Lav Trocki, nakon Lenjina najistaknutiji lik ruske revolucije iz 1917., poslan je kao ratni dopisnik u balkanskim ratovima za ruske novine Kievskaya Misl. U jesen 1912, Trocki je ušao u područja naseljena muslimanima nakon povlačenja Osmanske vojske i bio je šokiran masakrom:
„Bugarski i srpski pobunjenici počeli su svoj posao kada je počela da se spušta noć. Oni su opet provaljivali u albanske i turske kuće i činili opet istu stvar: pljačkanje i klanje. Skoplje ima 60.000 stanovnika. Polovina su Albanci i Turci. Neki od njih su uspjeli pobeći ali većina ih je još uvijek tu. Oni su sada postali žrtve krvave noći.“
Dok se od Troickog očekivala vijest o velikoj pobjedi „slovenske armije“, on je zbog brutalnog masakra kojem je bio svjedok odlučio da se vrati u Rusiju:
„Nisam imao više snage izdržati u takvoj atmosferi, nisam mogao disati. Moj politički interes i velika moralna želja da vidim šta će se na kraju desiti su nestali. Sve što je u meni ostalo bila je želja da odavde odem što je prije moguće.“
Zaboravljene granice: Balkan
No tragedija i patnja koju su okusili Muslimani Balkana nisu jedine u posljednja dva stoljeća. Od Grčkog rata za nezavisnost pa sve do Prvog svjetskog rata (1821-1918) 5,5 miliona Muslimana je izgubilo živote, dok je 5 miliona postalo izbjeglice.
Iako je ovo najveći gubitak ljudskih života u Evropi još od Tridesetogodišnjeg rata u 17. stoljeću, ova tragedija je uvelike zaobilažena od evropske štampe i njenih institucija.
U evropskoj orijentalnoj književnosti Balkan je ostao sinonim za zaostalu i nasiljem bogatu teritoriju koja je kontrast razvijenom Zapadu. Orijentalisti su čak utemeljili izraz „Balkanizacija“ za pojam podjele veće države na manje države koje su neprijateljski nastrojene jedna prema drugoj.
Ovaj pojam se također koristi za zaostale primitivce i divljake. Posljednja dva stoljeća naseljavanje Zapadne Evrope i pojava multikulturalnih sredina označeni su kao „Balkanizacija Evrope“.
S druge strane, Europizacija Balkana pokrenula je procese koji su na Balkanu izazvali veliku tragediju koja je pratila raspad Otomanske države sve do procesa nastajanja jednonacionalnih država.
Evropski tip „nacije“ podrazumijevao je na Balkanu proces pretvaranja heterogene carevine (Osmanske države) u homogene jednonacionalne države, a taj proces često bi se znao pretvoriti u etničko čišćene „neželjene manjine“.
Kao rezultat Europizacije Balkana procenat Muslimana na tom području od 43 odsto smanjio se na samo 12 odsto u proteklih 150 godina.
U novonastalim balkanskim državama (koje su nastajale raspadom Otomanske imperije) Muslimani bi se smatrali kao „nazadna“ i „necivilizovana“ ostavština Turaka.
Dakle vlasti novonastalih država da bi se riješili „opasnog“ i „stranog“ elementa nastojali su asimilirati Muslimane, ili ih protjerati za Tursku sa svojih ognjišta.
Iako neki od muslimanskih naroda na Balkanu (na Balkanu danas živi oko 8 miliona Muslimana) žive kao većina u svojim državama kao što su BiH, Albanija i Kosovo, mnogi od njih i danas se suočavaju sa diskriminatorskom politikom i progonom kao što je to primjer u Srbiji, Grčkoj, Bugarskoj i Makedoniji.
(SAN)