Američki marinci ne mogu primjeniti iračku taktiku u Afganistanu (Nancy A. Youssef)

U kasnom decembru, u jednoj večernjoj patroli, marinci su primjetili talibane kako pokušavaju ukrasti auta afganistanske policije kod jednog punkta. U sekundi, marinci krenuše u potjeru, silazeći s glavnog puta prema pucnjavi koja je dolazila s brda udaljenog jedan kilometar.

Ali njihova vozila od šest tona nisu bila mjerilo za talibanske terence. Protivminska vozila i teško naoružani humvee terenci su odskakali po kamenitom terenu dok su pokušavali da stignu talibane. Afganistanska policija je u nezaštićenim vojnim vozilima krenula u potjeru ne čekajući na Amerikance.

Marinci, sa svojom opremom od trideset kila, su pokušavali da se popnu na brdo Saradak. Tek kad su bili na vrhu, shvatili su da će im talibani pobjeći. Zastavnik Phil Gilreath, 23, iz Kingwooda, je naredio da se potjera zaustavi.

To bi bilo kao hvatanje duhova i mi bismo rizikovali da nam se vozilo opet pokvari, kaže Gilreath. Marinci su potrošili sljedećih sat vremena kako bi našli pogodan put da se vrate na cestu.

Ljudi iz trećeg bataljona, osme regimente marinaca, stacionirani u kampu Liđiun, uvidjeli su u prva dva mjeseca u Aganistanu da je taktika kojom su se služili skoro šest godina u Iraku ovdje besmislena i može ih samo usporiti da uhvate talibane.

Njihovi MRAP protivminska vozila, koja koštaju po milion dolara svako, su specijalno napravljena da bi ih sačuvala od mina na putu, koje su najveći ubica Amerikanaca u Iraku. Ali Irak je zemlja autoputeva i asfaltiranih cesta, a američka teško naoružana vozila nisu napravljena za afganistanske makadamske puteve gdje i nema mina po putevima.

Panciri su bili potreba u Iraku gdje su snajperisti vrebali na svakom koraku, gdje su jednom sunitski borci snimili snajperska ubistva američkih vojnika, pomoću kojih su pridobijali nove borce. Ali dodatna količina opreme ih usporava kad treba da gone talibane na teškom afganistanskom terenu.

Čak i humvee vozila, konačno blindirana nakon niza godina žalopojki marinaca da se ništa ne čini da se zaštite od mina u Iraku, su na ovom terenu neupotrebljiva. Marinci se sad tuže da dodatna težina koja ih je čuvala u Iraku sad utiče na mjenjače njihovih vozila, pošto je teren u Afganistanu previše brdovit, te im se vozila brzo kvare, i to tako često da svaki put kad krenu u patrolu moraju sa sobom imati jedno šlep humvee vozilo.

Marinci su našli još različitosti:

U Iraku, Amerikanci su mogli pobijediti daleka sela vladajući gradskim centrima. Ali u Afganistanu je slaba povezanost između sela i tzv. “gradova” sagrađenih od kuća od blata.

U Iraku su se vozila mogla kretati i po autoputevima i pustinjama. Ovdje, bolji putevi su većinom za strance;  putnike, kamiondžije i strane vojnike; da bi došli do naroda moraju naći stare trošne puteve koji nisu na mapi i koji su loši za njihova moderna vozila.

U Iraku je polusatna borba smatrana dugotrajnim angažmanom; ovdje su marinci bili u borbama koje bi trajale i po 8 sati, protiv neprijatelja čije snage bi se povećale s čete na bataljon.

Američke vojne vođe su uvidjele da moraju nešto promijeniti. Tokom božićne posjete, komandant marinaca general James T. Konway je rekao marincima da Ministarstvo odbrane razmatra kako da preprave podlogu njihovih MRAP vozila tako da mogu biti efikasnija na afganistanskom kamenom terenu. Isto tako, pukovnik Dauffy White, komandant specijalne jedinice marinaca, tražio je da marinci nose lakše oružje na proljeće kad borbe opet otpočnu.

Sljedeći bataljon marinaca koji dođe ovdje trebat će više ljudstva i helikoptera. Zbog lošeg terena će morati promijeniti patrole.

Nadam se da se nismo vjenčali za vozila, kaže White, misleći na MRAP vozila, koji su trenutno potrebni za svaku patrolu. Mi moramo da napravimo novu operativnu proceduru, kako da nastavimo dalje. Ovo nije Irak.

Samo je pitanje kako brzo može američka vojska promijeniti svoje oružje, taktiku, kao i način razmišljanja za Afganistan, nakon skoro sedam godina treniranja gotovo isključivo za Irak, uzevši u obzir da je presjednik Obama nagovijestio prebacivanje vojske iz Iraka za Afganistan.

Kao u Iraku, gdje Amerikanci nisu povećali broj svojih vojnika, pored povećanog razbojništva i nasilja do 2007. godine, i u Afganistanu se Amerikanci ne osjećaju dovoljno brojčani, iako Pentagon planira da poveća broj vojnika na 60.000.

3.000 vojnika koji se nalaze ovdje nadziru prostor sa nekoliko gradova koji je skoro veličine Vermonta (savezna država u Americi). U Vaširu, komšijskoj pokrajini, talibani slobodno djeluju pošto nema dovoljno vojske.

Kažu mi da je Afganistan Irak na steroidima, kaže Gilreath, koji je prvi put poslan na teren i nije bio u Iraku.

Ali 40% vojnika iz 3-8 odjela su služili u Iraku u Anbar provinciji. Ustvari, 3-8 odjel je trebao da služi na iračko-sirijskoj granici, ali dva mjeseca prije nego će biti upućeni na služenje saznali su da idu u Afganistan. Do tada su već bili završili s treningom i sve je bilo spremno da se ide za Irak. Tako da sada uče na terenu.

Ponekad, Afganistan doživljavaju kao Irak. Tokom jedne patrole našli su se okruženi makovim poljima i primijetili su dva čovjeka na motoru kako ih prate. Nikoga nije bilo u blizini osim njih.
Vidite li ovo? Oni nas prate, Gilreath javlja preko radija svojim marincima. U Iraku pratnja bi inače značila priprema za napad. Ovdje to nije tako. Mogu proći mjeseci dok talibani sakupljene informacije upotrijebe za napad.

Zbog manjka napada, ponekad se zapitam je li mi radimo nešto loše ili dobro, pita se jedan veteran iz Iraka, komadant kapetan Sven Gosnell (36), iz Torrancea, Kalifornija.

Marinci kažu da kad ih talibani napadnu, drukčija je vrsta borbe. Kao prvo, talibani čekaju dok ne budu spremni, a ne čim im se ukaže šansa za napad. Očiste prostor od žena i djece, ne upotrebljavaju ih kao živi štit. Kad napad krene, u većini slučajeva je to veliki napad sa krilima, tranšejama i dobrim planom, kaže jedan od marinaca kapetan koji nije htio da kaže svoje im, pošto ne bi trebao raspravljati o taktici.

Afganistanci su željni da se bore do smrti. Spašavaju svoje ranjene isto kao mi“, kaže ovaj kapetan. Kad sam u borbi ovdje, borim se sa profesionalnom vojskom. Ako direktna borba ne ide, onda se odlučuju za IED (skrivene mine). Oni pripremaju svoju municiju tokom proljeća. Da bi se s njima borio, moraš znati sve moguće taktike.

Američka vojska je isfrustrirana i različitim zakonima pod kojim moraju da ratuju u Afganistanu. Sve do prvog januara, američke snage u Iraku su imale svoje zakone. Ako bi vidjeli nešto sumnjivo, mogli su da odvale vrata, pretraže kuću i da privedu sumnjivu osobu. Ali u Afganistanu, oni ratuju po zakonima NATO-ovih snaga, kojima pripadaju i Amerikanci. Pod ovim zakonima samo Afganistanci mogu pretraživati domove i hapsiti sumnjive osobe.

Gilreath je osjetio takvu frustraciju čim je ugledao motoriste. Na radiju se čulo da u blizini ima  lokalna fabrika bombi, mada se ne bi moglo reći gdje tačno. Gilreath se odlučuje da pretraži dvije lokalne kuće. Iza Amerikanaca je išao jedan kamion sa afganistanskim policajcima, jedini dostupan taj dan.

Marinci su osigurali periferiju dok su afganistanski policajci pretresali jednu pa drugu kuću. Ali bili su spori. Neki od marinaca su virili kroz prozore i suzdržavali se da lično ne pretresaju kuće.

Kad su žene prekrivene burkom izašle vani sa svojom djecom, a ljudi pokušavali marincima objasniti kako oni poštuju zakon, jedan Afganistanac se udaljavao sa mjesta događaja. Nije bilo dovoljno afaganistanskih policajaca da pretresu kuće i istovremeno zaustave osobu koja se udaljavala.

Nama jednostavno treba svega, kaže Gilearth kasnije.

Napisala: Nancy A. Youssef
Izvor: mcclatchydc.com
Za IslamBosna.ba preveo: I.T.