Osmog avgusta 2007. godine je Zenzeri sa grupom ribara naišao na pokvaren čamac sa 44 Afrikanca iz Sudana, Eritreje, Etiopije, Maroka, Toga i Obale slonovače. Čamac se nalazio u malteškim vodama, a na njemu je bilo i dvoje djece, od kojih jedno hendikepirano, i dvije trudnice. “Oni su morali što prije na kopno”, kaže Zenzeri za njemački Tageszeitung. “Muhamed Ed Hedi” i “Mursada”, dva ribarska čamca, su uputile SOS-poziv i uputili se na ostrvo Lampeduza, udaljeno 40 morskih milja. “To je bila najbliža luka. Nije imalo smisla plovoto prema Malti ili nazad za Tunis”.
Tuniska vlada, koja je dobila informaciju od ribara, je poslala faks za Rim i Maltu. Sa navodom koordinata, oni su javili da dva čamca prevoze brodolomnike od kojih neki trebaju liječničku pomoć. S obzirom da su sve tuniske jedinice predaleko, ona je zamolila susjedne zemlje da “poduzmu odgovarajuće mjere”. Italijanska obalna straža je to protumačila na svoj način i poslala jednu patrolu.
Ono što se zatim desilo, Zenzeri opisuje ovako: “Oko sat i po nakon SOS-poziva pojavila se “Guardia”. Oni su željeli da preuzmu brodolomnike od nas, ali to nije uspjelo jer je more bilo strašno uzburkano.” Komandant im je zatim zapovijedio da ih slijede. Oko 17 milja od Lampeduze se pojavio jedan ratni brod. “Posada je poslala jednog ljekara. Predali smo mu jednu teško bolesnu, hendikepiranu bebu, ali ju je on vratio odmah nakon jedne minuta. Nisam to mogao nikako shvatiti.” Jedna žena u kasnoj trudnoći, koja “samo što nije umirala”, je bila među brodolomnicima, ali nju Italijani nisu željeli preuzeti. Napokon su im rekli da plove za Lampeduzu. Zastupnici italijanske mornarice međutim tvrde da su im zapovijedili da plove u suprotnom pravcu.
Tuniski ribari su nakon toga uhapšeni na osnovu optužbe za “pomaganje u ilegalnom krijumčarenju ljudi radi profita”, a njihovi čamci su zaplijenjeni. Ribari su u zatvoru zadržani skoro 5 sedmica. “Dvije sedmice nisam imala nikakvih vijesti, nisam znala šta se dešava”, kaže Zenzerijeva supruga. Desetog septembra je 5 ribara oslobođeno i dozvoljeno im je da se vrate u Tunis. Oba kapetana su međutim stavljena u kućni pritvor u jednom samostanu u Liccati na Siciliji. Tek nakon peticije 111 parlamentaraca Evropske Unije su i oni pušteni na slobodu. Njihove čamce, od kojih su živjeli, nisu nikad adobili nazad. Licence za ribarstvo su im oduzete i nikada nisu dobili druge. Godinama su bili bez posla. Zenzeri je morao rasprodati imanje, čak i nakit svoje supruge, da bi imali od čega da žive. “Živjeli smo od prošenja i kredita. Da nemam porodicu, ubio bih se”, kaže Zenzeri.
Sada je italijansko tužilaštvo željelo da ih se kazni sa tri godine zatvora i 440 000 eura novčane kazne. 17. novembra 2009. godine je sud u Agrigentu donio odluku: ribari su oslobođeni optužbe za krijumčarenje ljudi. Ali tu se priča nije završila, jer su proglašeni krivim zbog otpora i nasilja protiv vojnog broda i osuđeni na 2,5 godine zatvora i plaćanje troškova procesa. Oni su uložili žalbu i sada čekaju.
“Svi ovdje znaju šta se meni desilo. Sada naravno ljudi imaju strah od toga da naiđu na brodolomnike. Ali ja bih opet uradio isto.”
IslamBosna.ba