Ekonomija je u opadanju, dok troškovi života rastu.
A žene su te koje osjećaju sve veći finansijski pritisak kako rastu računi domaćinstva, cijene hrane te cijene javnog prevoza za one koje ga koriste, ili goriva za one koje voze.
Čini se da “momke” to ne brine, pošto nemilosrdno režu i smanjuju neophodne usluge, naknade, subvencije i mreže podrške koje su ženama i njihovim porodicama u Britaniji očajnički potrebne.
Dominacija muškaraca
A po pitanju momaka: jesu li muškarci još više mogli dominirati u britanskoj vladi?
Grupa privilegiranih učenika privatnih škola vode zemlju a da pojma nemaju šta je ženama bitno.
Da li uistinu misle da će dobiti naš glas utrostručavanjem univerzitetskih školarina i primoravanjem žena da rade više i duže za svoje penzije?
Ali, ono što mi se gadi je rezanje troškova u socijalnoj podršci za žene.
Ti muškarci zanemaruju i obezvređuju pitanja poput abortusa, silovanja i nasilja u porodici.
Odvratno ponašanje ljudi iz partije za koju pretpostavljam da se još nada da će pobijediti na izborima u nekom trenutku u budućnosti.
Licemjerje Konzervativne stranke je u potpuno i krajnje zapanjujuće.
Ironija je u tome da su žene u Velikoj Britaniji nekada voljele premijera Davida Camerona.
Prošle godine, prema YouGovu, 45 posto žena podržalo je konzervativce, nasuprot samo 34 posto muškaraca.
Danas je to sasvim druga priča, i to vlada zna.
Dokumenti koji su procurili u javnost iz Whitehalla (sjedište administracije britanske vlade) potvrđuju strahovanja zbog “podrške politici koju vlada provodi, a za koju se smatra da nesrazmjerno pogađa žene ili njihove interese”.
Licemjerje Konzervativne stranke je u potpuno i krajnje zapanjujuće.
U svom Proglasu o porodici navode: “Moramo naše društvo učiniti pogodnijim za porodicu.”
To kaže stranka koja planira smanjiti dječiji doplatak, porezne olakšice na djecu, a već su obustavili 190 funti (300 dolara) pomoći “Zdravlje u trudnoći” i 500 funti (785 dolara) naknade za majčinstvo za porodice s niskim primanjima.
“Porodični” torijevci, također, planiraju zatvoriti 50 posto dječijih centara Sure Start.
Reducirali su dodatke za stanarinu i ukidaju predškolske i produžene boravke.
Kao novopečena majka ne mogu dovoljno istaći koliko je važno znati da na raspolaganju postoji podrška i pomoć ako ih zatrebate.
Kao potpuno neiskusan roditelj, bila sam preopterećena stvarima poput onih kako da hranim svoju bebu, šta da uradim kada jednostavno ne prestaje plakati te obuzeta zabrinutošću zbog bolesti, povišene temperature i problema sa spavanjem.
Sve i svašta – brinula sam o tome!
Ignoriranje vapaja
Veoma sam zahvalna što sada mogu uživati sa svojim prekrasnim sedmomjesečnim sinčićem.
I to je, bez sumnje, zahvaljujući pomoći i podršci koju sam dobila od svog lokalnog centra za djecu.
Upoznala sam majke koje su spašene od postnatalne depresije, nezadovoljstva i bolesti zahvaljujući liniji podrške, koju torijevci žele brutalno ukinuti.
Torijevci ne ignoriraju samo vapaje za pomoć roditelja.
Udruženje Fawcett, uz podršku 20 sindikata, dobrotvornih organizacija i akademika, zatražilo je od Davida Camerona da, između ostalog, “odredi novac za dječije centre Sure Start”.
U izvještaju udruženja Fawcett navedena je i dobro poznata tema dječije skrbi.
Nisam sigurna da britanska vlada, u kojoj dominiraju muškarci, ustvari razumije koliko je skupa dječija njega.
Prema istraživanju Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj, briga o djeci u Velikoj Britaniji košta više nego u bilo kojoj drugoj zemlji u svijetu.
Možda bi se, u ovom slučaju, Ujedinjeno Kraljevstvo željelo okrenuti Evropi i naučiti ponešto iz primjera Belgije i Portugala, pošto se u Velikoj Britaniji 33 posto čistog porodičnog prihoda troši na dječiju njegu.
Rezultat toga je situacija u kojoj za hiljade roditelja zaista nema smisla da se vrate na posao, jer su u lošijoj finansijskoj situaciji – znam, trebalo mi je neko vrijeme da to razumijem.
Činjenica da hiljade ljudi nisu u mogućnosti vratiti se na posao doprinijelo je tome da je 1,07 miliona žena bez posla – najviši stepen u 23 godine.
Pogodite ko je tada, također, bio na vlasti?
Trebala bih naglasiti da napadam torijevce jer se liberal-demokrate jednostavno ne mogu shvatiti ozbiljno, sve dok zamjenik premijera Nick Clegg ne nađe snage da se usprotivi Cameronu.
U svakom slučaju, vrlo je jasno ko nosi hlače u ovom koalicijskom braku.
Jedan od ključnih igrača u ovom braku, odgovoran za nanošenje još šest godina boli porodicama u Velikoj Britaniji, jeste ministar finansija George Osborne.
On je prošle sedmice Donjem domu parlamenta predstavio svoj predbudžetski izvještaj.
Beskrajna recesija
Ministar je rekao da vlada treba uraditi “sve što je potrebno” kako bi se Velika Britanija zaštitila od “dužničke oluje u Evropi”, ali je priznao da možemo pasti u novu recesiju ukoliko se nastavi previranje u Evropi.
Pitam se da li zna koliko mnogo porodica je, sudeći po našem trenutnom deficitu, zaglavljeno u beskrajnoj recesiji.
Uprkos tome što Ured za budžetsku odgovornost umanjuje predviđanja rasta do 0,7 posto za 2012. godinu – što su sumornije prognoze od 2,5 posto koliko je ranije procijenjeno – Osborne će i dalje nastaviti po svom, smanjujući javnu potrošnju za osam milijardi funti u 2015-16. i sedam milijardi funti u 2016-17.
Vodeći nezavisni istraživački centar, Institut za fiskalne studije (IFS), predvidio je da životni standard Britanaca neće rasti za više od decenije, navodeći: “Stvarni medijan dohotka domaćinstva u 2015-16. neće biti viši od onog u 2002.-03.”
Pravna pomoć više neće biti dostupna za rješavanje slučajeva starateljstva, raskida veza, isključenja iz škole, imigracije i žrtava ljekarskog nemara.
Te nastavlja: “Počinje nam nedostaje superlativa da opišemo koliko su posebne neke od tih promjena.”
IFS, također, u svojoj analizi predbudžetskog izvještaja zaključuje da “Velika Britanija prolazi kroz najgori period za promjene prosječnog životnog standarda od kako se počela voditi evidencija sredinom 1950-ih/početkom 1960-ih godina.
I, konačno, baš kada pomislite da ne može biti gore, uslijedi novi udarac za one kojima je u Velikoj Britaniji pomoć najpotrebnija.
Donji dom parlamenta odobrio je prijedlog zakona o pravnoj pomoći, izricanju presude i kažnjavanju prekršitelja, kojim ministar pravosuđa Ken Clarke tako veselo okreće leđa najranjivijim u društvu.
Pravna pomoć više neće biti dostupna za rješavanje slučajeva starateljstva, raskida veza, isključenja iz škole, imigracije i žrtava ljekarskog nemara.
To je tako uprkos široko rasprostranjenoj zabrinutosti – čak i od Vijeća za civilnu pravdu, koje finansira vlada.
Bez pristupa pravdi
Britanska vlada očigledno ne mari što će očajni ljudi koji žive u strahu i očaju biti ostavljeni bez pristupa pravdi.
Osim toga, Ured za savjetovanje građana je sastavio izvještaj u kojem upozorava da će “najteže biti pogođene žene s izdržavanom djecom”.
Da li još neko ovdje primjećuje poznatu temu?
Jedna od najrazornijih posljedica vladine namjere da uštedi 350 miliona funti godišnje bit će za žrtve nasilja u porodici.
Smatram krajnje jadnim da britanska vlada brigu o žrtvama nasilja u porodici ne postavlja kao jedan od svojih najvažnijih prioriteta.
Međutim, očigledno imamo neobičnu situaciju, u kojoj ustvari vlada uzrokuje više štete onima kojima je podrška najpotrebnija.
Odvratni slogan konzervativaca ‘Svi smo zajedno u ovome’ ne može biti dalje od istine.
Udruženje advokata za porodično pravo, Vijeće advokatske komore, Komesar za djecu, Gingerbread, Liberty i Women’s Aid su među grupama koje su pokrenule proglas kojim pozivaju vladu da ponovo razmisli o svojim “uznemirujućim” promjenama.
Tužna su vremena za žene koje danas žive u Velikoj Britaniji pošto britanska vlada čini sve što je u njenoj moći kako bi nam život učinila što je moguće težim.
Brinem za naše prekrasne buduće generacije, da li će pronaći sreću u zaposlenju nakon što okončaju studije s dugovima kojima bi prije mogli kupiti svoju prvu kuću.
Neizvjesno je da li će ta kuća ikada postati stvarnost i da li će živjeti u zemlji koja će zaista brinuti i podržavati ih.
Nažalost, odvratni slogan konzervativaca “Svi smo zajedno u ovome” ne može biti dalje od istine.
Danas u Velikoj Britaniji postoje oni i mi.
(balkansaljazeeranet)
