Dnevnik Ratka Mladića

Ovim je dnevničkim transkriptima Ratka Mladića nagoviještena jedna od rijetkih ekskluziva u srbijanskoj štampi koja podsjeća na bijesomučno ubijanje Sarajeva („Tuci Pofaliće, tamo nema mnogo Srba!”) i finale, zločin genocida u Srebrenici i okolini. Dnevnik ovog idola hiljada mladih u Srbiji zaplenjen je, navodno, decembra prošle godine u stanu koji koristi Mladićeva supruga, što je ordinarna laž (vrijeme zapljene) koja dokazuje da srbijanske vlasti na kašičicu daju Haškom tribunalu ono što imaju samo kada ih na to natjera ono što oni doživljavaju kao nevolju i ugrožavanje državnih interesa. Sve podsjeća na Koštunicu koji je priznao da je tek 2001. Ratka Mladića skinuo s hrane, što je takođe laž, jer je već tada obezbjedio zlikovcu dugotrajnu potporu koju su glavom platili vojnici iz Topčidera. Ne verujete? Ja ne verujem u suprotno.

U rokovniku sa prepoznatljivim logom Naftne industrije Srbije nađene su bilješke koje treba da vodi svaki oficir, pogotovo ako je u ratu; tu su sažeci razgovora koji unekoliko anticipiraju ratne zločine teže od onih koje je autor do trenutka pisanja već počinio. Vrijeme radnje iz djela ovog monstruoznog artefakta je februar 1995, pet meseci prije genocida u Srebrenici. Možda je već tada neko mogao da ga spriječi, budući da su Mladić i stanoviti Branko Tupanjac, jedan iz plejade srpskih lobista u Americi (princip „kaže meni Bili Klinton”), navodno bogati biznismen, razgovarali u hotelu Moskva i ozbiljno krojili budućnost Srba preko Drine, a i ovdašnjih.

„Politika je biznis, imam čovjeka Tab (p.a. ili Gab) Lajos (predsjednik Demokratske partije u Čikagu, a oni uvijek biraju predsjednika Amerike); On kaže da se sa malo para može učiniti svašta, a ja sam za to išao kod Miloševića (Karadžić nema para) i sada prije petnaest dana me zove i kaže ja ću dovoditi ljude iz Senata u hotel i treba im gurati lovu. On mi je rekao da je trebalo kupiti JAT i onda će SAD reći da će biti. Oni kažu da je u SAD zaplenjeno 200 miliona dolara, traže 50 miliona dolara da se skinu sankcije. Veliki bos (Klinton) je to odobrio. Ja sam rekao da se povuku granice, da se preseli narod, ali sam im rekao da će to koštati osam milijardi dolara, Klinton je rekao no problem. Četiri miliona dolara, a ostalo bi bilo namireno od Evrope. Ako bi SAD rekle go hep (napred, zeleno svetlo) onda nema problema. Šta bi dobili: sa osam milijardi dolara mogla bi se država oporaviti; Srbi bi isprašili M. (p.a. Muslimane) i Hrvate; Ja sam računao da po glavi stanovnika dobije 15.000 dolara – ko bi onda ratovao, bili bi možda nezadovoljni neki političari (cit. prema Blic, 5. jun 2009.).”

Važno je da se u ovoj NIS bilježnici vidi kako je trebalo Muslimane isprašiti i šta je bilo neophodno da se spriječi genocid. Tek osam milijardi dolara! A genocida je bilo, po slovu haške optužnice protiv odbjeglog generala: „U istočnoj Bosni, veliki dio bosansko-muslimanskog stanovništva satjeran je na područje Cerske Kamenice i na kraju natjeran u bijeg prema Tuzli i Srebrenici. Nakon pada Srebrenice, u Bratuncu, Vlasenici i Zvorniku je tokom nekoliko dana na organizovan i sistematski način pogubljeno više hiljada muškaraca bosanskih Muslimana, a to se događalo istovremeno sa prisilnim premještanjem ostatka zajednice bosanskih Muslimana iz Srebrenice.”

Ako je osam milijardi dolara bilo potrebno da se spasi osam hiljada života, to znači da je Ratko Mladić procjenjivao život Bošnjaka iz Istočne Bosne na milion dolara: tras lova – tras životi.

Nekakva je sitna kinta – nastavljamo jezikom brojki iz dnevničkih blježaka – bila dovoljna da se namiri čitava američka administracija; sve podsjeća na neke davne priče iz djetinjstva kad smo na ćošku gledali u zvijezde i mislili da ipak tu nečeg ima, nekakvog drugačijeg života. Kako Tupanjac kaže: „Mi u emigraciji smo doživjeli neko čudo, ne možete sada dobiti ljude; nama je u početku trebalo deset miliona dolara, mogli smo kupiti 100 do 200 kongresmena i senatora. Tuđman je pustio u SAD 17 miliona dolara i kupio senatore; Nama treba sada da puste 50 do 100 senatora koji treba da kažu istinu, a ne da lažu. U SAD kupiš kongresmena i senatora kao advokata i on radi za tebe.”

Kakav omjer: za deset milona dolara kupiš cio Senat – on ima tačno sto senatora – malo se uvučeš i u Predstavnički dom (435 mijesta), tu je po logici stvari cijena niža, te završiš posao za svoju državu. I uzmeš osam milijardi zato što si poštedjeo Bošnjake!

Pun izneverenih nada i čeznutljivih pogleda ka Ist Riveru, Mladić je posegnuo za onim što najbolje zna – masovnim ubijanjem, o čemu u Haškoj optužnici piše slijedeće:

„Uništenje ovih grupa provedeno je: rasprostranjenim ubijanjem, deportacijom i prisilnim premještanjem ne-Srba za vrijeme i nakon napada na Ključ, Kotor Varoš, Prijedor, Sanski Most i Srebrenicu. Bosanski Muslimani su ubijani, a stotine hiljada ih je deportovano ili prisilno premješteno u cilju ostvarenja kampanja ‘etničkog čišćenja’ 1992. i 1993. godine u Bosanskoj Krajini i istočnoj Bosni. Ta ubistva obuhvataju ubistva u Banjoj Luci, Bosanskoj Krupi, Ključu, Kotor Varoši, Prijedoru i Sanskom Mostu. U istočnoj Bosni, veliki dio bosanskomuslimanskog stanovništva satjeran je na područje Cerske-Kamenice i na kraju natjeran u bijeg prema Tuzli i Srebrenici. Nakon pada Srebrenice, u Bratuncu, Vlasenici i Zvorniku je tokom nekoliko dana na organizovan i sistematski način pogubljeno više hiljada muškaraca bosanskih Muslimana, a to se događalo istovremeno sa prisilnim premeštanjem ostatka zajednice bosanskih Muslimana iz Srebrenice” (Međunarodni tribunal za ratne zločine, predmet broj IT-95-5/18-I iz).

Teško je poslije ovih zabilješki i inkriminacija sumnjati u autentičnost teškog štiva koje objavljuje ovdašnja štampa i na koje niko ne reaguje. Kao i u dijagnozu psihologa i grafologa Jovana Krstića, stalnog sudskog vještaka Ministarstva pravde, koju je objavio Blic:
„Vide se energija, samopouzdanje, upornost, ali može biti i bestidan. Oštar, žustar i ponekad nepromišljen.”

Ko bi sumnjao: „Najkasnije od 12. maja 1992. i najmanje do 22. decembra 1996, general Ratko Mladić, djelujući kao pojedinac ili u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, planirao je, poticao, naredio, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje progona bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata ili drugog nesrpskog stanovništva u sljedećim opštinama: Banja Luka, Bihać-Ripač, Bijeljina, Bosanska Gradiška, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bratunac, Brčko, Doboj, Foča, Gacko, Kalinovik, Ključ, Kotor Varoš, Nevesinje, Novi Grad, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Srebrenica, Teslić, Vlasenica, Vogošća i Zvornik (optužnica)”.

Dio priče vezan za novce i razmjenu stanovništva koje je, valjda, preuzeo od Dobrice Ćosića, vidi se u još jednoj konstataciji stručnjaka-grafologa: „Zdrava je i jaka konstitucija, puna vjere u sebe, preduzimljiva je osoba, ima trgovačke sklonosti. Može biti istrajan u ostvarivanju planova, a u odnosu na sredinu i ljude oko sebe, sklon da im pruža pomoć, ali ne toliko iz altruizma, koliko iz potrebe da bude iznad njih Nemirnog je duha, brzo donosi odluke (“Raspameti!”, prim. aut.), jer mu je izgrađeno sažeto mišljenje, ali ima povremenu izraženu psihičku napetost koja ga sputava u donošenju pravih odluka. Vidi se dosljednost, misaona spontanost, ali uz prisustvo afektivnog naboja ta misaona sposobnost se dovodi u pitanje, pa može doći do suženja sposobnosti rasuđivanja. Zbog toga se deklariše kao osjetljiva i nervozna priroda (Jovan Krstić, Blic)”.

Ima na tu temu koješta od Karle del Ponte: „Podvrgavanjem bosanskih Muslimana u Banjoj Luci, Bosanskoj Krupi, Bratuncu, Ključu, Kotor Varoši, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Vlasenici i Zvorniku, uslovima života sračunatim da dovedu do njihovog fizičkog uništenja, konkretno putem okrutnog i nečovječnog postupanja koje je uključivalo mučenje, fizičko i psihičko zlostavljanje te seksualno nasilje, nehumane uslove života i prisilni rad. Pored toga, u zatočeničkim objektima u Banjoj Luci, Ključu, Kotor Varoši, Prijedoru i Sanskom Mostu, uslovi sračunati da dovedu do fizičkog uništenja bosanskih Muslimana obuhvatali su i neobezbjeđivanje odgovarajućeg smještaja, zaklona, hrane, vode, medicinske pomoći ili higijensko-sanitarnih uslova (optužnica iz predmeta br. IT-95-5/18-I )”.

General Mladić kao pojavni oblik života za majice koje će nositi vaspitno zapuštena deca i njihovi roditelji, biće predat Hagu kad voda dođe do grla. Sa i bez mišljenja grafologa.

* Tekst objavljen na e-Novinama juna 2009. godine