Na jednoj strani Bihaća, u hotelu “Kostelski buk”, nedavno su dvije vlade, krajiška Kantonalna i Federalna s ministrima, pomoćnicima, savjetnicima, vozačima i ergelom auta “skršili” u tri-četiri dana sastančenja i provoda barem dvije dobre boračke kuće.
Tih dana, na drugoj strani grada, prema graničnom prijelazu Izačić, u naselju Jasika, nezaposleni demobilisani borac 502. viteške i logoraš Drmaljeva Asim Fatkić (46) sa suprugom Bahrijom i 16-godišnjim sinom Arifom napravio je kuću od dasaka.
Sklepan od ciglarskih paleta, prozorskih okana koji se ne otvaraju i crepova s ruševina, ovaj “hotel promaha” dom je siromašnim Fatkićima. Nakon 15 godina potucanja po tuđem, sada imaju svoju daščaru, a zemlja je državna.
– Ne znam šta ćemo kad zapadaju kiše i snjegovi. Da nam je barem stiropora da obložimo zidove – kažu Asim i Bahrija.
Ona zbog depresije uzima lijekove. Borila se u 303. brdskoj brigadi u Trećem korpusu Armije RBiH, a nakon rata došla u Krajinu i upoznala Asima. Sin Arif, srednjoškolac, pobjegao je, od stida, da ga novinar ne uslika. Kako će školskim kolegama pogledati u oči?
Daščara Fatkićevih, sličnija kolibama na Divljem zapadu, puna je muha. Po podu trče miševi. Metar-dva od kolibe je “kuhinja” Fatkićevih na otvorenom – šporet s rorom i rangama. Nekoliko koraka dalje iza razapetog platna u gustišu – poljski nužnik.
Pjege socijalne bijede poput tifusa ukrašavaju sreću Fatkićevih što imaju krov nad glavom.
Ipak, daščaru Asima i Bahrije Fatkić u pročelju ispod krova krasi državna zastava.
– Neka se zna za koju sam se državu borio – kaže Asim.
Zaobišle ih sve pomoći
– Mene su nakon rata zaobišle sve donacije i pomoći. Supruga i ja dobili smo 500 KM od načelnika Muslića za ovu našu “boračku” kuću. I to je sve. Za to vrijeme mnogi koji nisu vidjeli prve linije fronta niti omirisali barut imaju sve. Neka imaju, nisam ljubomoran, ali nismo se tako “dogovorili” kad smo uzeli puške da branimo državu – kaže rezignirano Asim.
(dnevniavazba)