Kad teolozi počnu konobarisati

Gdje će taj ogroman kadar? Kako stvari stoje sada, mnogi od njih su konobari, trgovci, građevinari (bauštelci), neki su na recepcijama hotela, a neki opet toče nam benzin ili dizel na benzinskim pumpama.

Na zadnjoj dodjeli diploma na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, profesor hfz. Fazlić je izjavio kako je FIN obrazovao kadar, a na Islamskoj zajednici je da ih zaposli. To pomalo i bezbrižno zvuči. Fakluteti islamskih nauka trebali bi se zabrinuti šta će biti sa njihovim studentima koji dobivaju diplome svake godine. Možda, čak, i predložiti manje mjesta pri upisu u prvu godinu fakulteta te time spriječiti da veliki broj njih ide posao tražiti po neprimjerenim mjestima za njih. Islamski fakulteti trebali bi da školuju najelitinije kadarove koje će umjesto dosadašnjih pedeset iškolovati deset studenata. Tih deset studenata moraju biti „vrh”, elita i da se ne postide gdje god da odu u svijet. Kvalitet, a ne kvantitet. Da ti odabrani pretenduju ka znanju vrhunskih intelektualca, alima, da budu spremni da se dostojanstveno „bore” u medijskom prostoru, da ne zaborave svoje ime kada stanu pred kameru, da odgovore na zahtjeve modernog društva u duhu islamskog znanja… Uzmimo primjer primanja u stalni radni odnos imama. Pojedini medžlisi imaju mnogo honorarnih studenata – imama, koji obavljaju sve dužnosti kao i stalni imami, a svake godine godine samo jedan (ili nijedan) dobije stalni radni odnos. To je upravo ono o čemu bi trebali da razmišljamo; mi samo ipak jedan mala država u kojoj toliki broj imama, muallima i hatiba nema šta raditi. Ili, pak, ima posla ali nema načina, jer „vjerskih poslova” ne može biti malo. Također, kod konkursa za prijem u radni odnos vjeroučitelja svjedoci smo nepravde. Svjedoci smo da je ima vjeroučitelja koji imaju samo medresu, a završili su neki drugi fakultet; filozofski, političke nauke… Zapitajmo se; zašto će nam smjer religijske pedagogije ili Islamski pedagoški fakultet? Vjeroučitelji bez islamskog fakuteta ne bi trebali imati prednost nad kandidatima sa islamskih fakuteta. Zašto da nam vjeri djecu uče geografi, politolozi, književnici ili čak nastavnici tjelesnog i zdravstvenog odgoja. Oni imaju svoju profesiju; neka sukladno njoj traže posao i tako pomažu Islamskoj zajednici a ne na ovakav način da joj odmažu. Prelijepo je vidjeti kada jedan učenik medrese završi npr. ekonomiju pa mu se pruži prilika da radi na nekom odgovornom poslu. Naravno da će on pored svog znanja upotrijebiti i znanje i odgoj koji je stekao u medresi i tako puno ljepše nastupati prema svojim klijentima, nadređenim ili podređenim. Također, veliko je pitanje zašto svršenici islamskih nauka ne mogu da prođu na konkursima za prijem nastavnika kulture religija – kao, eto, bit će pristrasni. A, šta je sa onima koji imaju medresu i neki drugi fakultet osim islamskoga? Oni nisu pristrasni? Ovim ne želim da toj našoj braći uzmem posao ili nešto tako. Nafaku daje Veliki Allah dž.š., a ne oni koji raspisuju konkurs.

Zaposlenje studenata

Poznato je da su bosanskohercegovački studenti vrlo pasivni. Ne žele da se bore za svoja prava i čovjek vrlo često ima osjećaj da su uplašeni. Međutim, neki i govore samo o pravima. Bez obaveza. Sjetimo se Dž. Kenedija koji je rekao da ne gledamo šta je država uradila za nas, nego šta smo mi za državu uradili i šta smo spremni dati. Neka kažu naši studenti šta su uradili za IZ?! Nije dovoljno samo medresu i islamski fakultet završiti da bi imali bolje sutra. Moraju se zapitati koliko su sebe dali na ramazanskim praksama, jesu li samo išli da zarade što više ili da budu svijetli primjer u ovo mračno vrijeme. Koliko su sebe ostavili u mektebima? Koliko dana imaju volonterskog rada? Koliko održanih hutbi u manjem entitetu? Jesu li na usluzi svome džematu i svome imamu, i koliko često tamo odlaze? Na ta pitanja neka odgovore. Jesu li ikada pokušali stvari promjeniti nabolje ili je sve završavalo na razgovorima i kritikama? Tek tada neka budu spremni kritikovati IZ-u i ljude koji rade u njoj. Ovo je pitanje koje bih svima postavio: i studentima i IZ i profesorima fakulteta: zašto nema dovoljno sinergije i razumjevanja između ove tri strane? Smatram da je potreban razgovor. Neka se bar jedanput godišnje organizuje seminar na kojem će biti sve tri pomenute strane gdje će iznijeti svoje prijedloge, sugestije ili kritike. Nemojmo dozvoliti da nas teolozi uslužuju po sarajevskim aščinicima, čevabžinicama ili kafićima. Ti isti konobari/teolozi služe na čast svima nama. Moramo se brinuti o svojim nadolazećim generacijama. Islama je bilo i bit će ga do Sudnjega dana, a koliko ga ima u svima nama to svako sebi neka odgovori. Nije islam samo klanjati i postiti. Islam je cjelokupan način života, islam nas uči kakvi studenti treba da budemo, kakvi profesori i kakvi zaposlenici i voditelji IZ-e.

Koga primati u radni odnos i gdje

I, upravo ovdje je možda zgodno reći nešto o konkursima. Dešava li se da budu primljeni studenti koji ne zaslužuju da se uopšte prijave na konkurs; recimo za imama u džamiji? Pogotovo oni koji tokom i nakon fakulteta nikada nisu htjeli da rade honorarno pri IZ-i? Opet, treba li primiti u radni odnos imama koji je honorarno radio tokom studija a nije bio dobar student? Toliko pitanja o kojima samo šutimo. Prilikom konkursa u radni odnos ne treba da se gledaju samo ocjene iz indeksa, mnogo više stvari bi trebale da igraju značajniju ulogu kao naprimjer; lijepo ponašanje. Kakav je ko po ponašanju može se vidjeti na mnoge načine a jedan od njih je upravo kako sada rade medžlisi tj. pruže priliku studentu da radi honorano te ga tako prate i vide kakav je. Je li spreman da dobije stalno zaposlenje? Kakvog je ponašanja? Koje su mu loše navike? Kako se oblači? Kakav je u komunikaciji sa džematlijama? Da li se dovoljno druži sa njima? Sve su to pitanja koja moraju da imaju utjecaja kod izbora kanadidata na konkursu. Međutim, vraćamo se na početak: ako medžlis vidi da je student ili kandidat dobar, lijepog ponašanja i kvalitetnih radnih osobina, kako mu pomoći kada ga ne može zbog drugih okolnosti primiti? Nažalost, opet pitanje. I opet će svi šutjeti.

(preporodcom)