Darko – Davud Čengić

Nikada neću zaboraviti jačinu pozitivnih emocija nakon što sam klanjao prvi namaz u životu

Razgovarao: Mr. Semir Imamović

Dozvolite da ovaj razgovor počnemo s kraja vaše priče, odnosno od početka vašeg novog života. Kako je tekao taj proces vašeg prelaska na islam, tj. kad, gdje i kako je sve krenulo dok se nije ozvaničilo u džamiji Kralj Fahd u Sarajevu?

Čengić: Poslije dvadeset i više godina provedenih u Rusiji, vratio sam se u svoj rodni grad Sarajevo, moju Bosnu i Hercegovinu, kao ruski pravoslavac. Vratio sam se u grad koji je simbol patnje Bošnjaka i svih građana koji ovu zemlju osjećaju svojom, grad koji je doživio najveću tragediju upravo rukama pravoslavaca. U Sarajevu sam proveo osam mjeseci pokušavajući da shvatim narod koji sam ostavio tako dugo, pa sam čak napustio i njihovu vjeru. Kada sam razmišljao o vremenu koje sam propustio, pojačavao se osjećaj potpune zbunjenosti i usamljenosti u mome gradu. Shvatio sam da sam potpuno sam među svojim narodom! Očaj je rastao iz dana u dan i kulminacija je neminovno dolazila. I u izuzetno depresivnom stanju jednog kišovitog jutra krećem u pravoslavnu crkvu u potrazi za utjehom. Allahova volja bila je da usput uđem u jednu radnju u kojoj sam susreo prijatnog Bošnjaka. Kao što to biva u Bosni i Hercegovini, susret se pretvorio u zanimljiv razgovor. U razgovoru koji je trajao nekoliko sati sabesjedniku sam postavio nekoliko pitanja. Njegova reakcija me zadivila: nasmijanog lica je sa police dohvatio Kur’an i u njemu sam našao odgovor na postavljena pitanja. Kada sam krenuo, obećao sam mu da ću ponovo doći na kahvu. Prvi put u svome životu osjetio sam mir u svojoj duši. Sljeenggdećih dana nastavljao sam to za mene neopisivo druženje. Sa velikim zadovoljstvom sam sjedio i satima slušao Kur’an. Ali čim sam se više interesovao svojim novim sabesjednikom i načinom našeg druženja, tim sam više osjećao grižu savjesti i neobjašnjiv nemir koji me je ispunjavao. Osjećao sam kao da vršim neku vrstu izdaje prema svome pravoslavnom Bogu. I došao je taj čas, kada sam zamolio svoga sabesjednika da mi ispuni davnu želju, da zajedno klanjamo. Poslije moga prvoga namaza u životu, osjetio sam da sam se naježio do kostiju od jačine pozitivnih emocija koje su me ispunjavale! Pod takvim utiskom otišao sam kući gdje sam cijelu noć ostao u razmišljanju.

Strah od izdaje me je uputio da se pomolim Gospodu u crkvi i zamolim oproštaj. No, tamo me je čekalo potpuno iznenađenje i razočarenje. Pri ulasku u crkvu nisam znao kojem svecu da se molim za milost, poslije čega sam napustio crkvu, potpuno izbezumljen i sa odlukom da se u nju više ne vraćam. U isto vrijeme strah od izdaje me naveo na to da isto tako raščistim i sa svojim novim prijateljem, kojem odlazim u radnju. Kada sam ušao panično sam ispričao što mi se dešava i rekao sam da se plašim izdaje pravoslavnog Boga i budem kažnjen ostajući sam. On mi je odgovorio: Tebe prokleti šejtan plaši, jer ti ne možeš izdati Boga, jer je jedini Bog Allah. I dodao je: Inned-dine indellahi-l-islam (“Kod Allaha je jedino priznata vjera islam!’’). Strah me napustio i više puta sam ponovio: Haj’mo klanjati, haj’mo klanjati! I klanjali smo podne-namaz. Kada sam ga pitao kako dalje, on se nasmiješio i rekao: Od danas se zoveš, Davud, a sutra ćemo zajedno na džumanamaz, gdje ćeš pred braćom muslimanima javno da se vratiš islamu! Tebi, pošto si kršten kao pravoslavac, potrebno je javno vraćanje islamu, da bi mogao raščistiti sa prošlim životom. Tako se i desilo, u petak 13. februara 2009. godine, poslije džuma-namaza, u džamiji Kralja Fahda, gdje je prisustvovalo oko 1.500 džematlija. Kasnije sam saznao od svoga sagovornika da je njegova želja bila upravo da čin vraćanja islamu bude u Fahdovoj džamiji, zbog hala i autoriteta koji ostavlja Muderris Nezim Halilović, hatib džamije.

Možete li nam reći nešto više, da tako kažemo, o Vašem bivšem životu?

Čengić: Moja porodica je odrasla u Titovo vrijeme, vrijeme bivše SFRJ, gdje je vjera nestala iz naše kuće i kada je bilo moderno biti ateista. Ta islamska tradicija begovske porodice bila je prekinuta, zbog čega je moje djetinjstvo bilo okrenuto drugim idealima. Mi smo bili coca-cola generacija imajući za uzor druge zapadne idole koji su mi donijeli mnogo problema u životu. Živeći pod sjenom poznatoga oca, ja sam pokušavao na sve moguće načine da privučem pažnju na sebe čime sam dobro platio!! Sve što se dešavalo u mom intenzivnom, grješnom i opasnom životu više nema nikakvog smisla. Sve to za mene nema nikakvu cijenu i hvala dragom Allahu što je taj tiranin i despot Darko Čengić otišao zauvijek, a umjesto njega se rodio musliman, po imenu Davud!

Jeste li naišli na razumijevanje porodice i prijatelja za povratak islamu?

Čengić: Porodica i prijatelji su ostali u prošlom životu, jer me nisu podržavali ni prije islama.

Kakav je osjećaj nakon svega ponovo biti musliman?

Čengić: Ja sam učenik islama, kojem je dragi Allah dao milost da osjeti ljubav i radost u srcu prema svemu živom i da se vrati svojoj braći muslimanima. Ovom prilikom želio bih da prenesem taj osjećaj i vjeru na sve one koji se dvoume da se vrate islamu!

Recite nam nešto više o sebi?

Čengić: Zar je moguće reći tako kratko o čovjeku koji je prošao deset života brzinom svjetlosti, ali budite uvjereni da sam ostvario svoj san, a čovjek sam koji je prošao sve kontinente i nisam pitao pošto je šta. Sada nemam takvu finansijsku mogućnost, ali imam mnogo više, a to je islam. Moja iskrena želja je da se podučim islamskim propisima i da budem praktični musliman, te da vratim dobro ime Čengića. Želja mi je da se oženim hairli vjernicom i sa njom izrodim djecu, koju ćemo odgajati u skladu sa islamskim propisima. I na kraju selamim sve muslimane i muslimanke širom svijeta, a zalutale Bošnjake pozivam da se vrate islamu! Na raspolaganju vaš brat Davud Čengić. ( cengic_d@hotmail.com )

Izvor: SAFF od 20.02.2009