Fatmir Alispahić, moj heroj

Prvo je u ratu, u rodnoj Tuzli, od strane Bošnjaka vlastodržaca proglašen četnikom zato što je ustao u odbranu nedužnih komšija Srba koji su se našli na odstrijelu. Tada je i Fatmirova glava bila na tanjiru. Veoma lahko mogao je postati žrtva zatucanih, pomračenih umova iz tog perioda, i niko se od nadležnih, vjerovatno, ne bi (zabrinuto) ni počešao po glavi zbog toga. Ono što je Fatmir napisao u tuzlanskom Frontu slobode od 11.12.1992. godine u tekstu Krv boje benzina je enciklopedijski primjer građanske, ljudske hrabrosti. Ovo je jedna od srceotvarajućih i otriježnjujućih rečenica iz tog teksta: “Uljezi koji u ime Muslimana zagovaraju protjerivanje pravoslavaca iz Tuzle, vrše gori i poganiji zločin prema vlastitom narodu, nego što su to učinili četnici.” Nakon tog teksta uslijedio je poziv Fatmiru da slobodno može preći na drugu stranu, jer od tog dana on je četnik! No, jesu li ga uplašili? Natjerali na povlačenje? – Ne! Napisao je novi tekst u kojem između ostalog stoji: “Svi koji se bore za istinu i pravdu dobro su došli, ma koje vjere bili, a Muslimani ih ni po koju cijenu ne smiju iznevjeriti i sebe okaljati.” Eto, zbog takvih stavova Fatmir je od strane umišljenika dobio prvu etiketu – četnika.

Druga etiketa koju su mu pokušali prišiti jeste da je “radikalni islamista”, odnosno “vođa islamske revolucije” u Bosni. Fatmir je u Oslobođenju, u kojem je imao kolumnu Diwanhana, prije desetak godina postavio pitanje da li Arapi koji su bili borci Armije RBiH imaju ljudska prava. To je bio prvi put da neko postavlja takvo pitanje. A tu temu (i druge vezano za pitanje muslimana) tretirao je i u kolumni Dnevnik revolucije u magazinu Walter. Također, 2003. godine počinje, čisto iz znatiželje kako to sam jednom reće, da piše za Islamski omladinski časopis Saff , a do te saradnje je došlo tako što mu je tadašnji glavni i odgovorni urednik Saff-a, Kemal Baković, došao u Tuzlu na kafu i ponudio mu pisanje za Saff. Fatmir će poslije izjaviti da mu je pisanje u Saff-u omogućio okvir za koji se ispostavilo da mu najviše odgovara. Njegova tri godine stara i izuzetno čitana kolumna u Oslobođenju je 2002. ukinuta i saradnja sa njim prekinuta, a Walter se 2006. ugasio (kolumna u tom magazinu izlazila mu je pune četiri godine). Iz sličnih razloga prestao je pisati i za još neke listove, tako da je jedino redovno opstala kolumna u časopisu Saff, do dan danas. Fatmirovo usuđivanje da postavi pitanje o pravima (nedužnih) Arapa, bivših pripadnika Armije RBiH, zatim otkrivanje pozadine u slučaju “Pogorelica” kojim su Bošnjaci nepravedno optuženi za terorizam, pisanje za jedan islamski časopis, itd, izložili su ga linču raznih medija, a jedan od najlakših načina danas kako nekoga diskreditirati u očima javnosti jeste nalijepiti mu etiketu da je “radikalni islamista”.

Treća etiketa uperena protiv Fatmira je da je antisemit. Naime, Fatmir je u spomenutom časopisu Saff (br. 135 od 01.01.2005.) napisao tekst Marketing tragedije u kojem je pozvao Bošnjake da se ugledaju na Jevreje, odnosno kako su oni “upotrijebili” položaj žrtve u borbi za svoja pitanja, u promoviranju sebe i onoga što im se desilo sa ciljem da se zlo koje su preživjeli nikada više ne ponovi. U tu svrhu snimaju se brojni filmovi na temu Holokausta i patnje Jevreja u Drugom svjetskom ratu, održavaju izložbe, tribine, podižu spomenci, otvaraju muzeji sjećanja, pišu knjige, itd. U tom članku Fatmir je citirao, ponavljam citirao i neke autore koji minoriziraju tragediju holokausta, čak ga i negiraju, kako bi ukazao da se žrtve moraju same pobrinuti da njihov glas o onome što im se desilo bude najglasniji u svijetu, daleko glasniji od onih koji negiraju genocid, a takvi postoje i njih je Fatmir citirao. Međutim, to citiranje je pročitano kao da je Fatmirov stav, što nije istina, jer kad nekoga citiraš to znači da posuđuješ tuđu misao za potrebe svoga teksta, a u ovom slučaju to je urađeno zbog izvlačenja po(r)uke Bošnjacima da njihovu historiju ne smije pisati neko drugi zlonamjeran, a takvih nasrtaja ima, nego oni to sami moraju učiniti, i baš Jevreji služe kao dobar primijer kako uspješno minorizirati uticaj negatora genocida na javno mnijenje. No, Fatmiru je etiketa antisemite već skrojena, samo mu ju je trebalo još prišiti. Fatmir je uspio da odbije taj pokušaj zahvaljujući jednoj rijetkoj prilici u medijima da iznese svoju stranu priče, a taj medij bio je NTV Hayat i Centralni Dnevnik Senada Hadžifejzovića. U rubrici Face to face suočio se sa Jakobom Fincijem, predsjednikom Jevrejske zajednice u Sarajevu, i uspio da odbrani svoj stav da nije antisemit i da samo želi da Bošnjaci uče od Jevreja kako se treba boriti za sebe nakon preživljenog genocida. Ako neko želi mogu mu poslati transkript tog razgovora pa da se sam uvjeri u istinitost tih riječi.

To su tri etikete koje su uperene protiv Fatmira koje sam odlučio spomenuti ovom prilikom, a koje pokazuju da u današnjem vremenu ako imaš svoj stav koji ne odgovara nepravednim vlastodršcima bićeš osuđen na medijski bojkot i nećeš moći obavljati poslove za koje si sposoban nego neke minorne (Fatmir je deset godina bio šef Press centra Općine Tuzla a sada u toj Općini radi na izdavanju potvrda za lica koja su umrla izvan zdravstvenih ustanova!).

A što se tiče toga ko je Fatmir Alispahić evo nekoliko njegovih biografskih podataka:

– potiče iz ugledne porodice Alispahić (od oca Nijaza Alispahić, uglednog pisca i magistra književnosti, majke Nisvete Alispahić, specijaliste ginekologije (prva žena ginekolog u sjeveroistočnoj Bosni), a sestra mu je poznata glumica Selma Alispahić).

– godine 1989. dobio je nagradu “Mak Dizdar” za zbirku poezije Rodoslov.

– prve kolumne napisao za Oslobođenje 1990. godine kao jedan od najmlađih kolumnista.

– ukupno napisao 15 knjiga, od kojih je sedam o rodnom gradu – Tuzli.

– autor je stihova “U srcima Vašim, naši su životi” koji su uklesani na Centralnom spomen-obilježju poginulih u odbrabmeno-oslobodilačkom ratu 1992-1992 u Tuzli.

– autor je spomenika “Vječne svjetlosti” koja se na Tuzlanskoj kapiji palila svake noći u 20 i 55 minuta kao spomen na masakr koji se na tom mjestu desio 25.05.1995. godine, i gorila je punih 71 minutu, za svaku žrtvu po jedan minut. Spomenik je postojao od 1997-2001, nakon čega je nažalost ukinut od strane vođstva Općine Tuzla.

– magistrirao je 18.03.2009. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (na kojem je i diplomirao komparativnu književnost) na temu Bošnjačka drama austrougarskog perioda.

– pokrenuo je dodijeljivanje nagrade “Meša Selimović” za najbolji roman.

– dobitnik više novinarskih nagrada.

…i mišljenja istaknutih ličnosti o njemu:

“Čitajući Fatmirove knjige bio sam postiđen zbog svoje pasivnosti naspram svega što nam se dešava. Hvala Fatmiru što je u meni probudio taj stid, i hvala mu što mi je omogućio da mu se pridružim. Moj lider je bio Alija Izetbegović, a danas je moj lider Fatmir Alispahić.” Nedžad Ibrišimović (Bosnjaci.net, 26. II 2006.)

“Tekstove Fatmira Alispahića čitam kao neke heftične lektire, istina bolne lektire, istina nije lahko zaspati poslije čitanja njegovih tekstova…“ Abdulah Sidran (Ljiljan, 19. VIII 2002.)

“Rijetki su hrabri spisatelji, koji znaju kako da probude uspavanu svijest ljudi, a jedan od takvih je i Fatmir Alispahić.” Jasmin Duraković (Jutarnje novine, 5. VI 2002.)

“Lično cijenim Fatmira Alispahića. Smatram ga vrlo inteligentnim i vrlo sposobnim čovjekom koji veoma mnogo obećava. Njegovim osobitim kvalitetom smatram veliku osjetljivost prema situaciji u kojoj se nalaze Bosna, Bošnjaci i muslimani.” Muhamed Filipović (Dnevni avaz, 17. V 2003.)

I na kraju želim reći da je moje pisanje o Fatmiru samo djelić onoga što bi se o njemu trebalo kazati, a za to je potrebno više umijeća i talenta, ali ovo što je napisano je rezultat iskrene sreće što sam savremenik čovjeka koji je pravdu i istinu stavio ispred svojih interesa i koji istrajava na tome i danas. Za sve one koji žele doći do više informacija evo i Fatmirove web stranice:www.alispahic.net.

Elmir Liha

Sarajevo (kip.ba)