Nakon 12 dana štrajka Sadiku Fatmir pokušao samoubistvo
Koliko je teško podnositi nepravdu i neizvjesnost koja je zadesila ‘korisnike’ Bosnatanama zvanog Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu, oslikava činjenica da se Sadiku Fatmir pokušao ubiti tako što je popio oko deset do petnaest tableta.Njegov život je ovoga puta spašen ispiranjem želuca ali je stanje još uvijek loše jer se i juče i danas onesvijestio nakon gubitka oko 5 kg težine.Ima li nekoga u ovoj državi da to zabrine? Hoćemo li i dalje sjedit skršenih ruku, pozivati se na Konvencije o ljudskim pravima i slušati izjave gosp. Mektića kako je u ‘hotelu sa pet zvjezdica’ sve u savršenom redu bez da iko ima priliku za više od tri godine progovoriti sa bilo kim od zarobljenika .
Suludo je očekivat od javnosti da vjeruje jednoj instituciji a još manje čovjeku koji unaprijed najavljuje da će se oglušiti na odluke Međunarodnog Suda u Strazburu i sviju deportovati što uveliko podsjeća na januar 2002. godine.
Najbolji demant bi nam bio kada bi nam gosp. Mektić i ostala ekipa omogućili snimke zarobljenika nakon ‘incidenata’ jer riječi bez dokaza nam je preko glave kao i priče o ‘opasnosti po nacionalnu sigurnost’ pogotovo ako uzmemo u obzir da su se ratni zločinci nalazili na odlučujućim pozicijama obavještajno sigurnosnih agencija koje su ove ljude bez ijednog dokaza proglašavale prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Najbolji primjer toga je Jovica Mirosavljević, koji je inače na čelu elitnog tima za borbu protiv terorizma, poznatog kao Alfa tim SIPA-e, a nikada se nije odrekao svog četništva!!! Zar to ne bi trebao biti podsticaj svim institucijama BiH da preispitaju pod kojim su se okolnostima, između ostalog, branitelji ove zemlje našli na listi ‘opasnih po nacionalnu sigurnost BiH’ i da razjasnimo po koga su to oni bili opasni a po koga ne!? Naravno, to bi zatražilo i odgovore na neka nova pitanja a neizostavno bi svakako bilo – ko zaista jeste opasan po sigurnost ove zemlje?
U prilogu se nalazi pismo čovjeka koji je bio branitelj ove zemlje a koji je digao ruku na sebe zbog nepravde koja mu se čini. Da li naše ćutanje znači saučešništvo?
On je bio pripadnik Armije BiH prvo u 305. Jajačkoj brigadi u kojoj je ranjen a zatim pripadnik 145. lahke brigade u Fojnici. Oženjen je BH državljankom još od 1995.godine i sa njom dobio dvoje djece, a 2008.godine dobio je izgon iz BiH jer mu Srbija nije htjela izdati uvjerenje o državljanstvu i nakon toga počinje njegova noćna mora koja evo traje do danas .
Ima li potrebe postavljati pitanje kako državljastva dobivaju Rusi, Kinezi, Ukrajinci i mnogi drugi koji javno raspisuju oglase za bračne ponude za sklapanje braka zbog ‘papira’ i koji po hitnom postupku i dobiju državljasntva, zaposlenja, zdravstvenu i socijalnu zaštitu a muslimanski pripadnici iz bilo koje zemlje ni nakon 10 godina braka nemaju nikakva prava. Gdje je tu logika! Možda u imenima i prezimenima onih koji se slikaju sa jaknama na kojima piše CHETNIKS!
Dok čekamo da padne prva žrtva licemjerstva politike beskičmenjaka koji se zaklinju u ljudska prava, neka ovo pismo posluži za razmišljanje svakom onom koji može na bilo koji način pomoći da se situacija promijeni ili onima koji su imali hrabrosti zakleti se da će štiti interese građana ove zemlje bez obzira na nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost.
Piše: Nađa Dizdarević
