Ispravno tumačenje

Prvo pravilo: Nije nam obaveza da predznake Sudnjeg dana identificiramo u pojedinim stvarnim događajima. Kada je čovjek po svojoj prirodi svjestan svim svojim osjećanjima dana i časa u kojem se nalazi, događaji utječu na njega više nego na ikog drugog od onih čija svijest, osjećaji i spoznaja nisu skoncentrirani na zbilju i stvarne događaje. A onaj koji je svjedokom događaja iz svog vremena uvećava ih i glorificira, jer su mala iskušenja koja čovjek proživljava veća od onih koja su velika ali već davno prošla i prebrođena. Kao što je rečeno u stihu:

Teška li vremena, plakao sam zbog njega.

A kada doživjeh ovo, za onim starim plakah.

Uglavnom, čovjek je sklon da događaje iz svoga vremena, one kojima je lično on svjedok, poistovjećuje sa stvarnim predznacima Sudnjeg dana i označava ih kao takve, iako je u prošlosti bilo događaja koji su bili mnogo krupniiji i izvjesniji da budu istinski predznaci.

To zbog same impresije koja djeluje na čovjeka koji nešto posmatra vlastitim očima, a nešto zbog neznanja o samim predznacima Sudnjeg dana. Naravno, učenjacima je dozvoljen idžtihad, onima koji su istinoljubivi i bogobojazni, oko svih pitanja pa i u pogledu pitanja i identificiranja predznaka Sudnjeg dana sa konkretnim događajima, kao što je sam Omer, radijallahu anhu, idžtihadeći zaključio da je Ibn Sejjad, Dedždžal. Tome je svjedočio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i nije negirao Omerov idžtihad. Međutim, ako određeni idžtihad uzrokuje razjedinjenje muslimanskog jedinstva, ili se na osnovu toga idžtihada dese fikhsko-pravne konsekvence koje zahtijevaju novi argument (a koji ne postoji), onda takav idžtihad nije dozvoljen nego je strogo osuđen, osim uz nedvojben dokaz. Npr. obaveza ulaska u ratni sukob ili konflikt ili bilo šta što će dovesti do nipodaštavanja čovjekove časti ili razbijanje jedinstva muslimana, ni u kojem slučaju nije dozvoljeno osim uz poseban dokaz, čiji je izvor Kur’an ili vjerodstojan Sunnet.

Nemalo je ljudi koji pomno istražuju događaje iz prošlosti i sadašnjosti, po svaku cijenu želeći naći njihovu identifikaciju sa određenim predznacima Sudnjeg dana koji su spomenuti u hadisima da će se neminovno desiti. Tako npr. slijedeći hadis: “Skoro će doći vrijeme da u Irak neće ulaziti ni qafiz ni dirhem…” (op.prev. qafiz je mjera za težinu koja se nekada koristila u Iraku, a dirhem je vrsta ondašnjeg platežnog sredstva, hadis znači da u Irak neće ulaziti ni roba ni novac. Od Ebu Nadra se prenosi da je rekao: “Bili smo kod Nadira ibn Abdullaha kada reče:”Skoro će doći vrijeme da stanovnicima Iraka neće ući ni qafiz ni dirhem!” Upitali smo ga zbog čega to, a on odgovori: “Zbog nearapa koji će to spriječiti.” Pa nastavi: “Skoro će doći vrijeme da stanovnicima Šama neće ući ni dinar ni mude!” Upitasmo ga ponovo zbog čega to, a on odgovori: “Zbog Bizantinaca.” Bilježi imam Muslim. El-mude, množina: medje, u hadisu znači sječivo.) tumače kao predznak Sudnjeg dana, koji se desio 1410. hidžretske godine, tj. 1990. po sunčevom kalendaru, kada je Irak pao pod američki embargo.

Identificiranje ovoga predznaka Sudnjeg dana sa događajima koji su se desili u Iraku devedesetih, iako ima dosta podudarnosti, nije ispravno, nego je ograničeno i rizično, naročito ako se uzima kategorički. Još krupnije pitanje od pitanja identificiranja određenog predznaka Sudnjeg dana nalazimo kod pojedinih učenjaka, koji su na osnovu nekih hadisa procjenjivali vijek ovoga svijeta, pa su neki rekli da će trajati devet stotina godina, neki hiljadu. Procjene su čak iznosili i alimi, poput imama Sujutija, Es-Sehavija i drugih. U svakom slučaju, kategoričko ekspliciranje konkretnog događaja koji se desio u određenom vremenskom periodu, da predstavlja predznak Sudnjeg dana nije dozvoljeno, osim uz nedvojben argument i jasan šerijatski dokaz. Mnogo je ljudi koji su tvrdili da su se ostvarili pojedini hadisi o Mehdiju, identificirajući ga sa određenim ličnostima i kategorički tvrdeći za nekoga da je Mehdi, što je poslije uzročilo nered, prolijevanje nevine krvi i pobunu protiv pretpostavljenih. Mnogo je primjera za ovakvo pogrešno tumačenje predznaka i identificiranje istih sa zbiljom. Između ostalih, primjer onoga što navodi autor knjige “Tajne Časa (sudnjeg)” (Autor knjige je Fahd Salim): Dedždžal će prije pojave Mehdija dodijeliti jednom čovjeku funkciju predsjednika Irana… Taj je čovjek Muhammed Hatimi… (Poslije će ga spominjati u knjizi po imenu Ajetullah Gorbačov). U jednoj se drugoj knjizi pod nazivom “Mesih Dedždžal” katogorički navodi da je Mehdi koji se očekuje u islamu niko drugi do Saddam Husejn, svrgnuti irački predsjednik. (Autor knjige je Se’id Ejub. Saddam Husejn je obješen 1427. h. / 2007. u mjesecu zulhidždžetu.)

Emin Muhammed Džemal u svojoj knjizi “Armagedon” tumači da je čovjek od “Sufjanovića” spomenut u jednom hadisu ustvari Saddam Husejn. U knjizi “Predznaci Sudnjeg dana i napad Zapada” autor navodi da je”Sufjanović” iz hadisa bivši jordanski kralj Husejn (autor knjige je Fahd Salim. Kralj Husejn je umro 1420. h. / 1999. god. sedmog februara). Ovakve i slične ocjene nisu validne i nije dozvoljeno kategoričko imenovanje konkretnih osoba, osim ako su dokazi koji se nalaze u vjerodostojnim predajama iz Sunneta nedvojbeni i jasni i nesumnjivo se odnose na neki konkretan događaj. I opet, to ne isključuje mogućnost da se određeni događaj odnosi na neki drugi predznak, ako se nađu potrebni dokazi i argumenti. Navest ćemo primjer iz predaje za gore spomenuto o ubistvu Abdullaha ibn Zubejra, koju bilježi imam Muslim, kada je njegova majka Esma bint Ebu Bekr, radijallahu anha, obraćajući se Hadždžadžu ibn Jusufu es-Sekafiju, njegovom suparniku i vođi vojske koja je ustala protiv Zubejra, kazala: “Zaista nas je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio da će biti u Sekifu jedan (veliki) lažac i jedan (mnogostruki) ubica. Lažljivca smo već vidjeli, a ne vidim da je ubica iko drugi do ti.” Hadždžadž na to ustade, ništa joj ne prigovorivši. Imam Nevevi komentira da je “lažljivac” Muhtar ibn Ebi Ubejd es-Sekafi, i da su učenjaci jedinstveni u ocjeni da je spomenuti otvoreni lažov upravo Muhtar, čije su laži dostigle tu mjeru da je proglasio kako mu dolazi melek Džibril. A “ubica” spomenut u hadisu je Hadždžadž ibn Jusuf. Allah najbolje zna. (Šerhu Sahihi Muslim, od imama Nevevija, dio. 8., str. 327.)

Drugi primjer je također iz predaje imama Muslima, prenesen od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće nastupiti Sudnji čas dok se ne pojavi vatra iz predjela Hidžaza, svijetlit će tako da će se vidjeti vratovi deva u Busri.” (Busra je današnji grad Horan u Siriji) Ova vatra se već pojavila, prenosi se da je trajala tri mjeseca, tako da su žene Medine prele na tom svjetlu. Ebu Šame navodi sljedeći komentar: “U srijedu, trećeg džumadel-ahira 654. hidžretske godine (tj. 29.05.1256. god.), u noći se pojavilo jako svjetlo u gradu Medini, poslije je uslijedio potres od kojeg se zatresoše zidovi, krovovi, vrata i prozori. I tako je bilo iz sata u sat do petka, kada se pojavi ogromna vatra u mjestu Harre, blizu plemena Benu Kurejze. Gledali smo je iz samoga grada, iz naših kuća, kao da je kraj nas. Vatra je tekla dolinom Šeza poput rijeke, bacajući iskre poput kula.” (pogledati “Et-Tezkire” od Kurtubija, str. 527.) Imam Nevevi kaže: “U našem se vremenu pojavila vatra u Medini, 654. godine, bila je ogromna, pojavila se iz istočnog dijela grada, iza mjesta Harre. Brojni su svjedoci pojave ove vatre.” (“Šerh Sahih Muslim”, 18/28.)

Hafiz Ibn Hadžer kaže slijedeće: “Držim da je vatra koja se spominje (u hadisima) ona koja se pojavila na periferiji Medine, kao što je smatrao Kurtubi i drugi.” (“Fethu-l-Bari”, 20/127) Treći primjer je iz predaje koju bilježi imam Ahmed od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće nastupiti Sudnji čas sve dok ne nastanu neredi, i dok se ne proširi laž, i dok pijace ne postanu jedna blizu druge, i dok vrijeme (ili vremenski period) ne bude blizu jedno drugog, i dok se ne počne često dešavati el-heredž.” Upitan je šta je el-heredž, pa je odgovorio: “Ubijanje.” (tj. dešavat će se mnoga ubistva i prolijevanje nevine krvi.) Šejh Bin Baz, Allah mu Svoju milost podario, ovako komentira gornji hadis: “Najvjerovatnije tumačenje značenja riječi “blizu” (ar.: tekarabe) kazane u hadisu je ono što vidimo danas kako su “blizu” postali gradovi jedni sa drugima, i kako je udaljenost među njima postala “kratka”, nakon pojave prijevoznih sredstava aviona i automobila te medija poput radija i sl., a Allah opet najbolje zna.”

Drugo pravilo: Ne mora značiti da se neki predznak Sudnjeg dana mora desiti neposredno prije Sudnjeg dana, nego se možda desio davno prije. Predznaci Sudnjeg dana su svojevrsni pokazatelji koji aludiraju na njegovo približavanje, svejedno da li se dese mnogo prije ili neposredno prije Sudnjeg dana. Tako se u jednom hadisu navodi: “Poslan sam uporedo sa Sudnjim časom poput ova dva prsta,” te je pokazao na kažiprst i prstenjak. (hadis bilježe imami Buhari i Muslim)

Ovaj hadis ukazuje na to da su Resulullahova poslanica i smrt predznaci Sudnjeg dana, iako je dosta drugih predznaka koji su se desili, a da su bliži Sudnjem danu. Predznake Sudnjeg dana na osnovu vremena njihovog dešavanja možemo podijeliti na nekoliko vrsta. Prva vrsta su oni koji su se nedvojbeno dogodili onako kako je to opisao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poput njegove poslanice, preseljenja na ahiret, pojave lažnih vjerovjesnika itd. Druga su vrsta oni koji su se počeli dešavati i još traju, poput “približavanja” mjesta jedno drugom, poput rasprostranjenosti pisanja, mnoštvo ubistava… U treću vrstu spadaju oni predznaci koji se još nisu desili, poput pojave Životinje, pojave Dedždžala…

Treće pravilo: Pogrešno identificiranje pojedinih događaja sa predznacima Sudnjeg dana za sobom povlači negativne konsekvence. Prva je konsekvenca da to predstavlja manipuliranje sa nepoznatim i nevidljivim i govor o nečemu za što se ne posjeduje dovoljno znanja. Znači, kategoričko određivanje nekog događaja koji se desio sa određenim predznakom Sudnjeg dana bez jasnog i nedvojbenog šerijatskog dokaza ne priliči iskrenom vjerniku, kojem je naređeno da govori o vjerskim temama samo ako ih istinski poznaje. Druga posljedica proizvoljnoga govora o predznacima je to što takav govor predstavlja rad po nečemu što nije propisano i predstavlja zapostavljanje nečega što je propisano. Tako su neki čitali knjigu u kojoj se govori o pojavi Mehdija, u kojoj autor tvrdi da je Mehdi određena ličnost, pa su mnogi čitatelji stali čekati pojavu Mehdija i pripremati se za njega, jer samo što se nije pojavio… Kupili su čak konja i sablju, da budu spremni za vrijeme koje dolazi. Neki su počeli apstinirati od ženidbe, očekujući pojavu Dedždžala koji samo što se nije pojavio… Posljedica koja slijedi iz proizvoljnoga govora o predznacima je upadanje u insinuacije i laži na Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Npr. kada neko ustvrdi da je Mehdi taj i taj čovjek, pa se poslije pokaže da nije, to će neke ljude podstaknuti da pomisle kako su hadisi o Mehdiju neistiniti. Slične su konsekvence i sa drugim predznacima koji se pogrešno identificiraju sa konkretnim događajem.

Iz knjige Muhammeda ibn Abdurrahmana el-‘Arifija – Kraj svijeta