Napušteni irački prosjaci

Ja nemam bilo koje drugo mjesto da odem sa svojom djecom, govori 38-godišnja majka za Islamonline.

Umu Abdu-Mutalib nije mogla da zamisli ni u najgorim košmarima da će završiti kao prosjak, ali pošto je izgubila sve, shvatila je da to preostaje jedina opcije da prehrani svoju djecu.

Izgubila sam muža prije četiri godine i nemam porodicu koja bi podržala mene i moju djecu.

Istjerani smo iz našeg doma zato što nisam imala para da platim kiriju, tako da nismo imali izbor već da odemo na ulicu tražeći pomoć.

Danas, kadgod Umu Abdu-Mutelib vidi nekog koga je poznavala u svom nekadašnjem srećnom životu, pokuša odmah da se sakrije.

Ponekad vidim prijatelje ili dalje rođake koji se zaustave na mjestu gdje prosimo i ja samo prekrijem lice. Već se osjećam dovoljno osramoćeno.

Humanitarni radnicu kažu da su hiljade poput Umu Abdu-Mutalib svuda po Iraku.

Većina njih su žene, najviše je ratnih udovica, i djece, uglavnom siročadi koja su izgubila svoje porodice u nasilju u post-okupiranom Iraku.

Situacija je tako delikatna da svako može naći rođaka ili prijatelja kako prosi, ponekad pokrivajući lice od srama zbog situacije u koje ih je rat doveo, kaže Bušra Jehja, glasnogovornik organizacije „Nada za iračku djecu“.

Iračani životare u smetlištima. Ona se sjeća dana kada je jedan od volontera organizacije došao u njenu kancelariju plačući. Ona je shvatila da je jedna od djevojaka koje su prosile kod semafora bila kćerka njene najbolje prijateljice, koja je ubijena dvije godine ranije sa svojim mužem u samoubilačkom napadu.

Umu Abdul-Mutalib se žali da se čak i to malo pomoći koje dobija od nevladinih organizacija i socijalnih radnika smanjuje iz dana u dan.

Nekada humanitarni radnici dolaze do nas nudeći pomoć koja ne ide dalje od nešto hrane i odjeće

Jehja, aktivista, priznaje da pogoršana ekonomska situacija ne pomaže nevladinim organizacijama pri pomoganju prosjacima.

Situacija postaje kritična i svakog dana nevladine organizacije primaju manje sredstava da bi ih pomogle.

Kais Abdullah, lokalni humanitarni radnik koji ne želi da imenuje svoju organizaciju, se slaže.

Nekoliko lokalnih organizacija imaju novac da investiraju u projekte za prosjake i postoje desetine drugih predmeta koje trebaju pomoćnike, rekao je za IOL.
Nažalost, mi se osjećamo kao da smo vezanih ruku.

Irak, jedan od najvećih svjetskih proizvođača nafte, ostaje u ekonomskim dronjcima pet godine nakon američke invazije.

Izvještaj UN-ovog Programa za razvoj (UNDP) i iračke vladine agencije prošle godine kaže da trećina od 26 miliona Iračana živi u siromaštvu.

Nezaposlenost se kreće između 25% i 50% radne snage, prema vladinim brojkama.

Nevladine organizacije se, također, žale da je vladino zanemarivanje problema pogoršava problem.

Već pet godina slušamo iste izgovore i gledamo isto odlaganje projekata kako bi se pomoglo prosjacima, kaže Jehja.

Vlada je nedavno pokrenula kampanju da ukloni prosjake s ulica.

Samo nekoliko mjeseci prije, primjenili smo neke naše projekte koji uključuju i odvođenje prosjaka s ulice, uglavnom u Bagdadu, rekao je Humam Muhammed, viši zvaničnik Ministarstva za rad i socijalne poslove.

On tvrdi da je uklanjanje prosjaka s ulice proces koji zahtijeva velike napore.

Radimo naporno kako bismo bili u mogućnosti da prevaziđemo problem.

No, humanitarni radnici insistiraju da, ukoliko je vlada voljna da pomogne prosjake, onda treba izdvojiti sredstva koja bi bila dodijeljena kako bi se izmijenila njihova realnost.

Više postojećih sirotišta ili socijalnih ustanova treba da bude popravljeno ili izgrađeno, i više poslova treba da bude dostupno udovicama koje nemaju načina da zarade novac kako bi prehranile svoje voljene ,kaže Jehja.

Poslije godina zanemarivanja, Umu Abdul-Mutalib, bagdadski prosjak, ne očekuje veliku promjenu u svome životu.

Da budem iskrena, ne mislim da će oni uraditi išta, rekla je ljutito.

Živjeli smo u ovoj iluziji proteklih godina i vjerujem da ćemo biti na tome na duže vrijeme.

Izvor: Islamonline
Prijevod i obrada: Minber.ba