Dodik je prije svega spašavao vlastitu kožu
Kako se u Republici Srpskoj ekonomska situacija sve više pogoršava, a tekuća likvidnost budžeta i fondova osigurava novim kreditnim zaduženjima, kako poslodavci pod teretom novih nameta smanjuju plate i otpuštaju radnike, tako i vlasti ostaje sve manje manevarskog prostora da obećanjima o milionima dolara i eura koji samo što nisu stigli čuva socijalni mir.
Zato se i predsjednik RS-a odlučio za produkovanje nove političke krize računajući da samo pričom o novoj ugroženosti srpskih nacionalnih interesa može homogenizovati narod i skrenuti mu pažnju sa egzistencijalnih problema. Referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH koji su, kao je tvrdio predsjednik RS-a, “osnovani mimo volje RS-a i koji selektivno dijele pravdu nauštrb srpskog naroda” Dodiku se činio kao pun pogodak. Ono na što nije računao jeste oštar odgovor međunarodne zajednice, koja je, nakon niza godina letargičnog posmatranja kako Dodik korak po korak razara BiH, pokazala krajnju odlučnost da upotrijebi sve mehanizme kako bi toj politici stala ukraj.
“Velika diplomatska pobjeda odgovorne državničke politike Milorada Dodika koji je imao hrabrosti da prihvati dijalog” kako ovdašnja vlast i Dodikovi mediji predstavljaju odluku o odustajanju od referenduma, mogla bi biti sjajan adut u rukama opozicije u RS-u. Pitanje je samo hoće li ga opozicija i znati upotrijebiti i javnosti pokazati pravo lice “najvećeg zaštitnika RS-a”.
Argumenti koji stoje na raspolaganju i Mladenu Ivaniću i Draganu Čaviću, pa čak i raspolućenom SDS-u, koji je malo uz vlast, a malo mimo nje, brojni su. Kao prvo, činjenica da se predsjednik RS-a nije naprasno prosvijetlio, pa shvatio da je dijalog i sa bh. političarima i međunarodnim zvaničnicima daleko bolji od stalne konfrontacije. I da odustajanje od referenduma nije došlo kao plod Dodikovog uvjerenja da će Evropska unija biti u stanju sama u nekih mjesec ili dva izdefinisati i reformisati pravosuđe, prije svega na državnom nivou na način na koji to zahtijeva RS. Jer svako reformisanje državnog pravosuđa morat će dobiti saglasnost svih političkih subjekata u BiH. I kad smo kod te reforme, Dodik bi kroz nju mogao dobiti i ono što najmanje želi, a to je državni vrhovni sud.
Dakle, na opoziciji je sada da javnost jasno upozori daje dogovorom, tj. dijalogom s čelnicima Evropske unije predsjednik RS-a spašavao prevashodno vlastitu kožu. Najbolji argument je i izjava koju je Dodik pročitao nakon sastanka s visokom predstavnicom EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Catherine Asthon, a za koju je posve jasno da je napisana u Bruxellesu, a ne Banjoj Luci i da je to bila ponuda po sistemu – uzmi ili ostavi.
Osim toga, odlukom da od referenduma naprasno odustane, a ne da ga prolongira, što je prema, u više navrata, izrečenim stavovima bio najveći kompromis koji je predsjednik RS-a bio spreman prihvatiti, Dodik je još jednom ponizio Narodnu skupštinu RS-a i u pitanje doveo njen legitimitet. Opozicija stoga ima mogućnost da argumentovanije nego ikada do sada građanima pokaže da su upravo Dodik i stranka koju vodi, prvi spremni ismijati i izdati narod koji ih je birao i koji im služi tek kao glasačka mašina koja ih dovodi na vlast i osigurava im lagodan život, da bi očuvali te pozicije.
Najbolje mjesto za to biće zasjedanje Narodne skupštine RS-a zakazano za kraj nedjelje na kojem će Dodik sa istim žarom s kojim je argumentovao potrebu raspisivanja referenduma, morati da argumentuje i razloge zbog kojih je od njega odustao. Pojam strukturalni dijalog toliko je konfuzan, da će budu li imali mudrosti, opozicioni poslanici Dodika moći pritjerati uza zid insistiranjem da precizno objasni šta se pod tim podrazumijeva, šta RS gubi, a šta dobiva, i kako to da je istovremeno neprihvatljivo da visoki predstavnik nameće zakone, a prihvatljivo da EU iste reformiše. Morat će Dodik, potrudi li se opozicija, odgovoriti i na pitanje šta sa 29 zaključaka koji prate odluku o raspisivanju referenduma, a koji se u najvećem broju odnose na mandat visokog predstavnika.
Unatoč svemu nabrojanom, dosadašnje iskustvo s ponašanjem opozicije u RS-u daje malo nade da bi ovo mogao biti početak političkog kraja neprikosnovenog vlasnika RS-a. Naime, u RS-u odnos vlasti i opozicije svodi se na priču o Iznogudu u kojoj je bitno postati kalif umjesto kalifa. Tako sada sve zavisi na koju će nacionalnu žicu Dodik udariti pri obraćanju Narodnoj skupštini, pa da opozicija u strahu da ne bude proglašena izdajnikom srpskih interesa, podvije rep. A učini li to, Dodik bi doista iz cijele priče mogao izaći kao pobjednik. Ne iz bitke sa BiH i međunarodnom zajednicom, nego sa svojim političkim oponentima.
Vijesti.ba