Kad sklopim oči, u san mi dođu Bećir, Fadil i Fikret

Kad god se zatvore vrata male sobice na spratu nekadašnje škole u naselju Suha kod Živinica, sada pretvorene u kolektivni centar, njenoj stanarki Ajki Husić iz Zapolja kod Bratunca pred očima sinu slike trojice sinova ubijenih u srebreničkoj koloni smrti u julu 1995. godine.

Ko da su živi, veli…

Bio dan ili noć u vidiku joj stoje Bećir, Fadil i Fikret.  I 16 godina poslije i kose, i očiju, i ruku, i govora njihovog se sjeća, kao da je jučer s njima bila.

Lice boje zemlje

– Samo što oči sklopim, meni na san moji sinovi. Fino pričamo o svemu. Vidim ih kako pored mene sjede u onoj odjeći koju su nekad imali… Ja ih pitam kako su, oni mi vele: Dobro, mati, ne brini. Pričamo o svemu.

 Najmlađi Fikret mi često govori: Što to, mati, ne ideš u Zapolje? Je li to, mati, ti nećeš u naše Zapolje? Velim ja njemu: Nemam, sine, kome, kako da se vratim kad nam je kuća srušena… A on me pita: Šta ćeš, mati, u školi?

Trgnem se iz sna, uspravim na ležaju, gledam, soba prazna. Znoj kipi niz moje lice, ruke mi se tresu. Popijem tablete, ali san neće više na oči… Nekad u snu plačem kad ih vidim, a nekad ništa. I tako, evo, godinama – otvara svoju dušu  Ajka Husić, priznajući da joj, kad drugom ispriča o svom susretu sa sinovima, bude lakše.

Dok govori o svojoj tragičnoj sudbini, jednako sličnoj, ali po mnogo čemu i različitoj od hiljada drugih srebreničkih, Ajka skoro da se ne pomjera s mjesta. Isprepletene prste svojih suhonjavih ruku mirno drži u krilu i razdvoji ih samo da bi skinula zakotrljanu suzu s lica. A lice, kao da suza na njemu mrzne… Boje zemlje, bez damara, suho, podbuhlo…. 

– Kad su četnici ušli u Bratunac i Zapolje, onda smo mi prebjegli u Srebrenicu. A, Srebrenica ko šibica puna naroda. Pobijali smo se od sela do sela, od kuće do kuće. Glad, neimaština, ali insan dura, sve je dobro dok se živo, tješimo se… I onda dođe juli 1995. Muž mi Behadil, tri sina i dva djevera, krenuli šumom prema Tuzli, a ja u Potočare sa ženskom čeljadi i četvero djeverove djece. Pazila sam tu djecu ko svoju jer im je mati, koja je bila moja sestra, umrla prije rata – prisjeća se Ajka.

Ukopala muža Behadila, sinove Fikreta i Fadila, ali ove godine neće i sina Bećira, jer su mu pronađene samo dvije kosti nogu i glava

I onda tišina. Šuti nekoliko minuta. Tiho pobraja članove bliže familije koji su nestali u proboju u Srebrenici. Nastranu, kaže, djeca, muž i brat, nastranu djeveri koje je voljela i cijenila kao braću, ali što tetića, bratića, amidžića, dajidžića njenih i muževljevih ubijeno ih je više od 70.

– Da, više od 70 – ote se krik iz njenog grla.

Čekat ću…

Ajka kaže da joj je najgore kad se primakne 11. juli. Pretprošle godine ukopala je supruga Behadila, a prošlog jula sinove Fikreta i Fadila.

Fadil je ukopan bez ruku, a glava mu je naknadno pronađena i stavljena u mezar. Mislila je, veli, da će ovog 11. jula ukopati i najstarijeg Bećira, ali, nažalost, ništa od toga.

– Bila sam u Tuzli kod doktora što identificira naše nestale. Od Bećira pronađene samo dvije kosti nogu i glava. Nema gotovo pola desne strane. Nema ruku. Čekat ću… Pa ne mogu tih nekoliko kosti spustiti u zemlju pa da mislim da je to moj Bećir. Pričali su neki ljudi koji su u julu 1995. uspjeli doći do Tuzle da su Bećira ranjenog vidjeli na Buljimu. Ne znam gdje je ubijen, ali i njegove, i Fikretove, i Fadilove, i kosti muža mi, i djevera, pronađene su u grobnicama u Kamenici.

Živjet je odavno prestala

Koliko god da žali svoju djecu, toliko Ajka žali i sestrinu najstariju kćerku koja je poginula dok su još bili u Srebrenici. Danas će s ostalim svojim sapatnicama na dženazu u Potočare. Išla je u Potočare odmah nakon rata, kad je malo ko tamo odlazio. Nema mnogo želja, veli. Da joj je, dok je živa, da vidi unučad da su “izašla na selamet” i  da  ukopa Bećira, pa onda “šta dragi Bog da”. Živjet je, ionako, odavno prestala.

– To što diše, hoda i priča samo je breme pod kojim posrćem punih 16 godina – veli nam.

Sve bolujemo od jedne bolesti – tuge za koju nema lijeka

Ajka Husić je po dolasku u Tuzlu u julu 1995. živjela u nekoliko kolektivnih centara. U  Centru Škola u Suhoj kod Živinica je najduže ostala. Niko je, kaže, ne dira. Od dvojice starijih sinova ima unučad koja je redovno obilaze.

– Imam dobre snahe. Obje su se porodile nakon što su 1995. došle u Tuzlu, tako da mi ta unučad nisu očeve zapamtila. Posvetile se djeci, a redovno i mene  obilaze. Sestrina djeca rasula su se po svijetu, jedni u Americi, jedni u Švicarskoj, ali mi se jave. Odem svakog mjeseca u Tuzlu na protest. Vidim se sa svojim ženama iz udruženja, malo popričamo, svaka neku bolest ima, a od jedne bolujemo sve – od tuge za koju nema lijeka. Dva puta sam podnosila molbu za donaciju da pravim kuću u Zapolju, ali ništa. Odustala sam. Šta ću kad nema muške glave da se pobrine. A kad me u snu Fikret pita što ne idem u Zapolje, ja sutradan na autobus pa odem na one ruševine. Da mu ispunim želju… A nekad smo bili jaka i imućna familija – uzdiše majka Ajka. 

(dnevniavazba)