Angela Merkel evropska lokomotiva

Krize mogu biti faze otrežnjenja, spoznaje i uvjerenja, pa čak i uvod u novi početak. Ako sve ide dobro, krize bi mogle osloboditi produktivno razarajuće snage, parafrazirajući austrijsko-američkog ekonomista i politologa Josepha Schumpetera. No, sve što se trenutačno događa u Europskoj uniji ne promatra se na takav način. Stanje izgleda kao da Europa tetura pod pritiskom financijskih tržišta, kao da politika živi od danas do sutra i sa svojim nesuverenim akcionizmom uništava preostale ostatke europske demokracije. Tako govore feljtonisti i filozofi koji ujedinjenu Europu žele vidjeti kao kopiju Amerike.

Europa je već cijelo desetljeće u problemima. Visoko motivirano političko osoblje, koje je istodobno pod velikim pritiskom, muku muči od summita dosummita da dovede Europsku uniju na željenu razinu, odredi joj oblik i da izgled sličan državama. Sve se to događa sporo, a udarci su brojni; prije svega nedostaju zamah i elan.

Europa čija kola vuče pet zemalja – Njemačka, Poljska, Francuska, Italija i Španjolska – bila bi mnogo bolja od one koju danas vuče samo jedna žena – Angela Merkel. Bio bi to povratak mnogočlanosti koja se pod pritiskom okolnosti rasplinula. Europa ne smije postati karolinska. Bilo bi bolje kada bi povezala sjeverne i južne vrline i kada bi dala iskustvu istoka čvrsto i važno mjesto

Sve to građani Unije u najboljem slučaju trpe. Boja Europe je siva te se, nakon mnoštva uvodnih članaka koji se žale na nedostatak demokracije i oduševljenosti Europom, svi slažu da je uzaludan trud Europskoj uniji dodijeliti cilj – svjetlo na kraju tunela. Paradoksalni konsenzus glasi ovako: Europske unije mora biti, a građani je moraju trpjeti.

Međutim, nešto se ipak počelo događati. Europa nema drugog izbora, mora se uhvatiti u borbu s vlastitim lažima. Zbog toga unutar Unije trenutačno vlada vrlo neugodna atmosfera. Na dnevnom se redu ne nalazi ideja mira, nego euri i centi. Europa se predstavlja u obliku duga i to je sada gorka istina s kojom su Europljani suočeni.

To je najoštriji test koji čovjek uopće može zamisliti. Koliko je god uzbudljiva priča o nastanku Europske unije kao oazi mira, ona ne sadrži cijelu istinu. Svakom je čovjeku koji je svjestan povijesti jasno kako je gotovo pravo čudo da je u zapadnoj Europi nakon strašne prve polovice 20. stoljeća uslijedilo pet desetljeća bez ozbiljnih unutareuropskih sukoba. Međutim, danas prepoznajemo koju je cijenu imao takav uspjeh. Ono što je za njemačkog filozofa Jürgena Habermasa jedinstvena snaga Europe, zapravo je njezina slabost, a to je nedefinirano socijalno-državno uređenje velikog dijela članica Europske unije.

Poseban zamah nakon Drugog svjetskog rata u zapadnoj Europi pojačao je iluzije da je riječ o stroju blagostanja koji je pravi perpetuum mobile. Samo ako postoji želja, ovako se može nastaviti, pa će san o trajnom blagostanju postati stvarnost. Nije se htjelo spoznati da je pristanak na demokraciju u Europi bio kupljen, i to obećanjem kako će postojati sredstva i načini da se odvoji životni standard od učinka i postignuća.

I u Europskoj je uniji, slikovito rečeno, sadašnjost pojela budućnost za doručak. Svi se nadaju da će se ta budućnost već nekako dogoditi. Duboko se ukorijenilo takvo razmišljanje u mentalitetima u Grčkoj ili Italiji. Europska unija, zamišljena kao zajednica koja će težiti ujednačavanju, ima mnogo manje sjevernjačke izdržljivosti nego što na prvi pogled izgleda. Pa se tako životna laž Europe odjednom i s velikom galamom našla na stolu. Sada se mora razgovarati o različitim brzinama, sada se mora razgovarati jesu li jednaki životni uvjeti za sve zaista cilj koji ima smisla.

Ne može se zaobići postavljanje preciznog pitanja: kako je uopće uređena Europska unija i kamo zapravo želi? Koliko zajedničkog imaju Estonci, Portugalci, Irci i Maltežani? Ponovo se pojavljuje i pitanje tko, kada i o čemu treba što kazati.

Europa nema drugog izbora, mora se uhvatiti u borbu s vlastitim lažima. Zbog toga unutar Unije trenutačno vlada vrlo neugodna atmosfera. Na dnevnom se redu ne nalazi ideja mira, nego euri i centi. Europa se predstavlja u obliku duga i to je sada gorka istina s kojom su Europljani suočeni

Dosadašnji model u proteklih nekoliko tjedana postao je vlastita karikatura. Od mnogostruke Europe ostala je Europa od dva dijela. Zapravo, samo jednoga: Njemačka koja je danas jedini motor koji je pokreće.

Doduše, to možda odgovara trećini Njemačke u Europi te možda na neko vrijeme, privremeno, i nije tako loše. Međutim, tko se zalaže za Europu poleta i zamaha, taj se mora zalagati za to da se što prije ukloni unipolarnost Europske unije. Za takav korak izgledi nisu loši. Moguće je da su dani vladavine Nicolasa Sarkozyja pri kraju. Francuzi ga nikad nisu voljeli, ali bili su oduševljeni njime jer naginju državnom kazalištu. Na kraju i zbog toga, jer nije postojala alternativa. Sada ona postoji sa socijalističkim predsjedničkim kandidatom Françoisom Hollandeom koji u sebi nosi nešto trijezno i stabilno i koji bi u burnim vremenima Francuze mogao uvjeriti.

Isto tako, odbrojani su i dani Silvija Berlusconija – u tom je, mora se priznati, svog udjela imala i Europska unija. Možda je sram u Italiji toliko velik da bi tamo zaista uskoro moglo doći do sastavljanja vlade centra koja bi se mogla jednako tako uhvatiti u borbu sa stanjem dugova kao i s prijetećom propašću države. Portugal je već odradio smjenu vlade, a u Španjolskoj je ona na pomolu. I u tim dvjema državama strategiju odbijanja stvarnosti mogao bi zamijeniti novi smisao za mjeru i proračun.

Ostaje, dakle, država u kojoj ne prijeti smjena vlade, a to je Poljska. U toj je zemlji tek nedavno izabrana vlada koja je prijateljski okrenuta prema Europskoj uniji. Poljska trenutačno predsjedava Unijom i može cijelom kontinentu dati vrlo pozitivnu pouku. Unatoč mnogim oscilacijama, Poljska je danas stabilna zemlja i kao jedina u Europi u kriznim vremenima bilježi gospodarski rast. Poljaci su svjetski prvaci u transformaciji, oni znaju što znači kada odjednom nestanu stare sigurnosti. Njihovo umijeće smirenosti i upornosti potrebno je cijelom kontinentu.

Europa čija kola vuče pet zemalja – Njemačka, Poljska, Francuska, Italija i Španjolska – bila bi mnogo bolja od one koju danas vuče samo jedna žena – Angela Merkel. Bio bi to povratak mnogočlanosti koja se pod pritiskom okolnosti rasplinula. Europa ne smije postati karolinska. Bilo bi bolje kada bi povezala sjeverne i južne vrline i kada bi dala iskustvu istoka čvrsto i važno mjesto. Takva Europa ne bi morala u ograđivanju od Amerike tražiti svoju samosvijest.

(webpublicapressnet)