U posjeti čovjeku kojem su dvije djevojčice ubijene pred očima

Započeli smo naše putovanje i jedva stigli do Halidovog grada. Dok smo se vozili, auto je zapljuskivala voda i s desne i s lijeve strane. Tlo je prepuno ulegnuća koje su Izraelci napravili na ulicama svojim bombama, buldožerima i projektilima. Zemlja je također ranjena. Nekada bujno i mirno susjedstvo se pretvorilo u pakao na zemlji. Naš vidokrug nije ništa drugo ispunjavalo do ruševina i gomile ljudi koja je prekrivala tlo poput muha.

Zaustavili smo auto i prošetali niz ulicu do Halidove oštećene kuće. Halid je bio sam, sjedio je na ruševinama onog što je predstavljalo neka sretnija vremena.

Kuća je imala četiri sprata i lijepu baštu. Donosila nam je mir i tišinu, tako je počeo priču.
Izraelska vojska je dolazila u ovu kuću puno puta ranije, ali posljednji put u martu 2008. godine.
Objašnjavao nam je kako su upali u njegovu kuću i ispitivali njega i njegovu porodicu. Nisu ništa pronašli. Ja sam policajac u vladi Ramalaha; nemam ništa s Hamasom.

Vojnici su jeli čips i čokoladu i smijali su se dok su mi ubijali kćerke

Taj dan kad su otišli od nas, nisu ništa preduzimali niti su nam naškodili, nastavlja on priču. Sjećam se da je to bilo u 12:50, četvrtog dana kopnene invazije kada je vojska preuzela kontrolu u regiji. Prave bitke su se vodile i hiljade ljudi je bilo zarobljeno. Niko nije mogao otići zbog prevelikog napada Izraelaca i vojnici su neprestano dolazili. A onda su došli tenkovi. Jedan od njih je bio stacioniran na nekoliko metara od moje kuće. Bilo nas je dvadesetpetoro i svima je rečeno da odemo, rekao je dok je njegov glas podrhtavao i počeo je plakati. Vojnici su jeli čips i čokoladu i smijali su se dok su mi ubijali kćerke.

I moja majka i moja žena i moje tri kćerke su držale bijele zastave dok su pokušavale da napuste kuću. Vidjeli smo da dva vojnika izlaze iz tenka, rekli smo im da želimo da odemo. Čekali smo i čekali na njihov odgovor ali nismo ga dobili. Onda, na naše iznenađenje, došao je treći vojnik koji je luđački pucao na djecu.

Suad je imala samo sedam godina, Sumer tri, a Emel samo dvije godine. Moja majka je također pogođena, gledao sam kako moje voljene padaju na zemlju. Vikao sam da prestanu! Utrčao sam u kuću da pozovem civilnu odbranu, hitnu pomoć – bilo koga ko je mogao pomoći.

Jedan sat su tako povrijeđene krvarile, i dvije moje kćerke su ubijene uprkos takozvanoj obustavi vatre. Nijedna pomoć nije mogla da stigne na vrijeme. Jedno vozilo hitne pomoći je pokušalo ali izraelski vojnici su zaustavili bolničara i prisilili ga da skine odjeću. Onda su bombardovali hitnu i od njega ništa nije ostalo osim gomile smeća. Bolničar je bježao nag dok ga je okruživala njihova paljba.

Napustio sam kuću s nekim od članova moje porodice, nastavlja Halid. Moju majku smo nosili u dječijem krevecu, dok sam Sumer nosio na rukama, još uvijek je disala uprkos dubokoj i otvorenoj rani na kičmi. Mislio sam u sebi, ‘Nema šanse da ostavim moju malu Sumer, čak iako me ubiju kao moje dvije kćerke.’ Dao sam je mom bratu, a onda sam ponijeo tijelo od Suad, a moja žena nosila je Emel dok smo napuštali kuću.

Vojnici su neobuzdano pucali iznad svojih glava i svukud oko sebe. Većinu kuća su njihovi tenkovi uništili. Dok smo prelazili jednom od ulica, jedan čovjek je pokušao nam pomoći ali snajperisti su ga vidjeli i ubili su i njega i njegovog konja. Kad smo konačno došli do grada Džebalije, vidjeli smo da su tu donijeli sve povrijeđene građane. Toliko smo bili šokirani onim što smo vidjeli da smo ispustili tijela na zemlju, oko jedan sat smo ostali tako, u nemogućnosti da dokučimo šta se to desilo našem narodu.

Upitali smo ga šta on misli zbog čega su ubijena njegova djeca. Odgovorio je: Siguran sam da su bili pijani ili im je dato naređenje da ubiju sve, uključujući i djecu. Na Haretsu je prije nekoliko dana bilo da su mnogi izraelski rabini davali naređenja da se niko ne ostavi živ, objasnio nam je. Ne znam zbog čega su moje kćerke ubijene. Nikada nisu počinile nikakav zločin, bile su djeca. Nisu ispaljivale rakete na Izrael, iako Izrael tvrdi da cilja samo one koji prvi pucaju na njih.

Mi smo vrlo miroljubiv narod, mi nemamo ništa s borbama ili raketama. Znam da, ukoliko odem na sud zbog onoga što se desilo, da će izraelska vojska pronaći hiljadu izgovora kako bi njihovi vojnici ispali nevini. Ovo su uradili i u mnogim drugim slučajevima, nastavio je dalje svoju priču.

To nije bio rat između dvije velike vojske. Očito, to je bio rat između civila i četvrte po veličini vojske u svijetu: Izraela. Ali oni to ne nazivaju ratom. Oni ga zovu operacijom.

Operacija u kojoj su na desetine hiljada stanovnika Gaze ubijeni ili psihički ili fizički ranjeni. Razaranje nije imalo samo učinak na ljude već na sve što možete zamisliti. Ipak, objekti se mogu popraviti i zemlja će ponovo rađati, ali Halidovo sakaćenje nikada neće biti ublaženo. On nikada više neće čuti Saud i Emel kako se smiju, niti će čuti nestašni Sumerin plač. Zbog zadobijenih rana ona je sada paraplegičar, to će je zauvijek podsjećati na noćnu moru koja joj se desila. Čak i tokom prvog intervjua u bolnici, do svakog sitnog detalja je ispričala El Džezirinim novinarima ono što joj se dogodilo, ispričao nam je Halid.

Napisali: Sameh Habib i Dženet Cimerman
Izvor: counterpunch.org
Prijevod: IslamBosna.ba