Voda – nova nafta?

Za tu kišu se ovaj mladić borio i zbog te borbe su ga ubili. Živio je u Kokabambi. U gradu, koji je je kišu prodao. Na prvi pogled: čudno, ali u Boliviji je to realnost.
Vlada Bolivije je privatizirala snabdijevanje vodom. Jedan konzorcij, pod upravom američkog Bechtela, je jedini zainteresirani. Preko milion stanovnika mora kupovati vodu od Bechtela. Cijene se naravno odmah dižu i voda postaje skuplja nego hrana. Ujedno je Vlada donijela zakon, po kojem sva prava na vodu idu američkoj kompaniji Bechtel. Dozvoljava mu se da čak pri svakom kolektoru kišnice postavlja brojače i to debelo naplaćuje. Međutim, do toga ne dolazi, jer su odmah uslijedili masovni protesti stanovništva Kokabambe. Voctor Hugo Daza sa hiljadama uzrujanih građana demonstrira, dok Vlada odobrava uplitanje vojske i pucanje na nedužne civile. Jedan od metaka pogađa i Dazu. Ali, žeđ naroda je jača od olova vojnika i Vlada je prinuđena da popusti time što privatizaciju vode ukida.

Koliko vode ima na Plavoj planeti?

Po proračunima niko ne bi trebao biti žedan, ali i dalje 1,2 milijarde ljudi žive bez čiste vode.
Rat za vodu u Kokabambi 2000. godine  skoro se nije nikako medijski popratio. Ali je upravo tamo počeo najveći konflikt 21. stoljeća: borba za vodu. Iako se trenutno cijeli svijet brine za naftu i njenu cijenu, treba znati da postoji alternativa. Voda se, međutim, ničim ne može zamijeniti. I svakom živom biću na svijetu treba voda kako bi opstalo. U biti se ne bismo trebali brinuti, jer živimo na Plavoj planeti, na kojoj ima 1,4 milijarde kubnih kilometara slatke vode. Najveći dio takve vode se nalazi u ledu na polovima ili u glečerima ili u atmosferi. Čovjeku je za zdrav život potrebno 20-40 litara vode dnevno: za piće, pranje i kuhanje. Pitke vode na svijetu ima još uvijek sasvim dovoljno, tvrdi stručnjak za vodu, Wolfram Mauser sa Ludwig-Maximilians-Univerziteta u Minhenu. Usljed loše infrastrukture, 1,2 milijarde ljudi ipak žive bez čiste, pitke vode. Još dramatičnija je uzročno-posljedična veza između vode i hrane: kako bi se čovječanstvu obezbijedile namirnice, potrebno je 7800 kubnih kilometara vode godišnje. 2050. godine bit će duplo više potrebno kako bi se čovječanstvo prehranilo.

Koliko vrijedi voda kao sirovina?

Kako bi se osiguralo snabdijevanje vodom , Ujedinjeni Narodi su 1992. godine izjavili sljedeće: Voda ima ekonomsku vrijednost. Time je voda postala sirovina – sredstvo pomoću kojeg se pare zarađuju. Cilj je bio pokazati ljudima kako i ovu sirovinu moraju umjereno trošiti. Voda je neobnovljiv resurs. A ljudi je troše bezobzirno, ukoliko je ne moraju plaćati, rekao je bivši predsjednik Svjetske banke, Lord Nicholas Stern. Upravo iz toga razloga, svjetski vele-koncerni očekuju dobit u milijardama. Veću dobit nego li kod nafte.
World Water Index je dobar pokazatelj kako dionice 20 najvećih svjetskih kompanija rastu; od 2004. godine za 95,88%. Preduzeća se bogate, a potrošači su ti koji plaćaju vodu. Jer, cijena vode može samo rasti.

Henri Proglio je najutjecajniji čovjek u svijetu vode. Kao direktor francuskog Veolia-koncerna, on kontrolira snabdijevanje vodom 78 milijona ljudi širom svijeta. Njegov najjači konkurent je također iz Francuske: Gerars Mestrallet, dikrektor Suez-koncerna. A i Coca Cola – vlasnik, Muhtar Kent, zarađuje na flaširanoj vodi (Bonaqua, Apolinaris) veoma dobro.

I mafija je otkrila novi posao

U Sjedinjenim Američkim Državama je borba za plavo zlato već davno počela. Voda se u SAD-u troši kao i nafta. U Las Vegasu, naprimjer, se voda koristi najviše za travnjake i bazene. Međutim, stari vodovodi predstavljaju veliki problem, što budi interes investitora. Do 2020. godine će SAD morati uložiti najmanje bilion dolara u nove vodovode i sisteme za prečišćavanje vode. Novac za to će se, naravno, uzeti od potrošača, a završit će u džepovima velikih preduzeća.
Ista situacija je i u Španiji prisutna, gdje je trećina zemlje pretvorena u pustinju, dok se voda transportira u turistička mjesta na obali. Tamo je posljednjih godina aktivna mafija, čiji je novi posao voda. Vlada Španije dozvoljava samo određenu količinu vode zemljoposjednicima. Pošto kiša ne pada često, a turistička mjesta dobiju više vode nego poljoprivrednici, mafija je odlučila zarađivati tako što ilegalno kopa bunare i tu vodu prodaje na crnom tržištu. Cijena ukradene vode je najmanje pet puta veća od normalne cijene. Zbog ilegalnih bunara, nivo vode drastično opada, a legalni bunari se brzo crpe. Oni koji previše saznaju o vodenoj mafiji, izloženi su prijetnjama ili metku…
Pogled na suha polja imaju i kineski poljoprivrednici. Moćna Vlada Kine svu vodu usmjerava u Peking. Branama se ne smije niko ni približiti. Čitavoj regiji Južne Azije se loše piše. Nekoliko stotina kvadratnih kilometara na Himalajima čine izvor vode za Gang, Žutu Rijeku i Jangce. Na obalama ovih rijeka živi pola čovječanstva, kaže Nicholas Stern. Međutim, i ovim izvorima prijeti suša, jer klimatske promjene prouzrokuju otapanje glečera.

Gdje se očekuje prvi rat za vodu?

Srednja Evropa je među onim regijama, koje se ne bi trebale brinuti za vodu. Ali i njoj prijete problemi: u Alpama se glečeri otapaju. Time nestaje vode za Rajnu i Dunav, što ne predstavlja problem samo poljoprivrednicima, već i atomskoj, ugljenoj i plinskoj industriji. Već sada ovakvi pogoni, kao i hidroelektrane, tokom ljetnog perioda, ne mogu optimalno raditi.
Budući ratovi se neće voditi samo zbog nafte, već zbog vode, kaže Michael Otto, direktor Berenberg banke. Strah od ratova za vodu je među politolozima poznat od Kokabambe. Uskoro bi moglo doći i do sukoba na području Turske; u Anadoliji izviru najznačajnije rijeke Bliskog Istoka, Eufrat i Tigris. Pomoću velikih brana bi Turska mogla uskratiti vodu Siriji i Iraku. U Antaliji je snabdijevanje vodom već privatizirano i cijena vode je porasla za 130%. Turska prodaje čitava jezera  i rijeke investitorima. Samo kišu još nisu privatizirali…
Slična situacija vlada i u Africi. Egipat potpuno ovisi o vodi Nila, koja većinom dolazi iz Etiopije. Posljednjih godina Etiopija sve više vode koristi za sebe, što Egiptu predstavlja trn u oku.

Potencijalna žarišta:
1. Bliski Istok: Turska bi mogla zaustaviti tok Eufrata i Tigrisa, što bi dovelo do suše u Iraku.
2. Israel: preusmjerava vodu Palestinaca u jevrejska naselja.
3. Egipat: Etiopija sve više troši vodu iz Nila, što može prouzrokovati krizu u Egiptu.
4. SAD vs. Meksiko: Američki poljoprivrednici koriste vodu rijeke Kolorado. Meksikanci ostaju praznih ruku.
5. SAD vs. Kanada: Kanada je bogata resursima vode, ali zabranjuje eksport u SAD.
6. Peru: Tropski istok zemlje ima dovoljno vode, dok su gradovi na zapadu na granici da presuše.

Postoji li izlaz iz ove krize?

Naučnici širom svijeta tragaju za rješenjem. Najjednostavnije bi bilo preći na vegetarijansku ishranu, čime bi se potrošnja vode u pola smanjila. Za 100 gr mljevenog mesa u jednom hamburgeru potrebno je ca. 7000 l vode. No ipak, niko ne računa stvarno na to da će svi ljudi postati vegetarijanci.
Mnogo prihvatljivije rješenje je sistem desalinizacije (obrada morske vode, op.prev.). Taj proces je, međutim, veoma skup, jer zahtijeva mnogo energije. Moguće rješenje tog problema bi moglo ležati u nano-cjevčicama, koje su izum američkih naučnika. Kroz te cjevčice voda prolazi 10.000 puta brže nego kroz dosada korištene. Potrošnja energije bi se smanjila za 75%.
Još jedna od mogućih, novih metoda jeste prečišćavanje vode pomoću solarne energije. Sunčane uv-zrake i katalizator, koji prerađuje opasne molekule, su glavni faktori za ovaj vid dobivanja vode.
Švicarska organizacija SODIS (Solar Water Disinfection) je došla do saznanja da plastične PET – flaše propuštaju uv-zrake. I te zrake ubijaju bakterije. Nakon samo šest sati na suncu, voda iz takve flaše se može piti, bez straha od infekcija. SODIS pokušava ovaj mali trik objasniti što većem broju ljudi u Africi. Ali, on nažalost ne funkcionira ako se radi o staklenim flašama ili ako je voda zagađena raznim hemikalijama.
Ipak postoji mnogo jednostavnih načina kako ljudima pomoći da dođu do čiste, pitke vode. Ukoliko budu imali za to priliku u budućnosti.

Izvor: wdw 9/08