O prividnoj predanosti
KADA ISLAM NIJE STVARNO VJEROVANJE NEGO PRIVIDNA PREDANOST ILI JE ISPOLJEN IZ STRAHA OD SMRTI
To se temelji na riječima Uzvišenog: „Mi vjerujemo, rekoše beduini.“ Reci (im): „Ne vjerujete!“ Nego kažite: „Primili smo islam.“1
A kada je islam stvarno vjerovanje, onda je to kao što stoji u govoru Uzvišenog: „(Prava) vjera kod Allaha je samo islam.“2
27. PRIČAO NAM JE Ebul-Jeman
i rekao da ga je obavijestio Šu’ajb prenoseći od Zuhrija koji je kazao:
– Obavijestio me je Amir b. Sa’d Ebi-Vekas prenoseći od Sa’da, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, davao (milostinju) jednoj grupi ljudi dok je Sa’d tu sjedio. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izostavio je jednog čovjeka od te skupine koji mi se (rekao je Sa’d), najviše dopao, pa sam rekao:
– Allahov Poslaniče, zbog čega si izostavio tog čovjeka? Allaha mi, ja ga smatram vjernikom!
– Ili samo muslimanom? – rekao je (Muhammed), sallallahu alejhi ve sellem.
Ja sam malo zašutio. Potom me je obvladalo ono što sam o njemu znao, pa sam ponovio svoju raniju izjavu i rekao: „Zbog čega si izostavio tog čovjeka? Allaha mi, ja ga smatram vjernikom!“
– Ili samo muslimanom? – upitao je on. Zatim me je obvladalo ono što sam o njemu znao, pa sam opet ponovio svoju raniju izjavu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponovio je svoju (izjavu), a potom rekao: „O Sa’du, ja zaista dajem nekom čovjeku, iako mi je drugi miliji od njega, bojeći se da ga Allah ne strmoglavi u Vatru.“
Ovaj hadis prenijeli su još: Junus, Salih, Ma’mer i Zuhrijev bratić prenoseći ga od Zuhrija.3
1. El-Hudžurat: 14, a ajet u cjelosti preveden glasi: „… a iman nije još unišao u vaša srca. A ako budete pokorni Allahu i Njegovu Poslaniku, neće vam se umanjiti ništa od vaših djela. Zaista, Allah je oprostiv i milostiv. Pravi vjernici su oni koji vjeruju u Allaha i Njegova Poslanika, a zatim ne sumnjaju i bore se na Allahovom putu svojim imecima i svojim životima. To su oni iskreni (vjernici).
Povod objavi gornjeg ajeta bijaše dolazak nekoliko članova plemena Benu-Esed ibnu Huzejme Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, moleći ga za materijalnu pomoć u jednoj sušnoj godini. Oni su prividno priznali Allahovu jednotu, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao Njegova poslanika i do tada prispjelu Objavu. Međutim, nisu u to čvrsto vjerovali. Svoju privrženost islamu isticali su formalno da bi dobili veću materijalnu pomoć.
Ajet demantuje stav sekte keramija i murdžija, koji tvrde da se vjerovanje sastoji samo od očitovanja jezikom i da ono može biti i bez stvarnog vjerovanja. Takvo mišljenje nije u skladu s kur’anskim učenjem po kome je srce osnov vjerovanja, a govorni organi samo sredstvo preko kojih se vjerovanje manifestuje. Stav spomenutih sekti odbacili su svi islamski učenjaci i jednoglasno izjavili da licemjeri nisu muslimani, jer samo formalno manifestuju svoju pripadnost islamu.
2. Ali-Imran: 85, a ajet u cjelosti glasi: „(Prava) vjera kod Allaha je samo islam i onaj ko traži osim islama neku drugu vjeru, ona mu neće kod Allaha biti primljena.“
3. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, dao je milostinju jednom čovjeku koji je tek prihvatio islam želeći ga što bolje pridobiti za islamsku zajednicu i odvojiti od idolopoklonstva, dok je čovjek za koga je intervenisao Sa’d bio ranije prihvatio islam, pa na njegovo vjerovanje materijalna pomoć ne bi imala nikakvog efekta. To je bio dobar musliman, čovjek čvrstog imana, pa iako nije dobio materijalnu pomoć, ostao je dobar vjernik.
Iz hadisa može se zaključiti:
– dozvoljeno je zagovarati pravednu stvar kod rukovodilaca i nadležnih organa, uz iznošenje odgovarajućih dokaza;
– dozvoljeno je zagovarati jednu stvar i po više puta, ako će to uroditi dobrim plodom, a neće prouzrokovati smutnju, nered i protuzakonitost;
– sve se mora dobro provjeriti i ne smije se donositi kategoričan stav o nečemu za što se nije potpuno sigurno da je tako;
– općedruštvenu imovinu rukovodilac može trošiti u svrhe za koje misli da je stvarno potrebno i korisno po islamsku zajednicu;
– odbijenu intervenciju ne treba stranka smatrati svojim neuspjehom i poniženjem;
– odbijeni zahtjev stranke treba popratiti odgovarajućim obrazloženjem;
– formalno manifestovanje vjerskih propisa bez iskrenog vjerovanja nije punovažno:
– dozvoljeno je zaklinjanje na osnovu preovladavajućeg mišljenja (jemini lagv). To je slučajna zakletva kojom se čovjek kune, za nešto, misleći da je to stvarno tako, a kasnijim provjeravanjem sazna nešto drugačije.
islambosna.ba
