Građani(n) opasnih namjera
U svekolikom „događanju vjeronauke”, mogla se primijetiti tendenciozna podjela ovdašnjeg društva (barem ono što su pojedini mediji iskonstruisali), na vjernike i građane, na teiste i ateiste, na teologe i sekulariste itd. Ova hipoteza nije validna i takva podjela konačno ne stoji, jer prije bi se moglo govoriti o sljedećim varijablama unutar hipoteze: teisti i antiteisti, vjernici i antivjernici. Jer, postoje građani koji su itekako vjernici, postoje, dakako, i građani koji nisu vjernici, koji su ateisti, i u krugu mojih poznanika postoje takvi s kojima sasvim normalno komuniciram, s ateistima nema(m) problema, ovdje probleme prave antiteisti, antivjernici, koji naravno nisu bića ruralne provenijencije, već građanske, a koji bi se mogli svrstati u kategoriju – građana opasnih namjera, kojima u čitavoj konfuziji postdejtonske BiH glavnu smetnju i problem predstavljaju vjernici, a, povrh svega, Islamska zajednica. Naslov je naravno posuđen, on pripada akcijskom trileru proslavljenog reditelja F. Gary Gray-a, ali u ovom tekstu on, prije svega, aludira na višeslojnu bh. realnost, barem jednu od njih, pored mnogih drugih, gotovo važnijih.
Hronologija „događanja vjeronauke” je sljedeća: građanin opasnih namjera je prije mjesec dana donio odluku da vjeronauka, po crti automatizma, neće više ulaziti u opći prosjek ocjena. Nikog referentnog za tu oblast ministar Suljagić nije konsultirao i savjetovao, već je naprasno donio svoju odluku. Napisano je ovih dana mnogo tekstova koji ukazuju na tu tendencioznu i diskriminirajuću odluku, jednostranu i odveć ishitrenu, koja je pravno neodrživa, koja je, na koncu, i krajnje nepotrebna. Svi tekstovi koji su se pisali, kao reagiranja, bili su pisani finim jezikom i blagim tonom. To je tako trajalo gotovo tri sedmice. Nit’ su nas slušali, nit’ su nas zarezivali! Štaviše, sva ta saopćenja, dopisi, reagiranja i tekstovi bili su im smiješni i sve je to izgledalo nedostatno. Dok nije dotjeralo cara do duvara! Dolazimo do tačke prekretnice, do dovišta u Blagaju, tradicionalnog mevluda kod tekije na Buni.
Reisu-l-ulema je održao ništa manje neg’ historijski govor. Eksplodiralo je u njemu! U svom stilu, odveć ljut, vidno zabrinut, isprovociran situacijom, glasno i jasno je ukazao na problem i na ljude koji generiraju probleme. Njegov govor u javnom diskursu, ali i na privatnim mjestima, dočekan je dvojako: jedni su oduševljeno aplaudirali, a drugi su ga žestoko kritizirali. Trećih neopredijeljenih, naprosto, nije bilo. Dakako, toj euforiji treba dodati i moj tekst „Fetva kao princip institucionalnog pamćenja” pa bi slika tretiranja bila potpuna. Jer, gotovo da nema web-portala, novina i magazina, zatim udarnijih i bitnijih emisija na ovdašnjim medijima, a da se nije tretirao/secirao reisov govor i moj tekst. Reflektori se nisu gasili.
Šta hoću da kažem? Sve dok nismo progovorili jezikom, vokabularom i tonom koji oni, koji su sve ovo i zakuhali, razumiju i čuju, mi smo bili nevažni i moglo nam se raditi sve šta se htjelo. („Bolesno društvo se šutnjom ne može izliječiti. Treba vikati da bolest postoji!” reditelj Tengiz Abuladze.) Čim smo promijenili retoriku, situacija se počela mijenjati. No, pojavio se onda i novi problem. Više nije bio sporan ministar Suljagić i njegova sramna odluka, sada smo najednom postali problem mi koji smo reagirali i koji smo tražili svoje pravo i borili se za svoju slobodu. E, to su majstori konspiracije. Jer, osuli su po nama svekolike osude; pobogu kako će jedan vjerski poglavar tako govoriti, kako će se takvi tekstovi objavljivati na zvaničnom portalu IZ-e, te da ugrožavamo ovoga, difamiramo onoga, mi smo najednom postali opasni: „reisove prijetnje vrelim sarajevskim ljetom” i „imamov prijedlog ili prijetnja stogodišnjom fetvom”. Postali smo dežurni krivci! (Pa, i posljednja emisija „60 minuta” je poglavito okupirana tom tematikom. U studiju su punih pola sata voditelj i ministar uvijali u stotinu obojenih, „opravdavajućih” papira sramnu odluku, koja je realno samo najava velikog i dugotrajnog procesa, ali cjelokupnu pažnju javnosti treba usmjeriti na reisov govor koji je tobože bio uperen protiv ministra, protiv poretka, da je to navodno govor mržnje itd. Ništa više nije problem, samo je reisov govor u fokusu i ministar koji je preživio tobožnju fetvu. A neka oprosti rediteljica Žbanić, i ona od države uzima za svoje filmske projekte mnogo više novca nego što se u budžet sliva iz džepova ateista ili bolje rečeno antiteista. A država ne izdržava vjerske zajednice, nit’ pravi porušene džamije, nit’ plaća službenike, ništa od toga!)
Helem, mi se nismo dali zbuniti, dakako, ni vlast u kantonu se nije dala zbuniti, jer vidjeli su da stvar vrlo lahko može izmaći kontroli, pa je Vlada KS jednoglasno vratila vjeronauku na staro. Barem za sada je tako, a kako će biti poslije – vidjet ćemo, pratit ćemo!
No, osjećam potrebu kazati sljedeće: moj tekst koji je, kao takav, problematiziran od mnogih, ali koji je naišao i na veliko odobravanje i oduševljenje mnogih, pisan je upravo u kontekstu borbe za svoje pravo, za slobodu manifestacije vjere i sistemskog obrazovanja u vjeri. Jer, sve je to odjednom bilo ugroženo. Znam da sam išao korak naprijed i korak dublje, vrlo dobro sam ga osjetio, znao sam da će prouzročiti mnogostruke reakcije i različite osude, ali ta cijena nije bila previsoka, imajući u vidu svrhu za koju je tekst angažiran. Ali, šta se događa: moje pravo za doprinos svekolikom zalaganju za povratak vjeronauke na stari kolosijek je odjednom zloupotrijebljeno, tekst je ad hoc uzet kao stav Rijaseta, zanemarujući činjenicu da se radi o kolumni koja je osobna po stavu, mišljenju, karakteru i emociji; zanemarujući i upozorenje na dnu teksta da stavovi po crti automatizma nikako ne odražavaju i stavove institucije itd. „Upakovali” su mi da sam donio opasnu fetvu, pa čak i za nemuslimana Borisa Dežulovića. Da, podvalili su mi providnu i nekritičku jednostranost, k’o biva, dok je Boris branio nas od drugih, bio je dobar, a sada čim nas napadne ili nešto naše – on je onda islamofob. Treba pogledati moj tekst na www.rijaset.ba „Šućurica” u kojem branim Dežulovića i onda kada on nas napada za gradnju zgrade na Kovačima, on ima pravo da nas i kritizira zbog svega onoga što je još prije uradio u svojoj neumoljivoj nepristrasnosti. Ali, sada je Boris Dežulović duboko utonuo u blasfemiju, do ušiju, što se ono kaže: „prećero je”! Udarati na svetinju svih svetinja – Allaha, dž.š., je razlog za reagiranje i tu ne postoji nikakav kredit/alibi koji će opravdati blasfemičnu grešku.
I kad je donesena odluka o vraćanju vjeronauke na staro, u petak poslije džume sam nazvao urednika web-portala i rekao mu da skine moj tekst. On više nije potreban, odluka je ukinuta/izmijenjena, između ostalog, on je odradio svoje. Rekao sam uredniku da ako neko bude pitao šta je s tekstom, neka kaže da je povučen na zahtjev autora. Hvala na razumijevanju!
Tog istog dana, poslije džume zvali su me i iz Centralnog dnevnika sa Senadom Hadžifejzovićem da budem gost u CD-u i da po svojoj želji odaberem sugovornika za temu vjeronauka i recentni problemi vezani za nju. Odbio sam, s obrazloženjem da treba zvati one koji su napravili problem da objasne narodu šta to, zapravo, rade! A meni, na koncu, ostaje samo ovako da kažem: moja je opcija ponos! I zato sam ponosan na to što sam bio zajedno s reisu-l-ulemom u ovoj velikoj pobjedi/odbrani, što sam bio dio tima mladih ljudi koji su se samoinicijativno, slijedeći zahtjev i impuls koji je dolazio iznutra, organizirali i skoro svakodnevno djelovali. Tih mladih ljudi ima na pretek, koji će uvijek reagirati kada se dirne u ono u što se ne smije dirati.
Muhamed Velić
Rijaset.ba
