Muftijsko vijeće Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini nedavno je upozorilo našu javnost da su muslimani Bošnjaci pod stalnim napadima na vjerskoj, nacionalnoj, kulturnoj i institucionalnoj osnovi. Slažete li se sa izrečenim procjenama našeg stanja i kako biste opisali trenutni položaj Bošnjaka muslimana?
Karić: U saopćenju koje je izdato nakon sjednice Muftijskog vijeća održane 24. marta ove godine naglašene su tri stvari. Prvo, poziva se na više uviđavnosti i političke odgovornosti prema građanima, s obzirom na nekonstituiranje vlasti dugo vremena poslije objave zvaničnih rezultata izbora. Vijeće je u tom pogledu naglasilo potrebu da se vodi računa o pravima svih građana i naroda te da se relaksiraju ukupne političke prilike u Bosni i Hercegovini. Drugo, Vijeće je ukazalo na skandalozne i klevetničke izjave penzionisanog generala Stjepana Šibera.. Podsjećam da je Šiber posebno teške optužbe bez ikakva objašnjenja iznio na račun reisul-uleme. Začuđujuće je da su izostale reakcije i da je naša javnost ostala nijema na tako ozbiljne optužbe i uvrede reisul-uleme. Šiber je, štaviše, posthumno optužio predsjednika Aliju Izetbegovića za islamski fundamentalizam, tvrdeći da je zbog toga predsjednik Izetbegović trebao odgovarati pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu. Treće, Vijeće je ukazalo da sloboda izražavanja ne podrazumijeva toleriranje govora mržnje. U tom smislu Vijeće je pozvalo članove i pripadnike Islamske zajednice na dostojanstven i odmjeren odnos prema ovakvim pojavama. Sve tri stava su krajnje uravnotežena i upotpunosti ih podržavam.
Politička situacija u Bosni i Hercegovini svakodnevno se usložnjava. Jeste li zabrinuti aktuelnom političkom situacijom u našoj zemlji, odnosno kako komentirate aktuelnu političku situaciju u BiH?
Karić: Ne bih rekao da se politički odnosi neprekidno usložnjavaju. Prije bih rekao da oni osciliraju. Dolaze i prolaze, dakle smjenjuju se intervali povišenih političkih tenzija i političke saradnje. To se dešava na razini politika koje nastupaju u ime naroda, ali se dešava i u međustranačkim odnosima unutar pojedinih naroda. Ako pogledamo šta se sve dešavalo od 1996. godine naovamo, zaključit ćemo da nemamo razloga biti posebno zabrinuti aktuelnom političkom situacijom, jer bilo je pa prošlo razdoblja sa složenijim i komplikovanijim političkim i sigurnosnim odnosima. Zapravo, ovo stanje bi najbolje bilo opisati kao stanje dekadence. Stvari se gibaju, ali procesi koji bi se mogli završiti za šest mjeseci traju po šezdeset i šest mjeseci. Pogledajte ova dešavanja u vezi sa zavidovićkom Krivajom. Godinama se sve vrti u krug. Institucije ne funkcioniraju, odnosno ne funkcioniraju efikasno. Stječe se povremeno dojam da mnogi žele drugima otežati posao, umjesto da olakšaju. Takvo ponašanje je ozbiljna kočnica u realno mogućem bržem razvoju bosanskohercegovačkog društva. Poslovni ljudi ukazuju na zakonske propise koji otežavaju funkcioniranje privrede i usporavaju privredni razvoj. Niko ne osporava takva zapažanja. Međutim, izmjene i poboljšanja zakonskih propisa se dešavaju presporo i minimalno.Takva tromost je prisutna i u kantonima gdje nema nacionalnih rebusa. Jedan od razloga te tromosti i sporosti institucija u reguliranju procesa je njihova suštinska razvlaštenost, jer je cjelokupna politička moć smještena u političke stranke, odnosno njihova rukovodstva. Potrebno nam je mnogo više agilnosti, više samopouzdanja i odlučnosti da gradimo nove vrijednosti u svim sferama.
Na političkoj sceni u BiH tenutno imamo izražene snage srpskog i hrvatskog separatizma i nemoćnu bošnjačku politiku. Kako biste opisali aktuelnu bošnjačku politiku?
Karić: Bošnjačka politika, onako kako je ja razumijem, ima cilj izgradnju države zajednički sa drugim narodima, odnosno smatram da je njena ideja, ideja Bosne. S tog stanovišta bošnjačka je politika istovremeno i bosanska. Bez obzira na povremene nemuštosti pojedinih bošnjačkih političkih prvaka, smatram da se taj cilj ipak ostvaruje. To je najvažnije, a svojevrsna zbunjenost koja se povremeno nadaje u djelovanju bošnjačkih političkih stranaka i političkih predstavnika privremena je pojava. S druge strane destruktivne tendencije koje ste spomenuli postoje. Međutim, politička realnost je nešto drugo i ne vjerujem da se separatistički snovi mogu ostvariti.
Vjerovatno pratite aktuelna događanja u arapskom svijetu. Mogu li se eventualne pozitivne promjene u arapskom svijetu odraziti na stanje u BiH i na položaj Bošnjaka?
Karić: Recentna dešavanja širom arapskog svijeta mogu imati malo ili skoro nikakvog utjecaja na BiH i na položaj Bošnjaka. Dakako, ne govorim o trenutnim gubicima zbog prekida poslovih aktivnosti bh. kompanija u pojedinim arapskim zemljama i rastu cijena nafte na globalnom tržištu. Dakle, neće imati ni veći ni manji utjecaj na BiH nego li na ostale zemlje ovog regiona.
Kako komentirate vjerski aspekt bošnjačkog života –stanje u Islamskoj zajednici i odnos Bošnjaka prema Islamskoj zajednici i pojave novog tumačenja islama, naročito pojavu tekfira?
Karić: Vjerujem da čitaoci znaju kako funkcionira Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini. Ona ima predstavnička i izvršna tijela u koja se biraju pripadnici i članovi Islamske zajednice od strane svih pripadnika Islamske zajednice. Središnja misija Islamske zajednice ogleda se u razvijanju islamskog obrazovanja, dakle prenošenju islamskog znanja. U tom smislu treba napomenuti da se u odgojno obrazovnom sistemu nalaze mektebi, kao oblik dobrovoljnih osnovnih, vikend-škola, medrese i fakulteti. U mektebima uče desetine hiljada polaznika uzrasta između šest i petnaest godina. Medrese su u samom vrhu srednjih škola po kvalitetu obrazovanja. Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i Islamski pedagoški fakulteti u Bihaću i Zenici predstavljaju visokoškolske ustanove Islamske zajednice. Zatim su tu naučne i kulturne ustanove, prije svih biblioteke, u prvom redu poznata Gazi Husrev-begova biblioteka. Sve to, i monogo drugoga postoji zahvaljujući svijesti Bošnjaka. Bez članova Islamske zajednice i članarine, bez vakifa i dobrotvora, sve to ne bi moglo postojati i raditi. Što se tiče pojave koju nazivate novim tumačenjem islama želim reći da je vrlo važno isticati da je muslimanski ummet ili muslimanska zajednica kao takva u Kur’anu nazvana umjerenom zajednicom “Ummetun vesetun”. Zaista, isključivost i bilo kakvi ekstremizmi nisu svojstveni islamu niti muslimanskom biću. Pojava takozvanog tekfira je devijacija unutar muslimanskih društava. Ona je, tačnije, eksces. Ta pojava je od prije nekoliko godina prisutna ovdje i uvezena je kao i mnoge druge ideje različitih provenijencija. Međutim, potrebno je vršiti istraživanja u muslimanskom svijetu odakle je i došla da bi se došlo do njenog korijena odnosno njenog uzroka, kao i do uzroka ekstremizama koji su prisutni tamo. Koliko je meni poznato već postoje ozbiljni projekti u pojedinim muslimanskim zemljama čiji je cilj svestrano istraživati taj fenomen i artikulirati temeljite odgovore na njega u vidu široke socijalne akcije.
Ima li islamofobije u BiH i ako je ima molimo Vas recite nam nešto više o tom fenomenu?
Karić: U rječnicima stranih riječi izraz fobija ima dva značenja. Prvo je “mržnja”, pa bi tako izraz germanofobija na primjer značio mržnju prema Germanima. Drugo je značenje “strah” te bi npr. klaustrofobija bila strah od zatvorenog prostora. Prema tome, pojam islamofobija lingvistički bi značio mržnju prema islamu i/li strah od islama. U Zapadnom javnom diskursu ovaj izraz je smišljen kao svojevrstan odgovor na novu realnost, odnosno narastajuću diskriminaciju protiv muslimana. Ovaj izraz je prvi put upotrijebljen u izvještaju britanskog Runnymede Trust-a 1997. godine. U izvještaju koji je prezentiran na 6. sjednici Savjeta za ljudska prava UN-a 2004. godine, za islamofobiju se kaže da je to neosnovano neprijateljstvo i strah vis-a-vis islama koji uzrokuju odbojnost prema svim muslimanima ili većini njih. Na Zapadu su urađena brojna istraživanja o islamofobiji, a organizacije koje rade na registriranju diskriminacije općenito registriraju i pojave islamofobije. Kod nas nema sistematičnog praćenja te pojave. O islamofobiji se govorilo isključivo u smislu odnosa pojedinih medija prema Islamskoj zajednici ili njenim autoritetima. Potrebno je pratiti kakvo je stanje u različitim oblastima, na tržištu rada na primjer. Osobno znam za nekoliko slučajeva u kojima muslimanke sa hidžabom nisu bile primljene na posao zbog hidžaba, iako su ispunjavale sve uslove. Postavimo pitanje da li žena sa hidžabom može dobiti posao u pravosudnim institucijama ili na javnoj televiziji posao spikera. Ako ne može, a znamo da ne može bez obzira na kvalifikacije, to je diskriminacija zbog religijskih razloga i u ovom slučaju se zove islamofobijom. Prema tome islamofobije ima, ali kada se na nju ukazuje treba se ustegnuti od potencijalnih simplifikacija.