Namaz je sastavni dio vjerovanja
NAMAZ JE SASTAVNI DIO VJEROVANJA
I riječi Uzvišenog Allaha: “Allah neće dati da propadne vaše vjerovanje…“1 , to jeste: „… vaši namazi vršeni kod Ka’be (okrećući se prema Bejtul-makdisu).“
40. PRIČAO NAM JE Amr b. Halid i rekao da mu je pričao Zuhejr,
a ovome Ebu-Ishak prenoseći od Beraa:
„Čim je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, odsjeo je prvo kod svojih predaka (ili – kako kaže Ebu-Ishak – kod svojih daidža) ensarija i klanjao šesnaest ili sedamnaest mjeseci (okrećući se) prema Bejtul-makdisu (u Jerusalemu), stalno želeći da mu pravac okretanja u namazu bude prema Ka’bi. Prvi namaz što ga je klanjao prema Ka’bi bio je ikindijski namaz. S njim je klanjalo još nekoliko ljudi. Kasnije je jedan čovjek od onih koji su klanjali s njim, izišao i prošao pored klanjača jedne džamije2 , dok su oni još bili (u namazu) na ruku’u i uzviknuo: ‘Kunem se Allahom, sada sam klanjao zajedno s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, (okrenuti licem) prema Mekki.’ Tada su se i ovi odmah okrenuli prema Ka’bi kao što su i oni ranije.3 Jevreji i drugi sljedbenici Knjige bili su oduševljeni što se u namazu on okretao Bejtul-makdisu, a kada se licem okrenuo prema Ka’bi, smatrali su to prezrenim.“
Zuhejr je rekao:
– Kazivao nam je Ebu-Ishak prenoseći od Beraa njegovu predaju da su neki ljudi pomrli, neki izginuli još prije nego je promijenjen pravac okretanja u namazu. „Nismo znali“ – rekao je Bera – „šta da kažemo o njima.“ Potom je Uzvišeni Allah objavio: „Allah neće poništiti vaše vjerovanje (namaze vršene ranije prema Bejtul-Makdisu).“4
1. El-Bekare: 143.
2. Radi se o džamiji plemena Benu-Harise, poznate danas kao Mesdžidul-kibletejn.
3. Oko značenja harfa “kaf” u riječi “kema” Ajni navodi veliku raspravu i na kraju smatra da su se ovi okrenuli kao što su i oni prije. Ibn-Hadžer i Kastalani, međutim, smatraju da ovo znači da su se oni okrenuli prema Ka’bi u stanju u kojem su bili u namazu. To znači da slovo “kaf” ovdje nema značenje poređenja.
4. Gornjim naslovom Buhari ističe da je obavljanje namaza sastavni dio islamskog vjerovanja, iako ono spada u grupu fizičkih vjerskih obreda. U prethodnom poglavlju ukazana je potreba traženja duševne kreposti i Allahove, dželle šanuhu, milosti u obavljanju pet dnevnih namaza, a sada se naglašava da je to sastavni i nedjeljivi dio vjerovanja.
Muhamed, sallallahu alejhi ve sellem, stigao je u Medinu u ponedjeljak 12. Rebiul-evvela u vrijeme jake podnevne žege. Ibn-Abbas kaže da je Allahov Poslanik krenuo iz Mekke u ponedjeljak, a u Medinu stigao opet u ponedjeljak. Prema tome, njegovo putovanje trajalo je petnaest dana, zajedno sa ona tri dana koja je proveo sa Ebu-Bekrom u pećini Sevr. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, išao je zaobilaznim pravcem prema morskoj obali, koji je bio dosta duži od glavnog karavanskog puta, i stigao u naselje Kuba, udaljeno tri milje od Medine, 8. Rebiul-evvela, 13. godine po poslanstvu i boravio kod Benu-Amra b. Avfa četiri dana: ponedjeljak, utorak, srijedu i četvrtak. Tu je s mještanima podigao jedan mesdžid u čijoj je gradnji i on učestvovao. U petak je krenuo prema Medini i u mahali Benu-Seleme klanjao džuma-namaz. Poslije podne prošao je kroz Medinu, zadržavajući se pomalo pred kućama nekih Medinelija i pred kućama svojih rođaka po majci, a potom odsjeo kod Ebu-Ejjuba Ensarija i ostao kod njega sedam mjeseci.
Nedaleko od Ebu-Ejjubove kuće dobio je zemljište i zajedno sa muslimanima sagradio džamiju okrenuvši mihrab prema Bejtul-makdisu. Uz džamiju je sagradio i prostorije za sebe i svoje ukućane.
Pošto je odsjeo kod Ebu-Ejjuba Ensarija, poslao je u Mekku Zejd i Ebu-Rafi’a, svoje oslobođene robove i oni su mu doveli kćerke Fatimu i Ummi-Kulsum i suprugu Sevdu. Poslije 16 mjeseci Ka’ba je Allahovom, dželle šanuhu, voljom, postala pravac okretanja u namazu, za čim je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odavno žudio. Mihrab u svojoj džamiji Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odmah je premjestio na stranu prema Mekki, a na mjesto starog mihraba izgradio vrata.
Dozvola za promjenu pravca okretanja prema Ka’bi došla je u mjesecu redžebu 2. godine po Hidžri kada je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio na trećem rekatu ikindija-namaza u kome se on odmah okrenuo prema Ka’bi. Prvi namaz klanjan prema Ka’bi bio je, dakle, ikindija kojoj je prisustvovao i Ubbad b. Nehik (ili Ubbad b. Bišr). Pošto drugi muslimani nisu još bili saznali za ovu promjenu, oni su klanjali i dalje okrećući se prema Bejtul-makdisu u Jerusalemu. To su činili stanovnici mahale Benu-Seleme, koji su se u ikindijskom namazu zadržali nešto duže, tako da ih je gore spomenuti Ubbad upozorio na potrebu okretanja prema Mekki i oni su se odmah, dok su još bili u namazu, okrenuli prema Ka’bi.
Ebu-Davud, u jednom hadisu prenesom po Bukejru b. Ešdždžu, navodi da je u momentu promjene kible u Medini bilo devet džamija zajedno s Muhammedovom, sallallahu alejhi ve sellem, i u svima se klanjalo i ezan učio tek pošto bi se čuo glas ezana Bilala Hebešije, mujezina Muhammedove, sallallahu alejhi ve sellem, džamije. Džamije toga vremena bile su:Benu-Seleme, poznate pod imenom Mesdžidul-kibletejn, Benu-Zurejk, Benu-Affan, i džamija Eslem, odnosno plemena Džuhejn.
Iz hadisa se može zaključiti:
– dozvoljeno je derogiranje ranijih propisa novim podesnijim i o tome postoji konsenzus učenjaka;
– derogacija je bila poznata i u ranijim oblicima od Adema, sallallahu alejhi ve sellem, pa do Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem;
– hadis je argument i za derogiranje sunneta Kur’anom. I ovo većina učenjaka smatra dozvoljenim, dok se od Šafija o tome prenose dva stava. On ne dozvoljava niti derogiranje Kur’ana sunnetom, dok to većina učenjaka dozvoljava. Fahrudin Razi kaže: „Imam Šafija i veći broj naših učenjaka i zahirija, a po jednoj verziji i imam Ahmed, kategorički ne dozvoljavaju derogiranje Kur’ana mutevatir hadisima.“ Međutim, najveći broj učenjaka, imam Malik i Ebu-Hanife imaju potpuno suprotno mišljenje. Ovi poslednji u prilog svoga stava o derogiranju sunneta Kur’anom navode da klanjanje prema Bejtul-makdisu nije propisano Kur’anom, ali je pravac okretanja u namazu ipak izmijenjen u pravcu Ka’be ajetom: „Gdje god od sada budete, okrećite vaša lica prema strani Ka’be…!“
– Učenjaci šafijskog pravca smatraju da se ovdje radi o derogaciji Kur’ana Kur’anom i da se taj raniji kur’anski propis sastojao u tome što se prepuštalo na volju klanjača da se okreće onamo kuda on sam hoće i želi, kur’anskim ajetom: „Na koju se god stranu okrenete, tamo je lice vašeg Gospodara…“, koji je derogiran kur’anskom naredbom o okretanju prema Ka’bi;
– hanefije smatraju da ranija ustaljena praksa i propisi mogu biti izmijenjeni i tvrdnjom jednog sigurnog i pouzdanog lica kao što je bio slučaj muslimana džamije Benu-Seleme u Medini;
– primjena starog propisa je punovažna dok se ne sazna za novi;
– klanjač punovažno sam odlučuje i prosuđuje o strani okretanja pri namazu. Ako klanjač u samom namazu donese novu odluku o pravcu kible, okrenut će se na tu stranu nastavljajući samo preostali dio namaza;
– klanjati namaz okrenut prema Ka’bi je jedan od namaskih uvjeta;
– namaz obavljen okrenut mimo Ka’bu ne treba naklanjavati, ako mu je već i vrijeme izašlo, jer to nisu učinili ni stanovnici Kubaa, koji su klanjali prema starom pravcu Makdisa ikindiju, akšam i jaciju i tek sutradan pred sabah-namaz, saznavši da im je Ka’ba postala pravac okretanja, okrenuli su se u pravcu Mekke;
– dozvoljena je čežnja za novim propisima koji će biti za zajednicu korisni;
– visoki ugled Muhammedove ličnosti kod Allaha, dželle šanuhu, koji mu je udovoljio i ono što je on sam dušom zaželio;
– briga i zalaganje muslimana na čuvanju i dosljednom primjenjivanju vjerskih propisa.
islambosna.ba
