O dešnjim i ljevljim bleferima
Kroz farsu o vjeronauci, i skretanje pažnje javnosti time, izašlo je na površinu kompletno priznanje nemoći SDP-a u realiziranju iole ozbiljnije politike kakva se kroz predizbornu propagandu najavljivala. Država je u klinču. Ispada da SDP i kad pobjeđuje gubi. A kad stranka na vlasti gubi onda gube svi čovjeci. Nisam zlurad i volio bih da su stvari drugačije ali nisu. Nakon sto je očito o kolikim dimenzijama političkog neuspjeha se radi u proteklom vremenu nakon izbora, druga žalosna činjenica nas sada bode u oči. Čini se više ideološka nego politička. Na veliku žalost svih, pa i mene koji nisam, naravno, glasao za SDP ali jesam, jesam gajio nadu da je ta politička opcija postala zrelija i da je naučila iz svojih grešaka sa Bošnjacima i/ili muslimanima. Dakle na veliku žalost, SDP kad je vidio da ne može ništa naspram srpske politike (a nekako brzo su se pomirili s tim) onda se okrenuo protiv elementa protiv koga bi se možda moglo a politički je ne(za)štićen. Da ukratko raščlanimo. Naime, od svih prioriteta u državi, svih prioriteta za koje sada najveću odgovornost snosi upravo SD partija, a kako je već primijetio gosp. Pašovic, SDP srlja u hvatanje u koštac sa pitanjima nižeg političkog(?) ranga.
No vrlo možda i ne srlja, vrlo možda je ovo ustvari bio dosta lukav, isplaniran potez. Ništa nije onako kakvim se na prvi pogled čini.
Osim skretanja pažnje javnosti s mnogih bitnih a neriješenih problema ima tu još nešto.
Milorad Dodik predstavlja eksternog neprijatelja cjelovite BiH. Uprošteno rečeno. Zasto eksternog, pa zato jer se sam tako postavlja i samodiferencira u odnosu na bitak Bosne i Hercegovine. Unutra je samo zato što mora biti a ne zato što želi. A konsenkventno, ko je protiv BiH taj je i protiv Bošnjaka, ex-muslimana, i vrijedi obratno. Ali također, Dodik je vrstan političar koji sjajno zna igrati na blef. U zadnjoj predstavi je javnosti izašao sa scenarijem referenduma. Od referenduma ništa biti neće, znamo to mi, zna međunarodna zajednica, znao je to i blefer Dodik od samog početka. No ono što mu je kroz priču o referendumu trebalo jedino je određivanje granice do koje je uznapredovala njegova secesionistička politika, dakle koliko daleko će ga sad trpiti međunarodna zajednica (budući da nijedan unutrašnji faktor, sa SDP-om na čelu potencionalnih faktora, mu, jasno, ne može ništa). Sada je prosto povući liniju između sadašnje granice i granice prije nekih pola dekade i samo odrediti skalu progresa dodikovske politike, te matematički odrediti trenutnu fazu, odnosno prognozirati kada bi ta politika mogla da dostigne svoj konačni cilj a to je otcijepljenje od BiH.
Eh, toliko o “vanjskom” neprijatelju. I toliko o njegovoj metodologiji, tj. jednom metodološkom obrascu.
Da vidimo sad ko bi, između ostalih, mogao prisvojiti ložu na klupi internih bošnjačkih neprijatelja, pardon, blefera. Ja ću se samo dotaći metodologije i neupitne sličnosti koja bode u oči.
Isto kao što je Dodik povukao pitanje referenduma zbog procjene stanja u državi u segmentu koji je po njemu krucijalan i na osnovu kojeg će preciznije planirati svoju daljnju politiku, tako isto, ali s druge strane bosanskohercegovačkog političkog bića, imadosmo jako, jako sličan eksperiment. Politički ali i ideološki. U vrijeme kad niko razuman ne bi donio tako nefunkcionalnu i nepragmatičnu odluku (na stranu sad sve drugo, na stranu i pitanje jel i koliko je ta odluka neispravna, kontraproduktivna i kontradiktorna) o povlačenju ocjenjivanja nekog predmeta i to pred sami kraj školske godine, istupa na scenu mlad i neiskusan (nije sramota, mnogo nas je takvih) ali vatren igrač. Da ispipa teren. Dal’ po nalogu, dal’ po prećutnom odobrenju, nebitno je. Ali da ispipa upravo kako je samo malo ranije ispipavao drugi, prethodno spomenuti igrač. Sada ova mlada nada liberalnog miljea s imenom Suljagić na dresu izlijeće i pravi klizeći. I to baš on, pored svih drugih iskusnih igrača u napadu. I šta on radi? Nista pametno – no daleko od toga da je i glupo i neosmišljeno! Tehnički gledano, tu je bilo svašta, te odluka iz vedra neba, te nije ni odluka nego instrukcija, te biva “tako nekako” povučena odluka, te onda, nije ti šala, i ponuđena ostavka, koja je, pred samim golom, neprihvaćena. Bilo je driblanja, bilo je udaraca po cjevanicama s obje strane, no sve u svemu – sjajna akcija za oko svakog iskrenog navijača koji navija srcem i nikad svoj tim ne dovodi pod upitnik. A akcija je bez sumnje izvukla uzdah i nemalog broja protivničkih fanova. Uglavnom, nijedan posmatrač nije ostao ravnodušan dok se na sve strane raspredalo o tome.
No razočaraću mnoge kad ustvrdim sljedeće: utakmica je namještena. Odnosno ne nužno utakmica ali definitivno taj konkretni napad budući da istom uopšte nije bio cilj postizanje gola. Cilj je bio, kao i u utakmici sa Dodikom, samo ispipavanje odbrane. Da se vidi kako će se ubuduće igrati, na koje poteze se može računati, koliko se smije udarati po cjevanicama, te isto tako bitno, s koliko fanova i simpatizera raspolaže koja strana i koji su grlatiji.
Znači, da zaključimo, kao što epizoda sa Dodikom nije zaprave ciljala nikakav referendum nego se radilo o eksperimentu koji je pokazao do koje tačno granice se može ići u određenim nastojanjima koja vode raspadu BiH. Isto tako u epizodi sa vjeronaukom, nije vjeronauka bila cilj sama po sebi; ukidanje ocjene, pa čak, po mom subjektivnom stavu, i ukidanje same vjeronauke nije suština scenarija. Suština je procjena koliko je situacija u bosanskohercegovačkom društvu, hajde budimo precizniji i realniji, u Federaciji BiH i konkretno kod Bošnjaka, zrela za radikalne promjene ulijevo. A u radikalnim promjenama ulijevo samo jedna skromnija stavka je ukidanje vjeronauke.
preporodcom
