Gaza: Sve smo ovo vidjeli još 1948.
Uprkos tome što je oko 100 000 Palestinaca ostalo bez kuće tokom 22 dana neprekidnih zračnih i kopnenih napada, broj ljudi koji spava u deset novih izbjegličkih logora u Pojasu Gaze nije velik jer nema dovoljno šatora.
Zahvaljujući izraelskoj blokadi ima dovoljno šatora tek za jednu na svakih deset porodica. Ostali šatori nalaze se na graničnim prijelazima i čekaju da Izrael ublaži svoju blokadu.
Više porodica prisiljeno je dijeliti isti šator. U logoru Karama u Izbitu Abed Rabbu 350 porodica čiji su domovi u potpunosti uništeni dijele 55 šatora. Šator dimenzija 2X3 metra dodjeljuje se 7 porodica(oko 50 ljudi). U ove brojke nije uključeno još 350 porodica čije kuće su u napadima teško oštećene.
Većina ljudi koji su ostali bez krova nad glavom spava kod prijatelja ili rodbine, a tiokom dana boravi u logoru. Boravak u logoru također ne pruža sigurnost; npr. 7. februara izraelski su tenkovi granatirali područje u blizini logora Karama.
Uglavnom u logorima nema drugih prostorija osim WC-a; nema prostorija za kuhanje (čak ni kahve ni čaja), za pranje, nema dovoljno madraca, ni pokrivača. U prosjeku se svakoj porodici dodjeljuje dva madraca i jedan pokrivač, a ljudima je prehladno i prevjetrovito da bi spavali u logoru. Porodice u kampove na spavanje ne dovode djecu jer je prehladno.
To što nema dovoljno madraca i pokrivača nije rezultat nestašice sredstava organizacija poput UNRWA-e, Međunarodnog crvenog križa, Razvojnog programa Ujedinjenih naroda (UNDP), UNICEF-a i drugih manjih, lokalnih organizacija koje djeluju u Pojasu Gaze, već je sve to posljedica izraelske opsade. Broj kamiona s pokrivačima i madracima koji je pušten kroz granicu nije dovoljan da bi se njima snabdjeli svi koji su u izraelskim napadima ostali bez kuća.
U logorima čak ne uspijevaju ni podijeliti hranu ljudima koji su ostali bez kuća. U logoru Karama svakoj je porodici podijeljen jedan paket hrane koji je uključivao rižu, leću, grah, šećer i teglu tahine. U drugim logorima nije bilo podjele hrane. Zabrinjava što se u logorima svakodnevno ne uspijevaju podijeliti niti osnovne namirnice poput hljeba. Sve je to posljedica blokade koja onemogućava humanitarnoj pomoći da uđe u Pojas Gaze, a ne rezultat nedostatka donacija i financijskih sredstava. John Ging, direktor za aktivnosti UNRWA-e u Pojasu Gaze je izjavio da je UNRWA-i trenutno dopušteno da svaki dan uveze količinu pomoći koja je dovoljna da bi se prehranilo 30 000 od 900 000 izbjeglica koje su registrirovane pri toj organizaciji.
U logoru Samoud 830 porodica dijeli 110 šatora. Osim što nema dovoljno šatora u Pojasu Gaze također nema ni zemlje na kojoj bi se dodatni, veći broj šatora postavio (npr. za svaku porodicu poseban šator), jer je Pojas Gaze jedno od najgušće naseljenih područja na svijetu. U nedostatku javnih površina, šatori se postavljaju na privatnoj zemlji što dovodi do novih komplikacija.
Zbog ove situacije, mnogi koji ne mogu dugo ostati kod porodica koja ih je privremeno udomila, unajmljuju stanove. Vlada u Gazi takvim je porodicama dodijelila po 4000 eura, a turska nevladina organizacija International Humanitarian Health (IHH) dodatnih 2000 eura kako bi im pomogli da na taj način dođu do smještaja. Međutim, ta sredstva nisu dovoljna kako bi se namirile potrebe porodica koje su ostale bez ičega. Zbog povećane potražnje cijene najamnina su u porastu, a na području Jabaliye i Beit Lahiye najamnine su se udvostručile, pa se po nekoliko porodice prisiljene tiskati zajedno u malim stanovima.
Izvor:Ambient Palestine