Najveće zablude o Izraelu
IslamBosna.ba – Spisak najvećih zabluda kad je u pitanju Izrael i njegova "prava" i "pravičnost".
Zabluda: ‘Izrael’ je bila zemlja bez naroda za narod bez zemlje.
Historija: Arapi žive u Palestini već hiljadama godina. Ko su autohtoni narodi Palestine? Svi oni govore arapski. Uglavnom su sunniti, muslimani. Postoje kršćanske, šiitske, jevrejske manjine, kao i manjine Druza. Evropski jevrejski doseljenici su kontinuirano počeli pristizati 1882. godine, ali je uvijek opstala arapska većina sve do nekoliko sedmica prije Nakbe (arapska riječ za katastrofu), poznatije kao uspostavljanje države Izrael u proljeće 1948. godine.
Zabluda: Država Izrael se morala uspostaviti kao odgovor na holokaust.
Historija: Cionizam jeste vrsta evropskog kolonijalizma započetog u kasnim 1800-tim, dakle znatno ranije od holokausta u Evropi. Cilj cionizma jeste i oduvijek je bio uspostavljanje jevrejske države na zemlji nastanjenoj autohtonim Palestincima. Cionizam kao kolonijalni projekat, kako je objasnio Vladimir Ze’ev Jabotinsky, jedan od njegovih glavnih projektora, 1923. godine, jeste: "Možemo pričati koliko hoćemo o našim dobrim namjerama, ali oni shvataju, kao i mi sami, šta nije dobro za njih. Oni gledaju na Palestinu s istom instinktivnom ljubavi i istinskim zanosom s kojim su Asteci gledali na svoj Meksiko ili bilo koji Sijuks svoju preriju… Prema tome, zaključujemo da ne možemo ništa obećati Arapima u Izraelu ili arapskim zemljama. Njihov dobrovoljni sporazum ne dolazi u obzir. I najograničenija cionistička kolonizacija mora biti ili prekinuta, ili sprovedena uprkos volji autohtonog stanovništva. Ovakva kolonizacija se može nastaviti i razvijati samo pod zaštitom sile nezavisne od lokalnog stanovništva – željeznog zida koje domaće stanovništvo ne može probiti. To je u potpunosti naša politika prema Arapima. Formulisati ga na drugi način bila bi dvoličnost."
Ništa se u politici cionista prema Arapima nije promijenilo, osim jezika koji se upotrebljava kada se govori o cionističoj politici.
Zabluda: Izraelci samo žele živjeti u sigurnosti i miru sa svojim arapskim susjedima.
Historija: 1923. godine se moglo otvoreno pričati o protjerivanju domaćeg stanovništva. Danas su šifrirane riječi „mir“ i „bezbjednost“ zapravo poziv na prekid palestinskog otpora cionističkom kolonijalizmu i genocidu.
Jabotinskijev „Željezni zid“ je postao pravi zid u Palestini sa svrhom otimanja što više palestinske zemlje i slamanja mogućeg palestinskog otpora naseljavanju putem društvenog kontrolisanja Palestinaca.
Kako se ovo dogodilo? Britanska vlada je 1917. godine Balfourskom deklaracijom obećala podržati uspostavljanje jevrejskog nacionalnog doma u Palestini, iako su tamo već živjeli Palestinci. Između 1919. i 1936. godine, utjecajni Britanci su podržali oduzimanje zemlje desetinama hiljada „fellahina“ (palestinskih seljana) dajući tu zemlju evropskim cionističkim naseljenicima.
Kao reakcija ovom nepravednom davanju palestinske zemlje jevrejskim doseljenicima, Palestinci su se suprotstavili i pozvali na opći štrajk od 1936. do 1939. godine, bojkotujući sve britanske i cionističke institucije. Štrajk je imao izuzetnu podržanost i rezultirao je poznatim ustankom. Ustanak je najzad ugušen, a Britanci su uhapsili 5000 Palestinaca, pogubili 148 ljudi i uništili 5000 domova.
Na kraju 1947. godine cionisti su držali samo 6,59 % ukupne teritorije Palestine. Iste godine, UN, kojem je u interesu bilo kultivirati zapadno-evropsko naseljavanje Palestine, izglasale su podjelu Palestine na jevrejsku i arapsku državu. Palestinci i arapske države su odbacile ovaj plan (Jevreji bi dobili preko 54% teritorije po UN-ovoj podjeli).
Joseph Weitz, direktor Nacionalnog jevrejskog zemljišnog fonda i šef trećeg „Komiteta za prijenos“ je 1948. godine tvrdio: „(Mi) moramo usmjeriti rat ka uklanjanju što je više moguće Arapa izvan granica naše države“.
Između 1947. i 1949. godine, prijavljeno je 45 masakara, uključujući masakar Jehida, masakar El Šeik, masakar Bejt Daras, masakar Dahmeš i poznatiji masakar Deir Jassin u kojem je ubijeno više od 250 ljudi (bajonetom su probili stomak 25 trudnica i 52 djece obezglavili), kao i masakar Devajma, u kojem je ubijeno 100 ljudi, uključujući i djecu, koja su ubijana tako da su im lomili lobanje štapovima.
U 1948. godini, 935 000 Palestinaca (85% autohtonog stanovništva Palestine u to vrijeme) je protjerano iz svoje zemlje, u nekim slučajevima pod prijetnjom oružjem, a u drugim slučajevima masakrom ili prijetnjama masakrom kao u Deir Jassinu. Kao rezultat toga, 530 od ukupno 550 sela je potpuno uništeno ili im je broj stanovnika smanjen. Preko 78% palestinske zemlje oduzeto je u cilju uspostave jevrejske države.
„Država Izrael“ osnovana je maja 1948. godine, a kolonijalni sistem kojeg su otpočeli Britanci je prenešen na novu cionističku državu.
Zabluda: "Izrael" je demokratija.
Historija: Nakon osnivanja „države Izrael“, ubrzo su donešeni razni rasistički zakoni. Zakon o povratku iz 1950. godine dopušta pravo imigracije Jevrejima rođenim bilo gdje u svijetu. Nejevrejima – autohtonim Palestincima koji su pobjegli pred masakrima 1947. i 1948. godine, u većini slučajeva je spriječen povratak. Zakon o imovini u odsustvu iz iste godine, ličnu imovinu Palestinaca izbjeglih tokom kampanje terora 1948. godine je označio „imovinom u odsustvu“ i ova imovina stavljena je pod nadležnost „Staratelja imovinom u odsustvu“ koji je dodijeljivao ovu zemlju jevrejskim naseljenicima.
Mogućnost Palestinaca da imaju ikakvu ličnu imovinu ili platu ukinuta je u prvim dekadama postojanja ove „demokratije“.
Od 1950., zakoni o nacionalnosti i identitetu su definisali „jevrejsku nacionalnost“ s posebnim privilegijama, stavljajući je iznad „arapske nacionalnosti“ koja postaje predmetom posebnog tretmana „bezbjednosti“. Prijenos Zakona o imovini iz 1950. i Akt o sticanju zemlje iz 1953. godine ostvario je prijenos konfiskovanih palestinskih sela i privatnog vlasništva na Agenciju za razvoj jevrejskih naselja. Ovi izraelski zakoni iz 1950. godine liče na Akt o zemlji domorodaca južnoafričkog apartheida iz 1913. godine i Aktu urbanih područja domorodaca iz 1923. godine.
U 1967.godini, izvršena je invazija na ostatak Palestine, cionisti su je okupirali, a još 350 000 Palestinaca je pobjeglo ili protjerano.
U 1970-im, „judaizacija Galileje“ (termin koji cionisti upotrebljavaju da bi opisali etničko čišćenje Palestinaca s ovog područja namijenjenog isključivo za jevrejske naseljenike) je slijedila isti obrazac naseljavanja poznat kroz historiju Palestine:
– oduzimanje poljoprivrednog zemljišta i zemljišta za ispašu u područjima koja okružuju centre s palestinskim stanovništvom;
– zaustavljanje razvoja palestinskih sela sprječavanjem izgradnje i prava planiranja;
– plansko naseljavanje Jevreja s ciljem razbijanja teritorijalnog kontinuiteta palestinskog područja;
– onemogućavanje pristupa osnovnim uslugama kao voda (i krađa vode); i
– politika sprječavanja postojanja palestinske ekonomije i dovođenje Palestinaca u položaj zavisnosti o doseljenicima.
Posredstvom „mirovnih pregovora“ u Oslu, kroz Ženevski sporazum i Mapu puta, cionisti su vodili politiku otimanja što više zemlje i rušenja srčanog otpora kolonijalnom naseljavanju neumoljivom silom.
Zabluda: Problem je u starom konfliktu između vjerskih skupina.
Historija: To je problem između autohtonih Palestinaca i Evropljana koji su došli s oružjem da ukradu njihovu zemlju i resurse. Cionizam je rasistička ideologija s ciljem etničkog čišćenja Palestine od autohtonog stanovništva sistematskim metodama. Palestinski narod sastoji se od više religija – svi su doživjeli cionistički rasizam i brutalnosti.
Mit "vjerskih sukoba" zauzima centralno mjesto u propagiranju mišljenja da „dijalog“ između „Izraelaca“ i Palestinaca može riješiti „sukob“ i da ljudi trebaju razviti međusobno „razumijevanje“. To znači potkopavanje bilo kakve diskusije o realnosti – rasističkom režimu koji nastavlja da kolonizuje autohtonu zemlju.
Ovaj mit traži od Palestinaca da „ostave prošlost iza sebe“ i grade „zajedničku budućnost“ s ljudima koji nastavljaju da ubijaju njihove porodice, kradu njihovu zemlju i uništavaju njihove domove. Time se implicira da Palestinci treba da ustupe svoja osnovna prava, dostojansvo i domovinu.
Zabluda: Borci palestinskog pokreta otpora su ekstremisti, antisemiti i ne žele da žive u miru.
Historija: Palestinski narod se bori za svoj opstanak kao narod koji se bori protiv rasizma i genocida. Baš kao što se od Afrikanaca ne bi trebalo očekivati da tvori mir s bijelim rasistima, tako je i apsurdno misliti da Palestinci trebaju biti motivisani na uspostavu mira sa svojim tlačiteljima, dok cionistički kolonizatori još uvijek okupiraju palestinsku zemlju.
Od 1920-ih pa do sada, Palestinci se legitimno odupiru rasizmu, kolonizaciji i genocidu svim neophodnim sredstvima: općim štrajkovima, demonstracijama, periodima nesaradnje, bojkotima izraelskih proizvoda i usluga, odbijanjem da se pokoravaju vojnim naređenjima, odbijanjem da napuste vlastitu zemlju konfiskovanu za doseljenike, odbijanjem plaćanja poreza, oružanom borbom i šehidskim operacijama (koje su cionisti nazvali „samoubilačkim bombaškim napadima“).
Svakom obliku otpora se dosljedno uzvraća teškim i brutalnim represijama: vazdušnim bombardovanjem, vojnim kontrolnim puktovima, politikom „Željezne pesnice“ – lomljenja kostiju ruku palestinske djece, kolektivnim kaznama, mučenjem i masovnim hapšenjima (preko 600 000 Palestinaca je uhapšeno od 1967. godine). Cionistička politika krivi borce otpora za povećanje represije nad Palestincima.
U stvarnosti, palestinski otpor je samo barijera koja sprječava cioniste da sasvim dovrše svoju misiju istrebljenja Palestinaca kao cjeline.
Napisao: Tim Novoengleskog komiteta za odbranu Palestine
Izvor: onepalestine.org
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
Pročitajte i članke: