Konačna pravda je ukidanje genocidom stvorenog entiteta

Hapšenje generala Ratka Mladića nakon 16 godina, donijeti će bošnjačkoj žrtvi neku satisfakciju ali ne i konačnu pravdu ako bude ostalo samo politička igra Intercionalne zajednice i Srbije.  Konačna pravda za žrtvu je potpuna pravna, naučno-istraživački zasnovana istina o zločinu agresije na nezavisnu, suverenu, jedinstvenu, internacionalno priznatu članicu Ujedinjenih nacija, Republiku Bosnu i Hercegovinu, te istina o zločinu genocida, kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida, elitocida nad Bošnjacima; istina o zločinima mućenja i ubijanja u konc. logorima smrti, silovanju Bošnjakinja, protjerivanju Bošnjaka sa njihovog životnog tla.  Konačna pravda neizostavno uključuje i ukidanje agresorske genocidne tvorevine Republike srpske.  A za sve to, žrtva mora organizirano i sistematski pristupiti očuvanju državnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine.  A suverenitet je nedjeljiv, neprenosiv i neupitan, pa ova njegova tri atributa omogućavaju građanima legitimnu i legalnu akciju ka poništavanju svih rezultata agresije i genocida, a u cilju odbrane i obnove jedinstvenog bosanskohercegovačkog državnog i društvenog tkiva i u njemu potpune državotvorne i teritorijalne ravnopravnosti bošnjačkog narodnog bića.

Tražiti izvršenje presude Internacionalnog suda pravde

Za žrtvu, genocidna tvorevina postoji samo kao dio nelegalnog, oktroiranog Dejtonskog ustava koji je nagradio agresiju i genocid sa prisilnom, ilegalnom i nepravednom suspenzijom (ka ukidanju) Republike Bosne i Hercegovine i podjele njenog teritorija na dvije države, namećući nepravedan i samo-paralizirajući ustavni sistem koji rezultira neefikasnim strukturama vlasti.  Zakonitost i pravda će biti ostvareni samo ako se velikosrbima oduzme ono što su ostvarili kao svoj cilj; jer prema Pravu ilegalna stečevina ne može biti priznata kao legalna.  Internacionalni sud pravde je 26. 2. 2007. presudio da Republika srpska ne ¨stanuje¨ u Bosni i Hercegovini, nego da je rezultat agresije i genocida po Konvenciji o genocidu pridruženoj Povelji UN, koja zabranjuje ne samo genocid, nego i njegove rezultate poput Republike srpske, smatra ništavnim.  Zbog toga se strana kojoj se na sudu sudi i kojoj sud presudi, ne treba pitati za ustavni i pravni sistem države i Internacionalne zajednice, za kršenje kojih agresijom i genocidom, joj se sudilo i presudilo.

Nije bitno šta o državi Bosni i Hercegovini misli bilo ko iz Republike srpske i Republike Srbije, nego šta o budućnosti države misle njeni građani, žrtve agresije i genocida. Zato umjesto euforije povodom hapšenja ratnih zločinaca, bošnjačka žrtva treba zatražiti izvršenje! Presude Internacionalnog Hercegovini, suda pravde; a to nije samo novčana naknada nego i brisanje rezultata genocida i ‘Dejtona’, odnosno agresorske tvorevine, jer bez toga neće biti niti naknade. Bošnjačka žrtva se već dugo oslanja na svoje političke predstavnike koji ne traže primjenu Presude Internacionalnog suda pravde koja bi ukinula i Republiku srpsku, čime se ti tzv. predstavnici ustvari suprotstavljaju Sudu ka odustajanju od Presude i priznavanju rezultata  agresije. Bošnjačka žrtva je izigrana  i tako što je pravni domen rješavanja problema napušten, čime je otvoren  put svakakvim opasnostima za Bošnjake i državu Bosnu i Hercegovinu. A bilo kakav pritisak ili pokušaj navikavanja žrtve da prihvati stanje uspostavljeno genocidom, čin je genocidom, čin je genocida.

Laži o srpskom stradanju

Hapšenje generala Jugoslavenske armije i Vojske Republike srpske, Ratka Mladića, izvana izgleda kao spektakl za svjetsku zajednicu, a iznutra kao trgovina srbijanskih vlasti sa Tribunalom i EU. Ako sve na toj trgovini ostane, neće biti promjene u statusu bošnjačke žrtve koja već godinama tavori u ambijentu zločinačkog genocidnog projekta koji se danas ne zadovoljava samo pokoravanjem bh. prostora – gdje uslijed kolaboracije bošnjačkog političkog faktora uspomena na bošnjačke žrtve ima privatni, a ne općedržavni i općedruštveni karakter – nego i na svjetskom planu istiskuje istinu o genocidu i zamjenjuje je lažju o “stradanju Srba u Bosni i Hercegovini”. Ta propaganda je naročito agresivna ovdje u Kanadi. Naime, unatoč usvajanja Rezolucije o genocidu u Bosni i Hercegovini u Kanadskom parlamentu, unatoč stavljanja u parlamentarnu proceduru zakona o tom genocidu – čime će Kanada postati prva zemlja u svijetu koja će zakonom, a ne samo rezolucijom, regulirati prava žrtava genocida u Bosni i Hercegovini – i unatoč uspješne zabrane širenja laži Srđe Trifkovića o genocidu, drsko su eskalirale laži o “srpskom stradanju”.

Oblici velikosrpskog negiranja genocida i laganja, zapravo postaju svesrpski projekt svjetskih razmjera; naročito jer opstanak Republike srpske direktno ovisi o zaboravu bošnjačke žrtve. Svjetska kampanja potiranja istine o genocidu nad Bošnjacima se odvija na više frontova. Kampanja uključuje slanje stotina velikosrpskih tekstova prevedenih na više jezika, na hiljade svjetskih adresa. To ostaje bez adekvatnog odgovora od strane bošnjačke političke i akademske elite. Ali žrtva mora jednom shvatiti da se istina o genocidu ne podrazumijeva, nego da se ona čuva, promovira i brani. I zato ako bošnjačka žrtva i njena politička, duhovna i akademska elita neće čuvati, promovirati i braniti istinu o genocidu u Bosni i Hercegovini, onda će velikosrpski revizionisti pobijediti sa tvrdnjama o “zločinu nad Srbima”. Zato umjesto kratke radosti u povodu hapšenja Ratka Mladića, Bošnjacima treba institucionalizacija pamćenja – čije odbijanje je njihov pristanak na (samo)uništenje vlastitog bića.

Piše: Emir Ramić, Institute for Research of Genocide Canada (IRGC)
Hamilton, Canada, 30.5.2011.
Izvor: Saff