Podučimo djecu da novac ne pada s neba

Nema sumnje da svako od nas, na ovaj ili onaj način, suočava se sa problemom dječijeg nedovoljnog razumjevanja značaja novca i njegovog smisla. Primjetan je njihov bahat odnos spram novcem, njegovo nekontrolisano trošenje i zahtijevanje povišice. Takvo ponašanje nam govori kao da smatra da njegovi roditelji raspolažu ”mašinom” iz koje izlazi sve što oni požele.
Rad na razvijanju svijesti prema imetku predstavlja jako važno pitanje, ne samo za dijete, nego i za njegovu porodicu, okruženje, kao i cijeli ummet. Dijete koje odrasta a ne poznaje smisao novca i njegovu značaj predstavlja rasipnika koje ni u svojoj mladosti, nakon što malo poraste, neće biti ništa drugo do rasipnik čije posljedice će osjećati mnogi. Njegov negativni uticaj prenijet će se i na drugu djecu s kojom dolazi u kontakt tako što će ga pojedini nastojati oponašati a samim tim mnoge porodice pretrpiti određena opterećenja. Neke porodice će uspjeti da se odazovu izazovu i udovolje zahtjevima svoje djece dok će neke u tome zakazati. Kao posljedica toga javit će se podjela unutar jednog društva na opsjednutu djecu koja su sklona rasipanju i one kojima je to uskraćeno, a koji redovito od zavisti, a možda čak i zlobnih namjera, prema svojim vršnjacima koji su odani raskoši i uživanju.
Dakle, negativne posljedice dječijeg nerazumjevanja šta je to novac i nepravilno ophođenje prema njemu, iako u prvom redu za to nisu kriva sama djeca, već njihovi roditelji, osjeća veliki krug ljudi. Novac je za dijete apstraktan pojam kojim ono ne može u potpunosti ovladati i najviše što u njemu vidi jeste sredstvo za uživanje i razonodu. Ne shvata odakle dolaze novci, kako ih treba trošiti, kakav vlada odnos između novca i robe, i druge stvari. Ukoliko dijete odrasta sa ovakvim razumjevanjem teško će biti izmjeniti njegove rasipničke navike čak i nakon što postane svjestan suštine novca i njegove važnosti. Situacija je daleko složenija ukoliko dijete odrasta u istoj takvoj, rasipničkoj, porodici koja ne samo da ga neće podučiti vrijednosti novca nego zalaže novac kako bi pridobilo dječiju ljubav i njihovo zadovoljstvo.
Rješenje je u tvojim rukama
Odgojiti dijete da se razumno ophodi prema novcu nije nimalo jednostavan i lahak zadatak, kao uopšteno ni i svaki drugi pokušaj da dijete podučimo nekoj moralnoj vrlini. Zbog toga taj zadatak zatijeva upotrebu različitih odgojnih metoda i veliko strpljenje. Ovdje, kao i inače, uzor dolazi na prvom mjestu. Nikakav govor o važnosti novca neće polučiti rezultate ukoliko dijete vidi da njegovi roditelji rasipaju imetak i ne pridavaju mu važnost. Da bi postigli taj cilja nije dovoljno da roditelji štede, nego djetetu treba pojasniti zašto smo kupili određenu robu a ne neku drugu, kada ćemo kupiti a kada nećemo. Tj. dijete teba shvatiti da kupovina nije rezultat našeg ushićenja određenom robom nego da tom činu predstoji više pravila odabira u odnosu na kvalitetu, cijenu, sastav, porijeklo i drugo.
Ako pak dijete svojim malim uzrastom to ne može dokučiti za početak ćemo ga podučiti kako dolazimo do imetka i da to nije nimalo jednostavno, te da ne postoji nikakva ”mašina” koja nam izbacuje onoliko novca koliko želimo.
Razumno ophođenje s novcem
Jedan od najboljih načina podučavanja razumnom ophođenju sa novcem i njegovom ekonomisanju jeste da mu prepustimo da se lično okuša u tome. Dati ćemo mu na raspolaganje određenu svotu novca kao džeparac i pojasniti da ono odlučuje o njegovom trošenju. Nema sumnje da će dijete u početku poduzimati određene pogrešne poteze i da će kupovati nebitne stvari što će naravno shvatiti naknadno kada bude trebao kupiti nešto što je bitnije. Jako je važno da ovdje ne ispravljamo pogreške djeteta sve dok ne osjeti da je zaista pogriješio i da mu nedostje novaca za nešto bitnije.
Roditelji moraju biti svjesni da rezultati neće doći preko noći kao i da će dijete gledati na stvari jednako kao i oni. Potrebno je mnogo rada, ustrajnosti i strpljivosti. Zatim, neophodno je koristiti širi spektar odgojnih metoda poput pohvale i ukora, nagrade i kazne i sl. Osim toga ne treba odbijanje dječijeg zahtjeva vezanog za kupovinu određene stvari svoditi na izjavu ”nema para”, jer u mnogim stvarima koje djeca žele postoji štetnost po zdravlje i vjeru ili je u tome u najmanju ruku nasjedanje na televizijske reklame što svakako roditelj treba djetetu pojasniti.
Nakon što dijete malo poraste nema smetnje da učestvuje sa roditeljima u planiranju kućnog budžeta i načinu realizacije istog što će doprinijeti formiranju dobre osnove za njegovo osamostavljivanje i razumno ophođenje sa novcem.
Preveo i prilagodio: Esad Mahovac, prof.
(el-hidaje.com)