U zemlji krvi i meda: Oprost i (ne)zaborav

Lider jedne političke stranke davno je prognozirao da će se o ratu u BiH za deset godina govoriti na način kako se Drugi svjetski rat tretirao u kultnoj seriji “Alo-Alo”. Prošle godine, 15 godina nakon agresije, prije prve klape rediteljskog debija Anđeline Đoli u Sarajevu “na temu” silovanih žena u Bosni, žrtve ratnog zločina pokušale su “cenzurirati” još nesnimljeni film, vjerujući da im on  “oduzima istinu” o zlu koje su pretrpjele. Privremna zabrana snimanja koju je naložio federalni ministar kulture Gavrilo Grahovac izazvala je gnjev mnogih koji su se postidjeli našeg primitivizma. I tadašnji ministar kulture Kantona Sarajevo Emir Hadžihafizbegović podržao je snimanje filma.

Tokom ovogodišnjeg MESS-a, glumac Hadžihafizbegović ušao je, najblaže rečeno, u polemiku sa rediteljem Oliverom Frljićem. Povod je bila Frljićeva predstava “Pismo iz 1920.”, u kojoj reditelj, da bi pokazao kako ratnohuškačka retorika “eksploatira patnju i negativne sentimente napaćenog bosanskog naroda”, za primjer uzima “Godine prevare” i Hadžihafizbegovićev monolog : “Zakuni se, narode moj, krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom bosanskom, da halaliti više nikada nećeš. Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela”.

Umjetnička sloboda Anđeline Đoli

Moglo bi se, istina, i ovdje pitati o pravu na umjetničku slobodu, koja treba jednako da važi i za Anđelinu Đoli i za Olivera  Frljića, ali još prije bi se moglo pitati: da li Hadžihafizbegović ima pravo na profesionalni angažman u Srbiji a da mu se odmah ne prigovori da je oprostio i zaboravio zločine počinjene njegovom narodu?

Kad bi se tako striktno isticala kontradiktornost nečijeg ratnog i poratnog angažmana, onda mnogi umjetnici, novinari, političari ne bi smjeli nikad preći ne samo državnu već ni entitesku granicu. Zar to ni bi bili upravo “nacionalistički torovi” protiv kojih se i umjetnici bore.

Dugo, odveć dugo za ovdašnje kratko pamćenje, Hadžihafizbegović je nosio na majici “Don’t forget Srebrenica”. Bio je gotovo usamljen u osudi koncerta poznatog repera u vrijeme obilježevanja godišnjice srebreničkog genocida – “onaj glavonja” tamo pjeva dok Srebreničanke plaču. Još prošle godine on je uvjeravao Bakiru Hasečić da u filmu Anđeline Đoli neće biti ponižena bosanska žrtva, “pozivajući za svjedoka” glumicu Zanu Marjanović koja, tvrdio je, nikad takvu ulogu ne bi prihvatila. Gdje je tu protivrječnost sa “Godinama prevare”, teško je reći; mnogo teže nego navesti sve one koji pozivaju da zaboravimo prošlost i mislimo na budućnost.

Ko može nek’ oprašta

Vjerovati da od bilog kojeg glumca i bilo koje predstave, koja se u međuvremenu i zaboravila, zavisi pamćenje i zaborav jednog naroda je pretjerivanje koje se može razumjeti u domenu umjetničke kreacije. Ali, zar su “Godine prevare” utjecale na pamćenje, recimo, kantonalnog ministra kulture Emira Suljagića koji je,11. jula ove godine na jednoj televiziji, gledajući snimke stravičnih srpskih zločina nad Srebreničanima, kazao: “Ja ne mogu oprostiti i zaboraviti toj gamadi, koju evo sad opet gledam, tu na snimcima, kako ubija vezanu i nedužnu djecu. Kažem to danas, urbi et orbi (gradu i svijetu, op.a): ko može nek’ oprašta, ko želi nek’ zaboravlja, ali od mene neka niko ne traži ništa slično”.

Ko je preživio bosanski pokolj, ko mu je shvatio povode i razloge, tome nikakvo fantaziranje na “daskama koje život znače” neće promijeniti mišljenje. To se može “frljatati” samo novim generacijama “neopterećenih ratom”.

Uostalom, pokazalo se da je Hadžihafizbegovićev ratni monolog (proklet bio ko zaboravio), bliži poratnoj stvarnosti od besmislica koje su, jasno i glasno, odmah poslije agresije pojedini bošnjački političari, ničim izazvani, požurili da istaknu: “Treba oprostiti, ali ne treba zaboraviti”. Kao da je neko od njih i zatražio oproštaj? Kao da nekoga zanima tvoje pamćenje? I “drugi” imaju svoju historiju u kojoj nema mjesta za tvoju istinu.

Ovdje, “U zemlji krvi i meda”, prije će se, kako reče političar s početka priče, snimiti bosanska verzija popularnog serijala “Alo-Alo”, nego što će se neko iskreno pokajati. A bez toga nema ni iskrenog oprosta.

Piše: Hamid DERONJIĆ

(bportalba)