Najokrutniji popravni dom

Vrišteći i plačući se Rob budi iz noćne more. Treba mu dosta vremena da shvati kako je to samo san. Ali taj san je bio dio njegovog života. Godinama. Rob je bio jedan od onih koji su boravili u Judge Rotenberg centru (JRC). U tom centru se djeca, koja krše određena pravila tokom boravka, muče elektro-šokovima.

U američkoj državi Masachusetts, 20 milja izvan Bostona, se nalazi JRC. Dr. Matt Israel, 74-godišnji psihoterapeut, je direktor. 230 učenika se trenutno nalazi pod njegovom kontrolom. Uglavnom su to djeca čija je „greška“ što ne odgovaraju normama društva u kojem se nalaze. Mentalno su retardirani ili usljed bolesti, kao što je autizam, zaostali u psihofizičkom razvoju. Mnogi pate od depresije, šizofrenije i drugih poremećaja u ponašanju. Ali cilj dr. Israela nije njihovo izliječenje, već njihova bezuslovna poslušnost. Sredstva ka tom cilju: lanci, redukcija hrane i elektro-šokovi. Takozvane averzivne metode, kao što ih naziva JRC, su s etičkog i pravnog aspekta jako problematične, kaže prof. dr. Seidel, glavni doktor pri njemačkom Udruženju Bethel. Ovakve metode se mogu uzeti u obzir samo ukoliko postoji mogućnost samoskrnavljenja pacijenta i to tek nakon razmatranja svih pravnih i etičkih aspekata. Smatram da je primjena ovakvih metoda u JR-centru jako problematična i neadekvatna, jer su elektro-šokovi pri discipliniranju ljudi sa mentalnim oboljenjima svakako nehumani.

Zlostavljanje bez pravnih posljedica

Veliki broj onih koji dođu u JRC su prošli bezbroj drugih popravno-vaspitnih ustanova. Rob je došao po preporuci škole. Par puta je podmetao požar, otvarao vrata školskog autobusa tokom vožnje i sjekao se žiletima kada mu je bilo tek šest godina. Doktori su mu dijagnosticirali nekoliko vrsta poremećaja ličnosti. Andrew Goldberg je mentalno zaostao u razvoju i u internatu, u kojem je prije boravio, napadao je osoblje. Michael Famolare boluje od teškog autizma (biološki poremećaj mozga koji oštećuje komunikaciju i društvene sposobnosti, op. prev.). Majka ga je upisala u školu dr. Israela nakon što ju je tako jako udarao da je morala obavijestiti policiju. Danas ga se više ne boji kada joj preko vikenda dođe u posjetu: šta god mu kaže, on je bezuslovno posluša. Jer, Michael nosi uvijek ruksak na leđima i zna da će njegova majka, ukoliko je ne posluša, aktivirati elektro-šokove koji će prostrujati njegovim tijelom i učiniti ga u tom trenu nepokretnim. Aktivator u njenoj ruci je tajna uspjeha JRC-a: daljinski upravljač, koji prouzrokuje elektro-šokove do 45 miliampera. Do dvije sekunde traje kažnjavanje ovom metodom, ali djeca u JRC-u žive pod stalnim strahom. Noću, ruksaci stoje pored kreveta, a videokamere ih prate tokom cijelog dana i cijele noći. Kablovi se završavaju u kontrolnoj sobi gdje zaposlenici sjede pred ekranima i prate ponašanje svojih štićenika. Neprihvatljivo ponašanje se odmah kažnjava, a kazna se sprovodi i zbog preglasne upotrebe maramice, smijeha ili žalbe.

Škola dr. Israela se prvobitno zvala Institut za istraživanje moždanih funkcija-sve do 1982. godine kada se 14-godišnji Danny Aswad (bolovao je od autizma) ugušio, jer su ga vezali licem prema krevetu. 1985. godine, nakon terapije pod zvučnom kacigom, umro je još jedan pacijent. Početkom 90-ih nastupa razdoblje elektro-šokova.
Bezbroj komisija i pravnih postupaka je sprovođeno protiv dr. Israelovih terapija, ali bezuspješno. Bilo je i pokušaja da se JRC zatvori, ali svaki put bi se našao sudija koji je zabranio zatvaranje. Jedan od takvih je bio sudija Ernest Rotenberg. On je tokom 80-ih oslobodio centar svih optužbi. U znak zahvalnosti, centar danas nosi njegovo ime. Do 220.000 dolara košta boravak u JR-centru, godišnje. Ipak je JRC pun i u trendu.

Zemlja dječijih kampova

Više od 30 smrtnih slučajeva i niko ne zaustavlja tragediju. Naprotiv, u 400 popravno-vaspitnih domova širom SAD-a se godišnje 10.000 do 20.000 djece maltretira fizički i psihički, kako bi postali bolji ljudi. Po svaku cijenu, pa čak i po cijenu dječijeg života. Iako su se vijesti o smrtnim slučajevima proširile i u medijima, ovakve ustanove zarađuju preko milijardu dolara godišnje. Sve više roditelja je spremno platiti za jedan dan boravka i strašnog terapiranja oko 450 dolara. Nekada i ne sanjajući da je koncept takvih domova kao iz vojnih kasarni 18. stoljeća. Mnogo je onih koji svoju djecu upisuju u vojno-organizirane kampove ( orig. naziv je bootcamp: ustanove za prevaspitavanje djec e i omladine, op.prev.) i ne znajući da svojim potpisom dozvoljavaju primjenu nasilnih metoda.
Neka djeca su primorana da jedu ono što povrate, drugima se uskraćuje hrana i moraju ležati u vlastitom urinu i fekalijama, kaže Gregory Kurz, član komisije Kongresa SAD-a. Jedno dijete su natjerali da četkicom za zube čisti toalet, a zatim istom četkicom čisti zube. Komisija je otkrila da je samo tokom 2005. godine došlo do 1600 pravnih prekršaja u ovim, skoro svim privatno vođenim, ustanovama.

Međutim, i u državno vođenim kampovima dolazi do maltretiranja: Martin Lee Anderson je, kao 14-godišnjak, upisan u jedan od lagera, pod upravom Policije Floride. Martinu je naređeno da bez pauze trči, radi trbušne i sklekove, što on ne uspijeva izdržati. Kamera snima šta će se dalje desiti: personal misli da Martin simulira. Udaraju ga. Nakon sat vremena dolazi medicinska sestra i pregleda ga, ali ništa ne poduzima. Daju mu amonijak, ali pošto Martin ne reagira, vode ga u bolnicu: prekasno. Kao u slučaju 12-godišnjeg Mikeyja Wiltsiea, koji umire nakon što je jedan od čuvara sjeo na njega. Često korištena metoda za smirenje. Međutim, Mikey je težak samo 30 kg, a čuvar 145 kg. Mikeyjeva smrt je simbol za žalosnu činjenicu da se djeca u ovakvim kampovima ne gledaju kao individue. Prema svima se jednako ponašaju i koriste uvijek iste metode, kako bi ostvarili cilj: uništiti dječiju volju i njihovu individualnost, kaže Maia Szalavitz, bootcamp-stručnjak.

Zašto roditelji upisuju djecu u ovakve ustanove? Jedno od objašnjenja: sve više familija se boji socijalne degradacije i neuspjeha. Roditelji nesvjesno prenose pritisak, pod kojim se nalaze, na svoju djecu. Jer, svaka greška i neadekvatno ponašanje mogu dovesti do gubitka posla. Tinejdžerska industrija koristi strahove roditelja i sugerira im da bi oni i njihova djeca mogli biti sljedeće žrtve. I koriste pri tome sve moguće trikove, nastavlja Maia Szalavitz. Kako bi pomogli nesigurnim roditeljima, personal iz određene ustanove, odvodi dijete od kuće u kamp, nekad i pomoću lisica. Državne kontrole: ne postoje. Prema mišljenju stručnjaka se detaljnije nadgledaju kozmetički saloni nego ovakvi kampovi. Ukoliko dođe do zatvaranja, jednostavno se otvori novi pod drugim nazivom. Zar je onda začuđujuće što su mučitelji Martin Lee Andersona prošli s uslovnom kaznom?! Objašnjenje porote: Martin je bolovao od neevidentirane bolesti krvotoka. A komentar advokata u slučaju Anderson: U Floridi se zbog ubistva psa ide u zatvor, ali ne zbog mučenja afro-američkog djeteta na smrt.

{morfeo 16}

Ponižavanje: u vojno-organiziranim kampovima nadređeni galame na djecu, vrijeđajući ih. Cilj je uništiti svaki vid njihovog samopouzdanja.
Omalovažavanje samog sebe: naredba da se satima stoji na jednom mjestu nije rijetkost. Ko se suprotstavi naređenju da sam sebe omalovažava i kritikuje, mora raditi dodatne tjelesne vježbe i zabranjene su mu određene privilegije. Često se djeci uskraćuje kontakt sa drugima mjesecima.
Mučenje: sport u lagerima primarno služi treniranju i kontroli tijela. Ali su vježbe tako koncipirane da djeca nemaju izgled na uspjeh, čak i pri najvećim naporima.

Izvor: wdw 12/07

Prijevod: IslamBosna.ba