Skup o logor Manjača u Vankuveru

Manjača nije slučajni izbor

Ne slučajno, organizatori su ovo okopuljanje koje osim bolnog prisječanja ima ii obrazovne konotacije, jer podsjeća na jedno vrijeme o kome svoj sud još daju ii povjesničari, koliko ii izravni, ii ne svojom voljom učesnici tragičnih dana vezanih za ime Manjača – nazvali I akademijom. Skup je počeo ništa manje prigodnim čitanjem memoarskog štiva skupljenog u knjigu “Ram za sliku moje Bosne”, autora    Nihada Krupića, koje je čitala Šejla Džanić.

Potom je autor Krupić, govorio zbog čega i zašto je upravo Manjača izabrana za lokaciju logora o čijim su stradanjima pisale ii javljale mnoge svjetske medijske kuće. Tijekom prikazivanja  video filma njemačke televizije http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=mbbowlEoi90  bilo je ii vrlo emocionalnih reakcija. Kako nam javljaju iz Vankuvera, “veoma potresno je bilo gledati bolne grimase na licu Enesa Kesedžića i Nisveta Nezića, obojica iz Ključa, koji su se u krupnom planu ispred drugih logoraša nazirali  na filmu, snimljenog hladnog septembarskog dana 1992 godine”.

Izjave preživjelih

“Za šest mjeseci na Manjači sam izgubio 32 kg  i na filmu se vidi kako u ruci nosim cipele, koje su mi uz dugački kaput bile najvrjednije i život mi sačuvale na Manjači, rekao je tom kaže Enes Kesedžić.

“Na ovom snimku me vidite sa debelim obrazima. To nije bilo od dobre hrane nego podbuhlost od tableta koje sam dobio nakon prebijanja ruke i odvođenja do Banjaluke u bolnicu da me kako tako osposobe i vrate nazad na Manjaču. U bolnici sam u jednom trenu uspio da progutam preko 30 tableta jer sam bio do kraja iznemogao i iscrpljen, misleći da će me tablete vratiti ponovo u normalu.”; ispričao je svoju kratku priču Nisvet.

Vancouver reflekcije (Photo – ielis.org)

Nakon toga uslijedio je i drugi video na kojem Muhamed Flipović, brat brutalno ubijenog Omera govorio kako ga je vidio mrtvog na gomili smeća.http://www.youtube.com/watchv=7jdYIVNvAq8&feature=related.

A potom je prikazan je i treći ne manje bolan video za prisjećanje ii priču koja se čita u historijskim čitankama.

Hajrudin Mujezinović iz Ključa je na Manjači bio zatočen skupa sa bratom Zikrijom, pričao je kako su u logoru “dobivali rijetke i mutne splačine da jedu, dok su gledali kako psi čuvari jedu bifteke”, a “kad bi dolazila neka filmska ekipa ili Crveni križ onda su im davali grah “. Musaib Talić Saibo, poznati igrač i trener sanskog Podgrmeča, imao je svoju ispovjest:

“Mi smo preživjeli, a mnogi nisu. Umirali su pred našim očima u strašnim bolovima a mi im nismo smjeli niti mogli pomoći. Gledali smo momke od 20, 30 godina starosti kako izdišu sa izbijenim bubrezima, gledali smo kako iz napučenih kamiona koji su dovozili zatočenike iz Ključa, Sane i Prijedora izvlače desetine mrtvih koji su izdahnuli ispod cerada zbog nedostatka vazduha.

Ipak preživjeli golgotu

“Gledali smo kako izvlače nekoliko starijih ljudi iz autobusa obaraju ih i onda u vojničkim čizmama skaču pod njima. Jedan od njih je bio i poznati sportski radnik iz Prijedora Dedo Crnalić. Ni nakon što su vidjeli da je mrtav nisu prestajali da ga udaraju i vuku po zemlji.  Ja sam dobio dizenteriju i kada me je pregledao poznati sanski doktor Šabanović, takođe zatvorenik na Manjači, rekao mi je da nemam šansu preživjeti”, rekao je pored ostalog  preživjeli bivši logoraš Talić.

Uz sve ove ispovijesti, kako se to navodi u BH Kulturnom centru u Vankuveru, prosto je nevjerovatno sa koliko dostojanstva i mirnoće su o danima zatočeništva pričali bivši logoraši Manjače.  Kemal Hodžić, Esad Kadunić, Enes Kesedžić, Nisvet Nezić, Musaib Talić, Tehvid Džafić, Hajrudin Mujezinović , Semin Vajzović, Esad Šulić, Mirsad Avdić… su ostali do kraja akademije dok je bivši zatočenik logora u Batkovićima kraj Bjeljine Fedahija Smajić, kako se navodi u dopisu iz Vankuvera – “pritisnut teškim sjećanjima i emocijama nakon prvog video uz izvinjenje da ne može više izdržati uz pratnju brata Muhameda napustio prostorije centra”.

(webpublicapressnet)