Smisao teobe (Hamza Subašić)

O vjernici, iskreno se pokajte Allahu, da bi Gospodar vaš prešao preko vaših loših djela i da bi vas uveo u džennetske bašče kroz koje rijeke teku, na dan u kojem Allah neće osramotiti Vjerovjesnika i one koji su zajedno s njim vjerovali; svjetlo će njihovo ispred njih i s njihove desne strane ići. Gospodaru naš, govorit će oni, upotpuni svjetlo naše i oprosti nam jer Ti, doista sve možeš. (Et-Tahrim, 8. ajet)

Svi ljudi griješe, a najbolji među grešnici su oni koji se mnogo kaju! (hadis)

Ako analiziramo današnje stanje muslimana u svijetu, stanje u jednom narodu, porodici, pa čak ako razmislimo o stanju pojedinca i njegovom nezadovoljstvu u skoro svakom pogledu, doći ćemo do zaključka da je takvo stanje posljedica udaljenosti od Allahovoga dina, neprakticiranja islamskog načina življenja i činjenja grijeha. Prestanak činjenja grijeha, povratak Allahovome dinu i uspostavljanje islamskog načina življenja bi, zasigurno, muslimanski ummet izveli iz stanja u kome se nalazi.
Allah kaže: I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste uspjeli i postigli što želite! (Nur, 31. ajet) 31. ajet sure En-Nur inače govori o dostojanstvu vjernica, čuvanju njihovih pogleda, njihovom načinu odijevanja i odnosu spram drugih. Iza toga dolaze riječi o teobi, i to – naređenje svima da je učine, ako žele uspjeh, a Allah zna najtajanstveniji pogled i ono što se u grudima skriva!

Allah je Svoje robove, kada je o grijehu riječ, podijelio na one koji pogriješe pa se odmah pokaju i one koji griješe i ustraju u griješenju. Njih Allah naziva “zalimima!”  Ako se ne pokaje, to su uistinu nasilnici! (El-Hudžurat, 11.) A Allah nasilnike zaista neće uputiti na pravi put. Zulum prema sebi ili nekom drugom može potrajati, ali svaki zulum ima svoj kraj.

Mnogi ljudi, ne držeći do Allaha, danonoćno čine raznovrsne grijehe. Neki su bezbrižni i nikad ih zbog toga ne proganja savjest, neki su toliko ogrezli u grijesima da ih ni ne smatraju nečim lošim ili negativnim, a neki smatraju kako to nisu neki veliki i teški grijesi, jer živimo u takvim prilikama i sredinama gdje je to normalno. U tom smislu traže sebi izgovore: ‘Šta fali jedan pogled, rukovanje sa ženom ili muškarcem je danas neizbježno, TV-serije ili neki drugi programi nisu ništa strašno.’ Međutim, ako našu današnju stvarnost sagledamo na osnovu dva hadisa iz Buharijeve zbirke, vidjet ćemo šta je istina.

Od Enesa, r.a, prenosi se da je rekao: Vi činite djela koja su u vašim očima manja i lakša od dlake, a mi smo ih u vrijeme Poslanika, s.a.v.s, smatrali grijesima koji izravno vode u propast!

Od Ibni Mes’uda, r.a, se prenosi da je rekao: Mu’min svoje grijehe smatra velikim poput brda pod kojim sjedi i strahuje da će se svakog momenta na njega srušiti, a razvratnik svoje grijehe smatra neznatnim, kao da su mušica što mu proleti ispred nosa, on mahne rukom i ona nestane!
Poslanik, s.a.v.s, upozorava: Čuvajte se neznatnih i sitnih grijeha, to vam je poput grupe ljudi koja odsjedne u dolini, pa ovaj donese grančicu, onaj donese grančicu i tako ispeku hljeb. Kada neko bude polagao račune za sitne grijehe, oni će ga upropastiti! (Bilježi ga Ahmed u Sahihul-džami’u, 2686.)
Mudra poruka kaže: Ne gledaj na neznatnost grijeha, već gledaj prema kome si pogriješio!

Uvjeti za teobu

Teoba je velika riječ i ima duboko značenje i smisao. To nije, kao što neki misle, ‘izrazi jezikom, a potom nastavi u griješenju.’ 
Šta vam je, zašto tako malo držite do Allaha, a On vas stvara u fazama?! (Nuh, 13. i 14.) Zato je Rabia el-Adevija govorila kako za naš istigfar moramo činiti istigfar! Dakle, moramo tražiti oprost zato što tražimo oprost, a nastavljamo sa griješenjem.

Na osnovu ajeta i hadisa ulema je postavila određene uvjete za teobu, od kojih spominjemo neke:
1. Odmah prestati sa činjenjem grijeha.
2. Pokajati se za dotad učinjene grijehe.
3. Odlučno se čuvati činjenja grijeha u budućnosti.
4. Vratiti svakome oduzeto ili ugroženo pravo i zatražiti halala.
Ovo su četiri osnovna uvjeta za teobu, a ulema spominje i druge detalje i uvjete, od kojih ćemo neke ovdje spomenuti uz odgovarajuće primjere.

1. Da prestanak činjenja grijeha bude isključivo radi Allaha, a ne radi nečega drugog. Ako čovjek prestane činiti grijeh zato što ga više nije u stanju činiti, onda to nema veze sa teobom. Ako neko prestane činiti zinaluk zato što ga više nije u stanju činiti, ako neko prestane konzumirati alkohol zato što mu ga ljekar zabrani, onda taj prestanak činjenja grijeha nema ništa zajedničko sa iskrenom teobom. Iskrena teoba nastaje onda kad čovjek osjeti grižnju savjesti pa ispuni prethodna četiri uvjeta. Zato je Poslanik, s.a.v.s, rekao: En-Nedemu teubetun! (Kajanje za učinjeni grijeh je već teoba). (Ahmed i Ibnu Madždže, Sahihul-džami’, 6802.) Allah je onoga koji bi želio učiniti grijeh a nije ga u stanju učiniti, spustio na nivo samog počinioca grijeha.
Poslanik, s.a.v.s, kaže: Kad je u pitanju odnos prema dunjaluku, onda postoje četiri vrste osoba:
– Čovjek kome Allah, dž.š, dadne imetak i znanje pa to koristi u pokornosti prema Allahu, dž.š, čuva rodbinske veze i strogo vodi računa o Allahovim hakkovima. To je najvredniji stepen.
– Zatim čovjek kome Allah dadne znanje, a ne dadne mu imetak, pa on kaže: ”Da me je Allah opskrbio imetkom ja bih postupao isto kao taj i taj.” Poslanik reče: ”Ova dvojica imaju istu nagradu!”
– Zatim čovjek kome Allah dadne imetak, ali mu ne dadne znanje, pa on sa imetkom raspolaže bez znanja, nema pokornosti prema Allahu, ne čuva rodbinske veze, niti zna Allahove hakkove u tom imetku. To je – kaže Poslanik, s.a.v.s, – najgori stepen!”
– Čovjek kome Allah ne dadne ni znanje ni imetak, pa on kaže: ”Da ja imam imetak, ja bih radio isto što taj i taj.” “To je, dakle, njegov nijjet, zato će on, kao i prethodni, snositi isti teret, reče Poslanik, s.a.v.s. (Bilježe Ahmed, Ibnu Madže i Tirmizi, Vidi: Et-Tergibu vet-terhibu, 1/9)

2. Da se osjeti odbojnost i odvratnost prema učinjenom grijehu, a to znači da iskrenu teobu ne može pratiti osjećaj slasti i užitka nakon prethodno učinjenog grijeha, niti radost pri sjećanju na taj grijeh, a kamoli želja za ponovnim činjenjem toga grijeha.

3. Da se teoba učini na vrijeme, jer njeno odgađanje je, samo po sebi, grijeh za koji treba posebna teoba.
4. Imati strah od neprimanja teobe, jer čovjek nikad ne smije biti siguran da je teoba primljena, pogotovo ako nije dovoljno iskrena i ako nisu ispunjeni svi uvjeti.
5. Naknaditi neispunjene Allahove hakkove ako je to moguće. Napostiti propuštene dane posta, izmiriti uskraćene obaveze zekata, itd.
6. Napustiti mjesto griješenja, ako će to mjesto biti uzrok ponavljanja grijeha.
7. Napustiti osobe koje su podsticale na grijeh, jer u grešniku nema prijatelja. Allah, dž.š, kaže: Prijatelji će toga dana biti jedni drugima neprijatelji, osim čestitih vjernika. (Ez-Zuhruf, 67.) Dakle, prekidanje veza sa grešnicima je uvjet za izbavljenje iz grijeha i činjenje iskrene teobe.
8. Uništavanje predmeta, hrane, pića, odjeće, kaseta, filmova, kipova i svega što se koristilo pri griješenju. Ostavljanje bilo čega od tih predmeta “za uspomenu” jednog će dana ponovo navesti na grijeh. Ti predmeti se moraju uništiti, prosuti, polomiti ili spaliti. Ne mogu se pokloniti, prodati niti koristiti u bilo koje svrhe.
9. Izabrati čestito društvo koje će, u svakoj prilici, podsticati na dobro i korisno. Dobro društvo se nalazi u halkama znanja, učenja Kur’ana, hadisa i drugih vidova islamskog druženja.
10. Tijelo koje je izgrađeno haramom zamijeniti halalom. To znači trošiti svoju snagu u pokornosti Allahu, dž.š, i hraniti se halalom, kako bi se tijelo obnovilo halalom, a oslobodilo od harama.
11. Da teoba uslijedi prije nego što “duša dođe u grlo” i ‘prije izlaska Sunca sa Zapada’. Poslanik, s.a.v.s, kaže:  Allah prima teobu od roba prije negoli duša dođe u grlo! (Ibnu Madždže, Tirmizi i Ahmed, Vidi: Sahihul-džami’, 6132) On također kaže: Ko učini teobu prije nego Sunce izađe sa Zapada, Allah će mu teobu primiti! (Muslim i Ahmed)

Teoba briše ono što je bilo prije

Ima ljudi koji bi učinili teobu, ali nisu sigurni da će im Allah, dž.š, oprostiti, pa tako nastavljaju sa griješenjem. Međutim, ako razmislimo o ashabima i njihovom džahilijjetu prije prelaska na islam, vidjet ćemo kako Allah, dž.š, oprašta i briše sve što je bilo u prošlosti, vidjet ćemo da su ti ashabi kasnije postajali primjer pokornosti Allahu, dž.š. Znamo dobro šta je Omer bio prije islama, kako je primio islam i postao simbol pravednosti i pobožnosti, da bi Poslanik, s.a.v.s, za njega rekao: Da ima poslanik iza mene, bio bi Omer!

Drugi primjer je Amr b. el-As, koji kaže:Kad je Allah obasjao moje srce islamom, došao sam Poslaniku, s.a.v.s, i rekao: ‘Pruži svoju desnicu da ti položim zakletvu.’ Kada je pružio ruku, ja sam svoju za trenutak zaustavio, a Poslanik je začuđeno upitao: ‘Šta ti je, Amre’? ‘Htio sam postaviti jedan uvjet’! ‘Kakav uvjet, Amre’? ‘Da mi Allah oprosti’ – rekoh mu, a Poslanik odgovori: ‘Zar nisi znao da islam briše ono što je bilo prije njega, da hidžra briše ono što je bilo prije nje i da hadž briše ono što je bilo prije njega’! (Muslim i Ahmed)

Treći primjer: Ibn Abbas, r.a, priča kako je jedan narod bio ogrezao u širku, ubistvima i zinaluku, pa su došli Poslaniku, s.a.v.s, i rekli: Lijepo je to čemu nas ti pozivaš i o čemu govoriš, ali nam reci možemo li se nečim iskupiti za ono što smo do sada činili. Tada je Allah objavio: … i oni koji se pored Allaha drugom bogu ne klanjaju, koji ne ubijaju nikoga, osim ako to pravda zahtijeva, i koji ne čine zinaluk. (El-Furkan, 68.) Zatim su objavljene i slijedeće riječi: Reci, o moji robovi koji ste prema sebi malodušni, ne gubite nadu u Allahovu milost…. (Ez-Zumer, 53.)

Mnoštvo grijeha i oprost

Kada nekome govorimo o težini grijeha koje čini, može se čuti kako još od malih nogu ljudi griješe, te da su im grijesi toliko veliki i brojni da sumnjaju da će im biti oproštena. Griješim otkako znam za sebe, danju i noću i nema kakav grijeh nisam učinio, nema šta nisam u životu radio, pa kako da mi sve to bude oprošteno?!
Naravno, takvo razmišljanje proističe iz nepoznavanja islama, nepoznavanja Allahovih, dž.š, svojstava i smisla teobe u islamu. Princip u muslimana je da se uvijek vraćamo svojim izvorima – Kur’anu i sunnetu i u njima potražimo propise, rješenja i načine ispravnog postupanja. U Kur’anu nalazimo da Allah, dž.š, kaže: Reci, o moji robovi koji ste prema sebi malodušni, ne gubite nadu u Allahovu milost, jer Allah oprašta sve grijehe. On zaista mnogo prašta i neizmjerno je milostiv. (Ez-Zumer, 53.)

Allah također kaže: …i vratite se svome Gospodaru i iskreno Mu se predajte. (Ez-Zumer, 54.) Dakle, prestanite griješiti i uspostavite islamski način življenja. Čovjek mora živjeti između straha i nade. Što se tiče gore navedenog mišljenja, navest ćemo nekoliko dokaza:

1. Kao objašnjenje za razmišljanje o mnoštvu grijeha, dovoljne su nam Allahove riječi: Moja milost nadilazi sve! (El-Ea’raf, 156.)
2. U hadisi-kudsiji Uzvišeni kaže Ko shvati da Sam Ja moćan oprostiti grijehe, Ja ću mu oprostiti, ukoliko Mi ne čini širk . (Taberani i Hakim, Vidi: Sahihul-džami’, 4330) To je, dakle, kada rob dođe pred Allaha na ahiretu.
3. Razmislimo o sljedećem veoma značajnom hadisi-kudsiji: Čovječe, kad god si Me zamolio i pozvao, Ja sam ti oprostio za propuste. Čovječe, kada bi tvoji grijesi bili poput oblaka na nebu, pa Me ti za molio da ti oprostim, Ja bih ti oprostio, ne obzirući se na njih. Čovječe, kad bi ti grijesi bili poput prašine na Zemlji, pa došao ispred Mene ne čineći Mi širka, Ja bih ti podario toliko oprosta!(Tirmizi, Sahihul-džami’, 4338)
4. Dovoljan nam je i ovaj hadis Poslanika, s.a.v.s : Ko se iskreno pokaje za neki grijeh, on je poput čovjeka bez grijeha (Ibnu Madždže, Sahihul-džami’, 3008)

Teoba čovjeka koji je ubio stotinu osoba

Za one koji strahuju i smatraju da im Allah neće oprostiti mnoštvo grijeha, navest ćemo slijedeći hadis. Poslanik, s.a.v.s, priča: Prije vas u jednom narodu je jedan čovjek ubio 99 osoba, pa je tražio najučenijeg čovjeka na Zemlji, kako bi ga pitao ima li šanse za oprost. Upućen je na jednog svećenika pobožnjaka, kome se odmah zaputio i ispričao mu da je ubio 99 osoba, upitavši ga da li ima oprosta za njega. Svećenik mu odgovori da za njega oprosta nema i on ubi i svećenika, namirivši tako na stotinu. Opet je pitao za najučenijeg na Zemlji, pa su ga uputili na jednog alima, koji mu je odgovorio da ima šansu za oprost i da se niko ne može ispriječiti između njega i njegove teobe. Savjetovao mu je da ode u drugo mjesto u kome su čestiti ljudi, da čine ibadet samo Allahu, te da se njima pridruži i radi ono što oni rade, a da se više nikad ne vraća u svoje mjesto, koje je ogrezlo u fesadu i pokvarenosti. Poslušao je i krenuo, pa kad je došao do pola puta između svoga i mjesta koje mu je bilo cilj, došla mu je smrt, pa su se oko njega počeli otimati meleki rahmeta i meleki azaba. Meleki milosti su govorili da se pokajao i da se srcem zaputio ka Allahu, a meleki kazne su govorili kako on nikad nije učinio neko dobro. Utom je naišao melek u ljudskom obliku i oni ga uzeše da im presudi, a on reče: ”Izmjerite razdaljinu između dva mjesta, pa kome mjestu bude bliži, tamo i pripada. Izmjerili su i vidjeli da je bio bliži mjestu prema kome je bio krenuo nakon teobe i meleki rahmeta mu tada uzeše dušu. (El-Buhari i Muslim)

Zamisli sada brate, da li su tvoji grijesi veći i brojniji od grijeha ovog čovjeka?! Ima li mjesta beznađu i očaju?!
Ima još nešto zanimljivije od toga, razmisli o Allahovim, dž.š, riječima iz sure El-Furkan: … i oni koji se pored Allaha drugom bogu ne klanjaju, koji ne ubijaju nikoga, osim ako to pravda zahtijeva, i koji ne čine zinaluk, a ko to radi iskusit će kaznu. Patnja će mu na onom svijetu biti udvostručena i vječno će u njoj ponižen ostati. Ali onima koji se pokaju, povjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova nevaljala djela u dobra promijeniti, jer Allah oprašta i samilostan je; a onaj ko se bude pokajao i dobra djela činio, on se uistinu iskreno Allahu vratio! (El-Furkan, 68.-71.)
Zastani kod Allahovih riječi: Ali onima koji se pokaju, povjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova nevaljala djela u dobra promijeniti!Zamijenit će im loša za dobra svojstva, širk će im zamijeniti imanom, zinaluk halal brakom, itd.

Šta činiti nakon učinjenog grijeha ?

1. Srcem osjetiti kajanje, odvratnost prema grijehu, zatim čvrsto odlučiti više ne činiti grijeh. Grižnja savjesti izvire iz straha od Allaha!
2. Početi raditi različite vrste dobrih djela, kao namaz za teobu, i slično. Poslanik, s.a.v.s, kaže: Nema čovjeka koji učini neki grijeh, potom ustane i obavi namaz, zatim iskreno zatraži oprost od Allaha, a da mu Allah neće oprostiti. (Ebu Davud, Tirmizi, Ibnu Madždže i Ahmed). Zatim je proučio slijedeći ajet: …i za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, oni se Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe osim Allaha? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka nagrada – oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati, a divne li plate za one koji budu tako uradili! (Alu Imran, 135 i 136.)

Hamza Subašić

Novi Horizonti