Otprilike u isto vrijeme, u još jednoj depeši američkom State Departmentu iz ambasade SAD u Tunisu, u nagovještajima dolazećeg revolta, navodi se da je dugogodišnji lider te sjevernoafričke zemlje Zine El Abidine Ben Ali “izgubio dodir”, što izaziva eskalaciju bijeesa na ulicama, objavio je svojevremeno sajt Wikileaks.
Washington se sada mora prilagođavati smanjenom utjecaju na Bliskom istoku, s novim prioritetima.
Imajući u vidu kasniji slijed događaja, postavlja se pitanje da li je Amerika bila zatečena “Arapskim proljećem”, ili nije vjerovala da bi do njega uopće moglo doći, pita se agencija AP.
Čest slučaj u prošlosti je bio da se Washington dočekivao s obje noge čvrsto na zemlji kada se radilo o vanjskopolitičkim problemima, ali sada se mora prilagođavati smanjenom utjecaju na Bliskom istoku, s novim prioritetima.
Međutim, cijela ta priča ima i drugu alternativu.
Da bi epohalni događaji iz 2011. godine mogli postati mogućnost da Washington ojača svoju ulogu u regionu gladnom demokratije i napretka i oformi nova strateška partnerstva.
Srodne duše
Nema sumnje da su SAD doživjele potres zbog sloma njenih saveznika iz Egipta i Tunisa.
Narodne revolucije rastočile su i “okoštale” odnose egipatskog i tuniskog režima sa SAD-om i otvorile put dugo potiskivanim islamističkim grupama, koje su oduvijek na Zapad gledale sa sumnjičavošću.
Hosni Mubarak [EPA]
Ne treba zaboraviti, ukazuje AP, Perzijski zaljev, s čijim malim, ali ekonomski moćnim kraljevstvima SAD imaju duboke povezanosti, a koji je do sada uspješno izbjegao nemire, a zemlje poput Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) i Katara, ojačale svoj politički utjecaj u arapskom svijetu.
Zaljevske zemlje i SAD su u mnogo čemu “vanjskopolitičke srodne duše”, navodi američka agencija.
Obje strane dijele duboku zabrinutost zbog širenja iranskih vojnih ambicija i nuklearnog programa.
U Perzijskom zaljevu se nalaze i ključne američke baze, uključujući i sjedište Pete mornaričke flote u Bahreinu, i sam Zaljev je postao suštinski dio bliskoistočne strategije Pentagona, naročito imajući u vidu predstojeće potpuno povlačenja iz Iraka do kraja godine.
Jače savezništvo
Katar i UAE su učestvovali i u zračnim udarima NATO-a u Libiji, a šestočlani politički blok zaljevskih zemalja je posredovao u silasku sa vlasti jemenskog predsjednika Ali Abdullaha Saleha i igrao je ključnu ulogu u arapskim pritiscima na režim sirijskog šefa države Bashara al-Assada.
Zaljevske zemlje su, s druge strane, željele da protesti ne pređu njihove granice, pa su tako u martu ovlastile vojsku, koju je predvodila Saudijska Arabija, da pomogne Bahreinu da odbrani 200-godišnju sunitsku dinastiju od prorefromskih, uglavnom šiitskih, demonstranata.
I tu leži jedan od paradoksa američke politike na Bliskom istoku.
Zaljevske zemlje su, s druge strane, željele da protesti ne pređu njihove granice.
S jedne strane ona želi očuvati partnerstvo s liderima, duboko ogrezlim u statusu quo, dok s druge strane ne želi biti proglašena onom koja kvari arapske ustanke.
Iz svega navedenog može se zaključiti da je američki vanjskopolitički utjecaj pretrpio štetu od “Arapskog proljeća”, ali je ostao stabilan, s naznakom jačanja, u Zaljevu.
“Amerika je izgubila predvidive prijatelje kao što je bio Mubarak. Ali, u isto vrijeme, njeno savezništvo u Zaljevu jača. Tako da mogu to nazvati polovičnim uspjehom za SAD. Možda su na nekim mjestima napravile korak unazad, ali ne i na drugim”, smatra direktor Kuvajtskog centra za strateške studije Sami Al-Faraj.
(balkansaljazeeranet)