. Jako teško izlaze iz tog kruga nasilja, jer one nekako sudbinski to gledaju – to su predrasude – i njihov način ponašanja je da na neki način žena osjeća krivicu zbog svega što joj se desilo, tako da je i to što joj se sada dešava nešto što ona zaslužuje. Mnoge od njih su napustile našu zemlju. Otišle su u Ameriku, ili u treću zemlju, tako da su započele nove živote“, navodi Jasna Zečević.

Priznavanje i prepoznavanje

Zečević navodi da je princip liječenja trauma kod silovanih žena da govore o tome šta im se desilo. To vrlo često znači ponovno proživljavanje iste traume, ali proces ozdravljenja podrazumijeva da žrtva to na neki način mora izbaciti iz sebe.

Ali traumu njenog preživljenog iskustva mora shvatiti i prihvatiti i njena okolina, kao i šira javnost u BiH. Samo na taj način ove žene mogu nastaviti dalje sa normalnim životom, dodaje Zečević:

„Sam Zakon o civilnim žrtvama rata koji donosi status civilnim žrtvama rata jeste donio velike probleme u smislu da žene moraju da svjedoče i ponovo prolaze kroz te probleme. Međutim, kada se gleda terapijski, proces ozdravljenja ne može početi dok se žrtva ne dobije priznanje i prepoznavanje od strane države, a to je kroz zakon. Tek tada proces ozdravljenja može da započne. Dakle, to je jedan dio terapijskog procesa. Koliko god to one zadržavaju u sebi, koliko god o tome ne pričaju, kad-tad ta trauma izbije i pojavi se u nekom drugom obliku, psihosomatici i u raznim drugim oboljenjima. Dakle, one nisu primorane, ali najvažniji dio procesa ozdravljenja jeste to priznavanje i prepoznavanje.“        

Mjesto na kojem bi se javno govorilo ali razumijevalo o ovim zločinima su ženski sudovi. Ova ideja, stara već deceniju, mogla bi uskoro zaživjeti u zemljama regiona, odnosno na svim onim mjestima gdje su se zločini silovanja, ali i druge torture dešavali, pojašnjava Memnuna Zvizdić, iz organizacije Žene  ženama.

„Ženski sudovi su jedan veliki prostor gdje dolaze žene i muškarci iz institucija, organizacija i svih segmenata društva i slušaju svjedočenja žena, naravno onih koje žele javno svjedočiti. A od žena i muškaraca koji su eksperti u različitim oblastima formira se kao neki neformalni sud. To su vam oni eksperti koji se razumiju u ljudska prava, demokratiju, rodna pitanja i sve ono čime se dotiču iskustva žena koja su proživjele tokom rata“, kaže Memnuna Zvizdić.

Zvizdić pojašnjava da ovaj sud neće izricati presude i kazne:

„Ovo je više da javnost razumije šta se dogodilo i da prizna iskustvo one koja govori – i kako smo mi svi kao društvo odnosili spram toga što je bilo, što se dogodilo tim ženama, kao se razumjelo i zbog čega smo mi stalno na granici ljubavi i mržnje, razumijevanja i nerazumijevanja, osude, krivice, odgovornosti.“ 

Ženski sud za bivšu Jugoslaviju trebao je početi sa radom 2012. godine, ali je ovaj rok prolongiran za neko vrijeme koje će biti iskorišteno za informisanje o ovoj ideji na prostorima BiH, Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Kosova.

(slobodnaevropaorg)