Zašto šute ribe i Bošnjaci: Dodikov paralelni svijet zločina

Komentare Milorada Dodika o „mirnom otcjepljenju“ RS od Bosne i Hercegovine nije zaozbiljno uzela Doris Pak (Pack), stalna izvjestiteljica za BiH pred Evropskim parlamentom. Iznenada su sa stranica Dojče Velea (Deutsche Welle) i dnevnim listovima  nestali komentari Mihaela (Michaela) Branda, poslanika CDU u Bundestagu koji je oštro regirao na Dodikove ispade, rekavši da se on „igra vatrom“, da se „ponaša neodgovorno“ i „da je vrijeme crtanja  granica prošlo“.

Poput Pakove naši vrli pregovarači nad jezerom Komo nisu reagirali na Dodikove ispade. Čuo se samo jadni komentar da „ne može biti mirnog otcjepljenja“. Valjda su mislili na neki novi rat. Na identičan način reagiralo je i udruženje generala Armije BiH: „Bosnu ima ko da brani“, poručili su. Toliko o bošnjačkom zaklinjanju u „oprostiti, a ne zaboraviti“.

Krv, genocid i konc-logori

Dodik se odavno neoprostivo zapleo u negiranje države, zločina i ruganje žrtvi. Apsurdno je govoriti o mirnom otcjepljenju, jer on hoće otcijepiti etnički očišćeni dio Bosne i Hercegovine, gdje su u krvi, u genocidu, u konc-logorima i  patnjama ubijani Bošnjaci i Hrvati.

Te su činjenice dokazane desetinama puta u procesima pred Tribunalom u Hagu. To je kazano u presudama političkom i vojnom vrhu Republike Srpske, od Biljane Plavšić, Dodikove šefice, predsjednice entiteta, koja je priznala učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, preko presude Momčilu Krajišniku, predsjedniku Parlamenta RS, presude Radoslavu Brđaninu, do presuda generalima Vojske RS Ljubiši Beari, Momčilu Perišiću, Radislavu Krstiću i drugim visokim oficirima.

Javna je tajna da je osoblje Tribunala od sudija do istražitelja masovno padalo u depresije i na kraju napuštalo posao, ne mogavši podnijeti razmjere i nesagledivu brutalnost zločina koji su napravljeni nad bosanskim muslimanima. Nakon takvih zločina Dodik govori o „mirnom otcjepljenju“.

Na dijelu BiH koji Dodik kaže da će mirno otcijepiti je Srebrenica, mjesto genocida koji su počinili njegovi sunarodnjaci. Kao ciničan dio Karadžićevog i Mladićevog zločina djeluje izjava Dodika koji indirektno kaže da želi otcijepiti Srebrenicu –  „mirnim putem“. Nijedna rana srebreničkih majki nije zacijelila, ni pola Srebreničana ubijenih u genocidu nisu pronađeni i sahranjeni, nad šumama i dolinama oko grada još odjekuju krici žrtava, a Dodik bi te žrtve zločina genocida (mirnim putem) ogradio i osudio na zaborav zajedno sa onih pet hiljada kabura na mezarju u Potočarima?   

Niko od sarajevskih medija i političara ne reagira na suštinu. Svi samo uredno prenose laži Milorada Dodika i njegovo negiranje zločina.

U dijelu BiH koji Dodik želi otcijepiti prije agresije je živjela apsolutna većina Bošnjaka. U prelijepim gradovima koje Dodik prijeti da će otcijepiti danas ne živi ni jedan promil Bošnjaka ili Hrvata koji su tu živjeli, jer Dodikova vlast – mirnim putem – čuva etnički čistu teritoriju. Na njegovoj televiziji, u javnim službama gotovo i nema Bošnjaka. Zašto sa njim niko ne polemizira i zašto ga niko ne ušutka?

Igrač drugog poluvremena

Na njegove ispade šute i Tihić i Lagumdžija, premda je prvi doživio strašne torture u srpskim logorima, a drugi jedva živu glavu sačuvao nakon ranjavanja u najgoroj ljudskoj kasapnici koju su Karadžićevi, preciznije Dodikovi Srbi napravili od Sarajeva. Jer, Dodik je igrač drugog poluvremena jednog kontinuiranog zločina. Radovan Karadžić je rukovodio strašnim zločinom genocida i etničkog čišćenja i zbog toga mu se sudi u Tribunalu u Hagu. Ratko Mladić je pravio zločin  genocida i etničkog čišćenja i zbog toga mu se sudi u Hagu. Dodik nastavlja njihovu igru zločina i ide dalje u „mirno otcjepljenje“, kao da se užasni zločini nisu ni dogodili.

Dodik odavno javno i bez zazora negira genocid u Srebrenici. Kad dočekuje Plavšićku i zove je heroinom, on negira zločinački poduhvat koji je „njegova heroina“ sama priznala. Kad govori o mirnom otcjepljenju, on negira zločin genocida i strašnog etničkog čišćenja. Kad negira zločin dok istovremeno traje suđenje tom zločinu pred međunarodnim tribunalom, Dodik čini novi zločin. 

On „mirnim putem“, paralelno sa ovim procesima u Hagu, donosi „svoju presudu“ Karadžiću i Mladiću. „Nisu krivi“, indirektno tvrdi jer javno prijeti mirnim otcjepljenjem onoga što su ova dvojica stvorili na zločinu. Paralelno sa procesima na sudu u Hagu, Dodik presuđuje o  zločinu i nagradi za taj zločin. Niko ga ne upozorava da je odavno prešao granice ruganja žrtvama. Niko, nažalost, ne opominje Milorada Dodika dok uporno pravi paralelni svijet zločina.

(bportalba)