Novi “sukob”: Ono što čini Milorad Dodik sve više podsjeća na Karadžićevu politiku

Uz ocjenu da je BiH suočena sa jednom od najvećih političkih kriza od okončanja rata, visoki predstavnik istakao je da je uzrok tome i odluka Narodne skupštine RS-a da održi referendum posebno ciljajući na državne pravosudne institucije kao i mandat visokog predstavnika.

“Održavanje referenduma bilo bi suprotno Dejtonskom sporazumu i ugrozilo bi ustavni sistem podjele nadležnosti između entiteta i države”, kazao je, između ostalog, Inzko.

SAD, Velika Britanija i Njemačka stale su iza ocjena visokog predstavnika i u tome ih nije poljuljao ni govor ambasadora Ruske Federacije u UN-u Vitalija Čurkina koji smatra da je Inzkov izvještaj preemotivan, te da za “razumijevanje stanja treba iščitati pismo koje je članicama Vijeća sigurnosti uputio predsjednik RS-a Milorad Dodik”. Ruska podrška bila je potpuno očekivana, nju je ovdašnjoj javnosti već izložio ambasador Rusije u BiH, pri čemu se mora imati u vidu da je ona primarno proizvod ekonomskih interesa koje ta zemlja ima spram RS-a.

Treba podsjetiti da Dodik Rusima ne samo da je poklonio nego doslovno platio da privatizuju naftnu industriju RS-a, već godinama ih na račun građana RS-a oslobađa plaćanja poreza i doprinosa, a istovremeno otvara i prostor da na ovo područje smjeste ne samo prljave tehnologije nego i operu novac koji je ko zna kako zarađen.

Poruka koju je Inzko iz New Yorka uputio vlastima RS-a je jasna. Ili će sami donijeti odluku o ukidanju odluke o održavanju referenduma, ili će to on učiniti. U bh. javnosti uvjereni su da visoki predstavnik ne bi na tome stao i da bi slijedeći korak bilo institucionalno ekonomsko sankcionisanje RS-a i personalne sankcije osobama iz vrha vlasti RS-a. Ma kako da je aroganmo i bahato komentarisao istup visokog predstavnika, svjestan je toga i Dodik. Otuda i ponuda koju je predsjednik RS-a uputio međunarodnoj zajednici da će odluku o referendumu prolongirati za dva ili tri mjeseca ako od njih dobije garancije da će se u tom periodu pristupiti izmjenama Zakona o Sudu i Tužilaštvu BiH, na način na koji to zahtjeva RS.

I tu počinje ovdašnji teatar apsurda. Jer na referendumu građani RS-a bi se trebali izjasniti, osim o državnom pravosuđu, i o odlukama koje su u proteklih petnaest godina donosili visoki predstavnici, a istovremeno se taj isti visoki predstavnik poziva da Dodiku da garancije da će ispuniti njegove zahtjeve?!

Ono što nakon ove ponude slijedi jeste odgovor na pitanje hoće li Inzko i ostali međunarodni zvaničnici progutati mamac koji im je Dodik bacio. Podsjetimo: i visoki predstavnik i čelnici Evropske unije i ambasador SAD-u u BiH u više navrata jasno su vlastima RS-a stavili do znanja da referendum o državnim pravosudnim institucijama i mandatu visokog predstavnika u BiH smatraju nelegalnim. Prihvate li sada da dijalog o stanju u državnom pravosuđu otvore uz Dodikovu klauzulu da se održavanje referenduma samo prolongira, sami sebi će sjesti u usta. I priznati i potvrditi ono što Dodik konstantno tvrdi. Da je referendum “legalan i legitiman čin izražavanja volje naroda Republike Srpske i da se njime ne krše odredbe ni Ustava BiH ni Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma”. Dodik bi se time ponovo izvukao iz pat-pozicije i siguran poraz svoje destruktivne politike spram BiH pretvorio u pobjedu. I nad međunarodnom zajednicom, ali i samom BiH i njenim institucijama.

Evropska unija, pa ni SAD, već dugo se ne bavi ozbiljno Bosnom i Hercegovinom. Stalna otvaranja novih žarišta u svijetu, teška ekonomska kriza i brige kako iz nje izaći, velike ekološke katastrofe, pitanja su koja svijet daleko više okupiraju nego zemlja čiji ni građani ni političari ne žele boljitak sami za sebe. Dodik svojom ponudom, bolje reći ultimatumom, stoga na ozbiljnu kušnju stavlja retoričko zalaganje stranih diplomata za očuvanje suvereniteta i stabilnosti u BiH.

Niko, naravno, ne želi da se ionako visoke političke podjele u BiH produbljuju. I svaki dijalog o svim pitanjima koja stoje između političara u ovoj zemlji treba podržati. Ali ono što predsjednik RS-a nudi nije dijalog, već ucjena i u svojoj oholosti uvjeren je da će ono što traži i dobiti.

Na istu kartu 1992. godine igrao je Radovan Karadžić. I dok su evropske diplomate vodile maratonske pregovore kojima bi preduprijedile raspad BiH, bosanski Srbi postavili su krvavu klopku oko Sarajeva, širom Bosanske krajine otvorili koncentracione logore, nemilosrdno ubijali i protjerivali nesrpsko stanovništvo.

I dok je međunarodna diplomatija razmatrala šta učiniti, Sarajlije su četiri godine žedne, gladne i promrzle ginule pod kišom granata, zemlja je sistematski razarana i pljačkana, da bi bestijalni pohod srpske politike kulminirao genocidom u Srebrenici.

Ono što posljednjih šest godina čini Milorad Dodik sve više podsjeća na Karadžićevu politiku u kojoj je bio spreman učiniti sve kako bi dostigao cilj koji je zacrtao. Istina, ovo više nije 1992. godina, iza bosanskih Srba ne stoji ničija moćna vojna mašinerija, ali nijednom građaninu BiH niko ne može garantovati da Dodik zarad očuvanja vlasti i ekonomske moći nije spreman krenuti sa serijom provokacija zasnovanih na etničkoj osnovi i tako BiH uvući u novi sukob.

Stavljanjem svojih potpisa na Dejtonski sporazum međunarodni zvaničnici obavezali su se da će štititi BiH i njen ustavni poredak. Način na koji će se odnositi prema Dodikovoj ponudi oko sudbine referenduma biće najbolji test njihove spremnosti da svoja obećanja pretvore u djelo.

24si