Sandžak PRESS – Načini na koje su se Bošnjaci borili za mjesto pod suncem su raznoliki.Vječita borba za pravdom i dostojanstvenim životom je mnoge ljude odvela daleko od zemlje u kojoj su rođeni, odrastali, radili, stvarali. Morali su da odu iz zemlje koju su naši preci branili, a od nje su na svakih nekoliko godina kao nagradu za prolivenu krv dobijali “zahvalnicu”, adresu gdje je moguće srediti dokumentaciju za put u neku daleku zemlju!
Pod ogromnim pritiskom od strane onih koji su sebe smatrali “gornjnim”, ”više važnim”, ”nebeskim” potpomognuti od vlasti ili u najboljem slučaju dijelova vlasti, određene grupacije ljudi su “imale” za pravo da Bošnjacima govore gdje da žive? Šta mogu i ne mogu? Koga da slušaju? Kuda da krenu, ako neće da poslušaju. Mi smo trpjeli!Domove smo nalazili i iznova gradili u Turskoj, ali i u drugim dijelovima Evrope. Danas je teško naći mjesto na planeti, a da tamo ne žive naši, ponosni i uvijek prkosni Bošnjaci. Otišli su jer nisu mogli da trpe politiku koja je u ekonomskom smislu prema Sandžaku skoro uvijek bila ista i samo sa jednim ciljem, da se u Sandžaku ne ulaže ništa ozbiljno, da nema puteva, fabrika, željeznica! U takvim uslovima nije trebalo ni nas da bude! Ali …
Bošnjaci su na taj period borbe protiv diskriminacije i danas ponosni, sačuvalo se što se moglo sačuvati! Prijetnje, nezaposlenost, ubistva, ucjene i genocidi koji su bili tako česti učinili su svoje! Dijelom iz neznanja, a dobrim dijelom i od straha od još goreg, tadašnji hal “režimski Bošnjaci” su opravdavali stavovima da je svugdje teško, da je ovo njihova zemlja, da nama nikada i nije bilo bolje!
Potpomognuti takvim destruktivcima od kojih je jedan dio zauzeo mjesto na platnim spiskovima finansijera iz Beograda pomiješani sa starom težnjom raznih srpskih ideologa, da nas ovdje nema, mnogima nije jasno, kako smo uopće preživjeli?
Ostala su mnoga ne razjašnjena ubijstva nad Bošnjacima, prebijanja, otimanja, hapšenja… I danas niko ne odgovara za torturu iz devedesetih godina koja je mnoge naše ljude učinila invalidima, a njihovu djecu ljudima bez imena i prava na bolju budućnost. To i još mnogo toga je bilo ,mi to znamo!
Upravo iz tih razloga je sa nevjericom u Sandžaku primljena vijest o ubijstvu i razbojništvu u selu Bare kod Sjenice. Kriminalci su pištoljem pretukli Huseina D. (71)i njegovu suprugu. Ubrzo je Husein preselio, a javnost je obaviještena da su osumnjičeni sa crnim maskama upali u porodičnu kuću i odnijeli 1.600 eura i 22.000 dinara. Klasična priča o državi gdje niko nije bezbjedan!
Zaista je uznemiravajuće da je po nezvaničnim saznanjima supruga rahmetli Huseina, prepoznala glas jednog iz te grupe koga je nazvala imenom, nakon čega su se počinioci ovog nedjela razbježali. Zna se da je selo Bare i u simboličkom i geografskom smislu prirodna spona između sjeničkih Bošnjaka dakle sjevernog dijela Sandžaka i Bošnjaka u Bijelom Polju, južnom dijelu, te se nameće utisak da ovdje nije riječ samo o kriminalcima i razbojništvu kako se to predstavlja.
Da li su tačne sumnje koje uzimaju maha da se radi o kontinuiranom zastrašivanju Bošnjaka u tom selu i da bi taj gnusni zločin mogao biti u vezi sa djelovanjem nekih tzv. desničarskih organizacija iz Srbije, ako uzmemo u obzir da to nije prvo ubistvo Bošnjaka u tom selu? Šta je danas sa nosiocima priče koja izvire iz “Obraza” npr. ili sličnih organizacija?
Naravno da se očekuje da nadležni organi rade svoj posao i naravno da se ovo djelo neće tretirati kako bi se vjerovatno tretiralo da su nekim slučajem osumnjičeni Bošnjačke nacionalnosti, to niko i ne očekuje, a trebalo bi. Da li je i ovo poruka da trebamo tražiti neku drugu zemlju? Očekujemo odgovor!!!
Autor: Dino Bibić
(sandzakpressnet)
