Za sve što je u životu radio i činio u svojih 75 godina, hadžija Hamid Mujović iz Tuzle, kaže, od Boga je nagrađen nagradom koja se mjeri onom posebnom najvrednijom životnom mjerom – unutrašnjim zadovoljstvom.
Čista avlija
Džaba što je 40-godišnji radni vijek ostavio tragove na njegovoj kičmi i što stanuje desetak kilometara izvan grada, hadžija Hamid već punih deset godina svakog dana iz tuzlanskog naselja Gospić u rano prijepodne dođe u Prinčevu džamiju u Tuzli i tu tokom dana “hizmeti džamiji”, ali i narodu koji u nju dolazi.
– Običnim danima dođem prije podne i u džamiji i oko džamije ostanem do iza jacije. Klanjam namaze, radim oko cvijeća, održavam zelenilo, nastojim da džamijska avlija bude čista i uredna. Ako se zid okruni ili nešto drugo poremeti, ja to popravim… Volim, eto, da džamija blista – pripovijeda hadžija Hamid, napominjući da je njegov hizmet zahvalnost Bogu za zdravlje i dobra koja mu je dao.
Ramazan je za hadžiju oduvijek bio mjesec najvećeg duhovnog zadovoljstva, ali i snage. Post izdržava “kao u najbolje doba”. Nakon što ujutro dođe u džamiju, pospremi ako nešto nije na svom mjestu, klanja podne i ikindiju i isprati mukabelu, odlazi kući na iftar, a onda, kaže, opet u džamiju. Ramazan je, veli, vrijeme i da se obiđe što više džamija i sa što više džematlija poselami i upita za zdravlje.
Nikad mu nije teško
– Pitaju me: Odakle ti snaga, hadžija, plaća li te ko? Velim, snaga su mi moj din i iman, a što se tiče plaće, ja sam preplaćen. Ima Onaj što ne žali kad daje. Ljudi me gledaju, vrte glavom, a ja im kažem: Pa, zar ne vidite da moj hizmet nije teret mome zdravlju! Naprotiv, što stariji, to sam zdraviji i poletniji. Bog je najbolji i najpravedniji platiša – kaže hadžija.
Hadžija Hamid u Tuzlu se iz rodnog Novog Pazara doselio nakon posljednjeg rata. Malo ko, ko ga je bar jednom u životu sreo, pored njega prođe, a da mu se od srca ne obraduje i ne poselami ga, a on mu uzvrati širokim osmijehom i molbom Bogu za dobro zdravlje. Valjda samo takav čovjek i može hizmetiti džamiji i ljudima, a da se nikad nije požalio da mu je teško.
Ne bojim se ja tih što napadaju
– Navikli neki pa počeli dovoditi pse oko džamije. Kažem, djeco, džamija je za ljude, a ne za pse. Opet, neki dođu pa mi čupaju cvijeće… Ja ostanem do kasno u noć, čuvam, ne dam da se cvijeće čupa… Vele mi: Zar te, hadžija, nije strah, može te neko napasti… Pa, ljudi moji, ja ovo radim u ime Allaha, a njegova je zaštita najsnažnija, ne bojim se ja tih što napadaju – kaže nam hadžija.
(dnevniavazba)