Faruk Šehić

Sanjam kako hodamo uveče Prijedorom nakon sajma knjiga. Zimsko je doba i prolazimo ulicom iza policijske stanice. Mrak je vlažan i snijeg se topi na trotoarima. Sa mnom je Hektor (rođeni Prijedorčan) i još dvoje mladih ljudi iz Dva ribara. Hektor napravi grudvu i baci je na vjetrobran nekog policijskog kamiona. Istog momenta počinje hapšenje, i fizičko maltretiranje, ali se pod okriljem noći iskradem u sporednu ulicu i nestanem u mraku. Zatim se odmah razdani, brzo kako to zna biti u snu. Sretnem jednog lika porijeklom iz BiH, koji živi u Beogradu. Kažem mu šta se desilo maloprije, ali nemamo nikavih mogućnosti da pomognemo uhapšenim. Pokušavam se sjetiti ko bi mogao pomoći u ovakvoj situaciji, ali znam da su male šanse za pomoć. Hodajući nepoznatom ulicom naletim na tipa koji me kradom posmatra, čini mi se poznat. On me zovne imenom i prepoznamo se. On je iz našeg predratnog života, ali mu se ne mogu sjetiti imena. Na sebi ima plavi kombinezon umrljan radom u automehaničarskoj radnji. Oči su mu plave, lice crveno od alkohola, i sivo od života. On je Srbin iz Bosanske Krupe i trenutno živi u Prijedoru. Nakon ovog susreta san se završava i počinje sarajevska zbilja.

Nikad nisam bio u gradu Prijedoru, izuzev u ovom snu. Jednom sam bio na autobusnoj stanici, jer smo se vozom vraćali sa polufinalne utakmice Kupa Jugoslavije kada je Hajduk usred Beograda pobijedio Crvenu zvezdu golom Frane Bućana, i jer smo prespavali Bosanski Novi pa produžili za Prijedor. Moj drug Zoka je navijao za Zvezdu, ja, razumije se, za Hajduk. Nije ni Hektor bio nakon što je izvukao živu glavu u ljeto 1992. u jednom od posljednjih autobusa prije masakra na Korićanskim stijenama. Ni ovo dvoje mladih ljudi iz Dva ribara nikad nisu bili u Prijedoru, inače su ljubavni par, u snu predstavljaju samo vinjetu koja će razblažiti teški talog sna kroz koji se krećem. Šta san hoće reći kad već stvarnost nema snage za to. Ne znam. Vjerovatno zna Mustafa Cerić koji se okomio na Emira Suljagića, koji je u ratu bio u mjestu koje je toliko slično Prijedoru i njegovoj okolini.

Bolest društva u kojem živimo pokazuje potez kantonalnog ministra za obrazovanje, Emira Suljagića, koji je donio zakon kojim ocjene iz vjeronauka ne ulaze u konačni zbir ocjena na području Kantona Sarajevo. Moje laičko pitanje je zašto vjeronauk mora biti fakultativni predmet u školama pored tolikih vjerskih škola, jer ono što nas razlikuje je religija, nije etnička pripadnost. Forsiranjem religije razlike među ljudima se samo produbljuju. Za mene je religija grana fantastike. Ovo nije moja misao nego Borgesova. Nisam ateista jer mi to nije stvar razuma, kao što to nije ni religija, mada sam bliži ovoj prvoj kategoriji. Po Ceriću i “novim” i tvrdim “starim” muslimanima ja sam nevjernik. Priznajem, različit sam, jer pripadam manjini ljudi koja bi se danas u BiH izjasnila kao pripadnik nikakve religijske opcije. Za mene religija nije opcija, nije spas, nije utjeha, nije sveto tlo kojim želim hodati. Religija je samo grana fantastike. Za mene je religija apsolutno nebitna, osim kao grana fantastike i kao zbornik zanimljivih literarnih priča, metafora i likova. Kad kažem religija mislim i na islamsku i na kršćansku i na hrišćansku, koje ovdje dominiraju. A najviše mislim na islamsku, jer je u Sarajevu ona najdominatnija, a o Sarajevu je riječ, i o pritisku na Emira Suljagića koji je preživio Srebrenicu, i o tome, i ne samo o tome, napisao bezbroj tekstova i, do sada, najbolju knjigu o Srebrenici Razglednica iz groba.

Govoriti kako “oni koji leže na Kovačima nisu dali živote kako bi on ukidao vjeronauku”, a to je rekao reisu-l-ulema Mustafa Cerić, dokaz je kako ovaj čovjek ima direktnu telefonsku liniju sa ahiretom, pa može svakog trenutka nazvati nekog poginulog borca i pitati ga: “Izvini, druže šehidu, da li si ti protiv Suljagića ili nisi?” Zveckati tuđim kostima kao da su to meci koje će upotrijebiti u javnom pucanju na Emira Suljagića dokaz je bolesti društva u kojem živimo. Doduše samo jedan u nizu “dokaza” koji nam se nameću u poslijeratnom peroidu. A možda Cerić ima pravo na to, ipak on odgovara za mrtve duše, ima link sa bogom. Moguće, ali samo za one koji vjeruju, koji slijepo vjeruju u sve što im on govori na hutbama, i “prigodnim” političkim govorima nad tabutima ubijenih civila u zapadnoj ili istočnoj Bosni.

Sad se trenutno ne mogu sjetiti ni jednog čovjeka sa kojim sam bio u ratu a koji je bio vjernik onako kako muslimana vjernika zamišlja reisu-l-ulema Cerić. Ako ću biti do kraja iskren ne mogu se sjetiti ni jednog prakticirajućeg vjernika od svih boraca koje sam poznavao. Bilo da su poginuli ili preživjeli rat. U apsolutnoj većinu ti ljudi su pili alkohol, i koristili lake narkotike, jer, na sreću, težih i nije bilo na području ratnog Okruga Bihać. Da ne spominjem kako je “opojna neman” marihuana bila gotovo legalizovana unutar vojnih jedinica 5. korpusa. Jedino dvoje ljudi za koje bih potpisao da su istinski vjernici su moj otac Sead, i njegova mati rahmetli Emina Šeta. Njihova vjera u Allaha je njihova intimna stvar, privatni univerzum. Nije prozelitizam, i nije propovijed drugima kako treba da poštuju islamske vjerske zakone. Vjerovatno u BiH ima još dosta istinskih muslimana, ali za svojih 41 godinu znam samo za dvoje. I to mi je više nego dovoljno. Kada dobro promislim upravu je američki pisac John Dos Passos kada je za Amerikance rekao: “Uredu, mi smo dva naroda.” Pripadnik mog naroda je Emir Suljagić. Muhamed Velić i reisu-l-ulema Mustafa Cerić sigurno nisu.