Razaranje porodice i društva: Utjecaj medija na odgoj djece

Televizija kao najmasovniji medij toliko je prisutna u svim domovima da se tretira gotovo kao novi član porodice. Njoj se katkad pridaje i više pažnje nego što se pridaje djeci, naprimjer. Ona moraju biti mirna kada roditelji prate vijesti ili dnevnik, a na zajedničkom porodičnom okupljanju neizostvano je uključen i TV i, ukoliko on uspije privući pažnju prisutnih – ništa od razgovora i druženja.

Djeca najveći dio svog slobodnog vremena provode pred televizorom. Tamo svakako da ima svega više nego edukativnih emisija koje su njima potrebne i koje bi oni trebali pratiti. Umjesto njih mogu vidjeti obilje muzičkih spotova, reklama, filmova, serija, i uglavnom nepoželjne oblike ponašanja i osobine kojima su bombardovana dok sjede ispred TV-a. Televizija kao mas-medij, umjesto prvobitne informativne i edukativne uloge, dobila je novu marketinšku, ideološku i destruktivnu ulogu. Marketinška ima za cilj da po svaku cijenu promovira određene proizvode direktno u promo-bloku rezerviranom za reklame, ili indirektno u pauzama koje slijede dok traje određeni film, serija i sl.

Ideološke namjere očituju se svakojakim nastojanjima da se putem televizije, a sada i interneta, infiltriraju svi negativni modeli ponašanja i izopačeni sistemi vrijednosti čiji je cilj da razore porodicu, a samim tim i društvo. Primjetno je, dakle, da se uloge televizija nadovezuju i nadopunjuju jedna na drugu. Destruktivna uloga medija odnosi se na promoviranje bluda, nasilja, preljube, zavisti, ljubomore, materijalizma, krađe, ubistva isl. Većina amoralnih stvari predstavlja se normalnim i prirodnim, a novac je shvaćen kao neodvojivi dio života. Ako se u tom duhu “odgajaju” ukućani, onda je normalan slijed očekivanje konflikta i sukoba. A kada se razori porodica kao nukleus društva, onda je na pomolu i uništenje cjelokupne društvene zajednice kojom je, tako razorenom, mnogo lakše vladati.

Zbog svega prethodno navedenog, mi ćemo u ovom našem kratkom izvodu, seminarskoj vježbi iz oblasti pedagogije, pokušati da navedemo bar osnovne negativne utjecaje medija na djecu u kojima ćuemo se zadržati na terenu elektronskih i štampanih medija, te njihovog sadržaja i utjecaja na djecu, od televizije kao najmasovnijeg i najrasprostranjenijeg medija današnjice preko štampanih medija – novina do interneta.

Neraskidiv element televizijskog programa kome su i djeca u mnogoj mjeri, usljed nedostatka kontrole, nezainteresiranosti i nepažnje roditelja izložena – svakako je film i serija. Filmovi obiluju najčešće scenama nasilja, ubistava, krađe, prostitucije, scenama uzimanja droga, alkohola i drugih opojnih sredstava, a ni serije nisu mnogo drugačije. U njima je jedina razlika ta što traju mnogo duže, nižu svoje događaje iz dana u dan i njima direktno utječu na gledateljstvo koje u velikoj mjeri sačinjavaju djeca.

Širom svijeta devetogodišnjaci u mnogim školama nose sa sobom oružje i noževe motivirani željom da se dokažu pred svojim vršnjacima, a to su, svakako, vidjeli na televiziji, reklamama, filmovima, serijama itd., jer su djeca bombardirana raznim vidovima nasilja koje im televizija ovim putem nudi. “Sedmogodišnji dečak iz Novog Beograda, imitirajući scenu viđenu na televiziji, objesio je mlađu sestru za radijator u njihovom stanu, dok je majka bila u kupatilu. Objasnio je da su se igrali… Tim stručnjaka koji je posle ove tragedije radio sa dječakom zaključio je da on nije svestan da je ubio sestru, jer je ’izmiješao’ film i stvarni život”.

Ovaj slučaj, mada ekstreman, nije usamljen kod nas. Stručnjaci koji se bave ovom problematikom tvrde da je porodica, potpuno razbijena, u trci za opstankom, odgoj djeteta prepustila “magičnoj kutiji”. Vrijednosti su izmijenjene, a nedostatak roditeljske pažnje dijete je zamijenilo idolima koji su uvijek tu za njih: junacima iz filmova, serija, reklama…

Amerikanci su upravu kad televiziju nazivaju najkrvavijom bejbisiterkom na svetu. Televizija podražava novi oblik ponašanja i podstiče agresivnost djece. Ako dijete gleda film neprimjeren njegovom uzrastu, može da pobrka stvarnost sa maštom. To jest, dijete razmišlja: Ono što može onaj na televiziji mogu i ja, ako on može da leti, ako njega mogu da ubiju, pa da oživi… Tome su prvenstveno podložni mališani i zato treba da se ograniči šta i koliko dijete može da gleda. Ono unosi u sebe njihove poglede na dobro, lijepo, pošteno, odnosno na nepošteno, ružno, zabranjeno itd. I to postaje sastavni dio dječije ličnosti te će se ponašati prema tome i u odsustvu roditelja.

Dijete je gledanjem različitih filmskih, a njemu neprimjerenih sadržaja, prinuđeno i da čuje bezbroj psovki i pogrdnih riječi koje će polahko usvajati i primjenjivati i u svom rječniku. Osim psovki, scena ubistava, krvoprolića i pljačke, gotovo da ne postoji film koji se može ponuditi mlađoj gledateljskoj populaciji bez scena vođenja ljubavi dvoje odraslih ljudi, poljubaca i ostalih nemoralanih scena kojima bismo njegov um, još mali i nedovoljno razvijen, trebali poštedjeti. Stoga se često i dešava da djeca danas, oponašajući TV zvijezde, glumce i pjevače, u osnovnim i srednjim školama rano stupaju u intimne odnose, što svakako negativno utječe na njihov psihofizički razvoj. Mnoge djevojčice su dolazile i do ginekoloških stolova, abortusa i ostalih traumatičnih problema zbog svega navedenog, a u čemu je televizija svakako imala velik svoj udio.

U onoj mjeri u kojoj je dijete prepušteno da sâmo gleda različite sadržaje, bez komunikacija sa okolinom, može se reći da TV negativno utječe. Gledajući na televiziji stil življenja, oblike ponašanja, stil oblačenja i načine ophođenja, djeca bez razmišljanja to prihvataju i oponašaju udaljavajući se tako od svog sistema vrijednosti, svoje kulture i identiteta.

Ako obratimo pažnju na reklamne spotove bilo naših ili stranih TV-stanica, primijetićemo da nijedna obična reklama za gume, sok, vodu, slatkiš ili deterdžent ne može da se snimi bez prikaza neke razgolićene žene, a da o ženskim čarapama, kupkama, mlijeku za tijelo i šminki i ne govorimo. Sve to ostavlja traga na dječiju svijest, a kako će se to kasnije ili možda odmah iz te njihove male svijesti manifestirati bit ćemo, ako već nismo, svjedoci.

Koliko je snažan utjecaj televizije na djecu pokazuju rezultati istraživanja, posebno onog koje je sproveo naučnik Bandura. Naime, istraživanje je pokazalo da su se djeca kojoj su prikazivane emisije s nasiljem ponašala agresivno, imitirajući tako ono što su vidjela na televiziji. Koliko je jak utjecaj televizije na psihu i ponašanje djeteta pokazuju i primjeri iz svakodnevnog života. Nakon što je gledao muzički spot u kome poznati pjevač nasred autoputa prelazi dok oko njega jure automobili, jedan dječak je izašao na ulicu i oponašao ga. Drugi je skočio sa stepeništa nakon što je popio energetsko piće “red bul”, ali nije mogao da poleti kako se u reklami navodi, već je dobio gips na nozi, čega naravno u reklami nije bilo.

Proizvođačima TV-reklama nije važno da li će neko dijete htjeti da iz radoznalosti isproba ono što je vidjelo i bukvalno shvatilo ili da se identificira sa nekom poznatom ličnošću i tako bude u modi. Marketinškim kompanijama jedino je važno da pridobiju publiku, odnosno kupce, ne vodeći računa o negativnim posljedicama.

Nadežda Milenković, komunikologinja, stručnjakinja za marketing i autorica knjige “Kako najlakše upropastiti sopstveno dete” smatra da su poruke koje televizija šalje svojim programima krajnje bizarne. “Ako samo pogledamo reklame, sve će nam biti jasno. Šta može dete da nauči i kakvu poruku da dobije ako vidi vršnjake, našminkane samo da bi, kao đavolčići, reklamirali reklame. Ili, šta reći za spot o devojčici koja “njuška” omekšivač za rublje i čak se i navukla na njega? I o njenom drugu iz školskog autobusa (koje inače svakog dana viđate na našim ulicama, zar ne?) koji ne “provaljuje” da mu je ona na kraju preotela džemper, nego nas naivno uverava kako njih dvoje razmenjuju garderobu (ali ne videsmo njega u njenoj haljinici).

Kad su još od malena takve seka-perse, onda ne treba da nas čudi to što posle, umesto da izvršavaju bračne obaveze, ostaju s pivom, ili, još gore – s devojkom razmenjuju recepte za pranje veša.” 1

Naravno, TV- stanica ne brine kakvu će poruku reklama poslati. Neka o tome brinu oni koji reklame plaćaju. U borbi za klijentelu TV- stanice moraju i da se reklamiraju. Podaci o gledanosti uvijek su dobar argument.

Televizija sužava vidike ne samo djeci već i odraslima, stavljajući se u ulogu manipulatora, posebno kada je riječ o reklamama. Naprimjer, ukoliko na TV-u vidimo reklamu za običan deterdžent, čim uđemo u prodavnicu prvo ćemo prema njemu pružiti ruku. U podsvijesti postajemo robovi tih malih četvrtastih mašina.

Analizom sadržaja bilo koje muzičke emisije sa naše lokalne, regionalne ili satelitske televizije odmah ćemo doći do lahko uočljivih činjenica da od tog, nama svakodnevno plasiranog materijala nema ničega što bismo mogli ponuditi i našoj djeci da slušaju (i gledaju). Savremeni dječak i djevojčica suočeni su sa eksploatacijom nemorala te posmatranjem golišavih, poluodjevenih ili skoro nimalo odjevenih žena, koje su, po svoj prilici, u ulozi porodične striptizete, kako se uvijaju pred njihovim očima. Djevojčice često znaju imitirati njihove pokrete, a mnogi umno ograničeni roditelji se dive riječima koje je njihova djevojčica tako dobro zapamtila, a koje je žalosno slušati da izlaze iz usta jednog tako nevinog i čistog stvorenja kakvo je dijete poput “dodirni me, topim se u tvojim rukama i sl.”.

Svakako da te polugole, strašću i pohlepom vođene nemoralne žene ne mogu biti primjer u bilo čemu bilo kojem djetetu. No, uprkos tome, roditelji ne posvećuju dovoljno pažnje ovom negativnom elementu kada je riječ o pravilnom odgoju njihovog djeteta i sasvim nemarno se odnose prema pomenutom problemu.

Osim što veliko interesiranje za TV smanjuje interesiranja djece za druženje, igru ili sport, dijete se i pasivizira, uspavljuje mu se duh, a uspjehe junaka sa TV-a doživljava kao svoje. Na taj način dijete gubi svijest o realnim dešavanjima.

Odrastanje uz ratne poklike u svakodnevnim izvještajima sa ratišta, također, ima svoju cijenu. Posebnu opasnost predstavlja generacija koja je odrasla gledajući svakodnevno “rat uživo” na tv-ekranima. Ubijanje, prizori iskasapljenih tijela, raspirivanje međunacionalne mržnje bile su scene koje smo svi mi, a samim tim i mnogo mlađa djeca, gledali uz doručak, ručak i večeru. Naučni saradnik Instituta za pedagoška istraživanja u Beogradu Stevan Krnjajić navodi da je televizija kod nas toliko moćna da je dovoljno samo pojavljivanje na ekranu, pa i ako je u pitanju višestruki ubica, postat će nekome idol. Prof. dr. Dragoljub Zorić, redovni profesor na Smjeru za bosanski i srpski jezik i književnost na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, priča o iskustvu svoje koleginice koja radi u nekoj osnovnoj školi u Užicu, da je jednom dala djeci domaći zadatak o temi: Šta bi želio da budeš kad porasteš? Na njeno zaprepašćenje, najveći dio đaka je u svom sastavu napisao da bi želio da bude Legija, što je ona objasnila utiskom pod kojim su djeca bila u to vrijeme kada se sudilo ubicama pokojnog Đinđića i kada je Legija i njegovo hapšenje bilo u centru medijske pažnje.

Djeca u predškolskom uzrastu, koja provode najviše vremena uz televizijski program, su i najpodložnija imitiranju. Televizija ima određenu društvenu vrijednost koja je itekako bitna u našoj sredini. Ako sociolozi budu upravu, zahvaljujući tome, kroz nekoliko godina imat ćemo takozvanu urbanu gerilu sastavljenu od djece koja su odrasla na takvim sadržajima, bez jasnih ciljeva… Pritom neće biti bitno iz kog socijalnog miljea dolaze, da li su njihove porodice bogate ili siromašne.

Televiziju već odavno nazivaju zaglupljujućom i već duže vremena se razmatra da li i u kojoj mjeri gledanje televizije smanjuje inteligenciju. Neki su smatrali da televizija zaista zaglupljuje, neki da može da dekoncentrira, ali ne i da zaista smanji nečiju inteligenciju.

Međutim, sve donedavno to su bila samo pojedinačna mišljenja. Šta se promijenilo? Sprovedeno je istraživanje koje je trajalo 30 godina i u koje je bilo uključeno 1.000 djece s različitim porijeklom, različitom inteligencijom i različitim navikama u gledanju televizije. Evo do kojih se rezultata došlo: jedna od najočiglednijih stvari koje su se pokazale u toku istraživanja jeste da djeca koja mnogo gledaju televiziju rijetko upisuju i završavaju fakultete.

To se odnosi na djecu različitih imovinskih stanja, tako da materijalni faktor nije presudan. Ako govorimo o završavanju fakulteta u roku ili i prije roka, pokazalo se da sedam odsto djece koja gledaju televiziju manje od sat vremena dnevno najviše kvalifikacije stiču do 26-e godine. Sedam odsto se može učiniti kao mali procenat, ali ovdje govorimo o zemljama poput Novog Zelanda, gdje svakako nije uobičajeno da svako ide na fakultet ili da nastavi školovanje i nakon fakulteta.

Kao najpogubnije pokazalo se pretjerano gledanje televizije od ranog djetinjstva. Istraživanje je pokazalo da čak i veoma inteligentna djeca, koja su uz to iz dobrostojećih porodica (dakle, definitivno bi trebalo da budu dovoljno pametna za fakultet i da im novac ne predstavlja problem za upisivanje), a koja puno gledaju televiziju, rjeđe stiču višu stručnu spremu.

Zbog čega je to tako? Naučnici imaju sledeća objašnjenja: kao prvo, djeca gledaju televiziju umjesto da u to vrijeme rješavaju domaće zadatke i obnavljaju školsko gradivo. Ona pred televizorom provode vrijeme koje bi mogla da provedu u učenju, čitanju, druženju s prijateljima… Kao drugo, pretjerano gledanje televizije dovodi do poremećaja pažnje i ponašanja, što štetno utiče na uspjeh u školi – djeca imaju smanjenu sposobnost praćenja nastave i agresivnija su.

Mnoge bajke, basne i pripovijetke kojima su se djeca unazad nekoliko decenija zabavljala čitajući ih, razmišljajući i maštajući o pojedinim likovima, televizija ih je danas pretočila u videozapise koji su uskratili djeci taj dio maštanja zamijenivši ga kratkotrajnim vizuelnim i lahko zaboravljivim doživljajima.

Televizija je, kao najmoćniji medij, apsorbirala sva saznanja i predstavila ih djeci uverljivo, kao stvarno i moguće. Televizija je, ustvari, izražavajući se živom slikom, zvukom i tonom, riječima – neminovno, načinom prezentacije, promijenila i shvatanje o izmaštanom. Ona je “izmaštano i čudesno” prividno približila djetetu, ali je u pogledu recepcije osiromašila i sputala dijete nudeći mu “izmaštano i čudesno” kao gotov, konkretiziran i zauvijek dat “svijet”.

“Dete je nekad “zamišljalo”, u skladu sa intelektualnim i emotivnim sposobnostima, anđele i đavole, veštice i vampire, kraljeviće i princeze, zle maćehe i dobre pastorke, aždaje i krilate babe, nemani svake vrste kakve samo mašta može stvoriti. Dete je, slušajući ili čitajući, širilo granice realnosti, nadograđivalo realnost na subjektivan način, po svojoj meri i tako se, opredeljujući se za dobro i čovečno, lepo i moralno – i samo duhovno bogatilo. Televizija je počela pričanje u živim slikama; zadržala je reč, ali je vizuelno događaj učinila stvarnim. Čak i ono što je bilo teško zamislivo da se može ekranizovati – razgovor životinja u basnama – u crtanim filmovima, animacijom, lako je postalo filmska stvarnost. U tv-pričama su vanzemaljci konkretizovani tako da tek nešto imaju slično sa stvarnim čovekom, kornjače (Nindža kornjače) su predstavljene u sasvim novoj nameni, svinja je u crtaćima toliko deformisana da ju je teško i prepoznati u poređenju sa stvarnom, umesto Snežane i sedam patuljaka dobili smo Huga, Hugolinu i decu… predstave o divljim i domaćim životinjama toliko su u osnovi izmenjene da dete, naročito gradsko dete, neminovno u susretu sa stvarnošću oseća veliki rascep u duši i razočaranje.”

Televizija je moderno dijete umrtvila, vezala ga za fotelju, prikovala za jedno mjesto, ograničila njegov vidik i lišila svih napora – čak i napora da zamišlja!

U TV-crtićima za djecu, a to nisu jedini materijali (možda je prestrogo govoriti o TV-žanrovima, jer nigdje nema tolike mješavine žanrova kao na TV-u), naprimjer, ima previše agresije, krađa, ubistava, nereda i lahkog života bez rada – da je slika stvarnosti potpuno deformirana, ponekad lišena ma i najmanje stvarnosti.

TV je transformacijom fantastičnih sadržaja negirala klasične vrijednosti. Ona je dijete oslobodila svih napora, pa čak i potrebe da “zamišlja”. Pošto je na ekranu “potpuna iluzija stvarnosti” – TV tehnicizam je olijenio duh djeteta, učinio da bude konzument i trivijalnih sadržaja i izgubi smisao za istinske vrijednosti. Dijete nije u mogućnosti da bira umjetnički sadržaj prema svojim sklonostima, već mu TV nameće sadržaje. Takvim postupkom dijete gubi motivaciju, postaje lijeno, inertno i zapada u intelektualnu tupost. TV-prikazuje likove u fantastičnim scenama koji razrješavaju opasnosti “pritiskom na dugme”. Nisu, dakle, potrebni nikakvi napori: ni snaga, ni izdržljivost, ni snalažljivost, ni pametovanje – sve će to učiniti mašine!

“I jezik u prikazivanju fantastičnih sadržaja prepun je neznanja (Nindža kornjače, napad br. 35. “Moj malj nikad nije promašio!”, a na slici se vidi najobičnija sekira). Najzad, umesto nekada, na primer, filmovane bajke Kameni cvet, koja se primala u trajanju od najviše dva sata, sada je dete-recipijent primorano da prati junake u “serijama”, a to znači smišljenu vremensku okupaciju dečijih fizičkih i duhovnih vrednosti.”5

Dakle, od sveukupnog televizijskog programa za djecu, na raspolaganju im preostaje samo po koji crtani film (vrlo rijetko animirani) koji odgledaju u jednom dahu i sem koga je prostor koji sakuplja njihovu pažnju ograničen na serije i filmove za odrasle, odnosno muziku, reklame isl.

I štampani mediji imaju svoj udio u odgoju djece koji često zna biti više negativan nego pozitivan. Naslovnice raznih magazina su prepune skandaloznih fotografija, psovke ili nekih drugih oblika nedoličnog govora i ponašanja. Uglavnom se reklamiraju putem TV-a, a to je način na koji djeca budu upoznata sa njima, ili putem donošenja u kuću takvih i njima sličnih novina, žargonski prozvanih žuta štampa. Međutim, i u mnogim, da ih tako nazovemo, ozbiljnijim dnevnim i sedmičnim novinama koje roditelji kupuju radi iščitavanja različitih informacija, mogu se naći mnoge kolor fotografije golišavih i, slobodno ih možemo nazvati, bludnih žena i to, kao što je slučaj sa “Blicom”, uglavnom bude na trećoj strani sa udarnim vijestima iz zemlje ili svijeta gdje se pored nađe i neka “fotka” striptizete ili “umjetnice”. Takve novine bivaju predmet koji ide iz ruke u ruku od najstarijih do najmlađih članova porodice, te djeca bivaju sa takvim izvorom nemorala susretnuta još od malih nogu, a sve se to može negativno odraziti na njihov moral i odgoj u budućnosti.

Međutim, mnogi kiosci sa novinama čisto pornografske sadržine nalaze se u neposrednoj blizini osnovnih i srednjih škola, dakle, uz samu školsku ogradu i djeca su praktično prisiljena da svakim danom na putu do škole gledaju izložene novine sa velikim nemoralnim fotografijama, te tako dolaze u iskušenje da ih kupe i iščitavaju. Ne znam koliko je naš zakon precizan po ovom pitanju, ali kada se radi o zakonu zemalja sa Zapada, izričito se zabranjuje prodaja takvih novina u radijusu od nekoliko stotina metara oko srednjih i osnovnih škola, fakulteta i svih omladinskih udruženja. No, kod nas, postojao takav zakon ili ne, činjenično je da prodavci tih novina su smjestili svoje kioske uz samu školsku ogradu i da ih predstavljaju djeci bez ikakve selekcije. Takvih primjera iz našeg grada ima puno.

Osim toga, djeci su umjesto ranijih “Tik-tak” novina tipično dječije sadržine, danas ponuđene brojne druge novine koje tretiraju teme apsolutno neprimjerene njihovim godinama. Naprimjer, u mnogim našim osnovnim školama djeci se nude novine “To si ti”. Nekom površnom analizom tih novina lahko uočavamo da se 98 psoto sadržine tih novina svodi na ljubavnu poeziju, ljubavne teme tipa “Kako da osvojiš njegovo srce”, zatim psihotestove sa naslovima “Koliko je jaka tvoja ljubav”, kao i na mnoga zabrinjavajuća pitanja mladih čitateljki koja upućuju nekakvim pedagozima. Jedno takvo pitanje koje sam pročitala, upućeno od strane neke zabrinute djevojčice glasilo je ovako: “Imam 14 i po godina, moj dečko je četiri mjeseca stariji od mene, on želi da stupimo u intimne odnose, a ja se nećkam jer me je sramota da mu priznam da sam još uvijek djevica pa se bojim da će me izvrgnuti poruzi i ispričati drugima to. Šta da radim?”…i nakon toga ide šifra. Slična pitanja postavljaju 12-godišnjaci, a koja idu čak i do onog: kako da koristim kondom? A da i ne govorimo o obilju fotografija na kojima su naslikani parovi u nedoličnim pozama.

Osim ovakvih, za mene šokantnih, pitanja i tema, te “dječije” novine su pune raznih bajalica, tipa “sudbina u kockikama”, ili “poveži brojeve i vidi koji ti je srećan dan” i sl., što opet sigurno negativno djeluje na djecu unoseći u njih izvjestan osjećaj sugestivnosti i nesigurnosti te sklonosti raznim vračarima i gatarama.

S pravom možemo konstatirati da djeci nije ponuđeno nikakvo adekvatno glasilo niti se njihovi nastavnici trude u tome, jer tu nezainteresiranost najbolje oslikavaju time što svjesno nude djeci novine ovog tipa. Ostaje jedino na roditeljima da paze šta njihova djeca čitaju, da ih provjeravaju i ukoliko dođe do toga da primijete neadekvatne i po odgoj loše stvari kod njih, da im daju objašnjenje zašto to ne može tako, te da se trude da im taj nedostatak vannastavne literature nadoknade na neki drugi primjereniji način.

Ova dva elementa svrstala sam pod jedani naslov iz razloga što su donekle slični i uglavnom ih veže kompjuter kao sredstvo pomoću kojeg se „druženje“ s njima ostvaruje.

Kada govorimo o internetu, svakako da možemo nabrojati mnoge korisne stvari koje nam nudi, ali isto toliko i štetnih. One su utoliko štetnije ako se nađu u rukama ili pred očima onih koji su nedovoljno zreli da mogu sami razlučiti šta je dobro, a šta ne. Internet je pun, osim onih korisnih, i mnogih štetnih web-sajtova, a pod štetnim prvenstveno mislim na nemoralne. U kontakt se s njima dolazi uglavnom namjernim otvaranjem takvih stranica, a može da se desi da se i neka sama otvori u uglu ekrana naprosto da nas napomene da i toga ima za one koji su zainteresirani. Međutim, djeca vjerovatno od svih programa Interneta najviše koriste mIRC, odnosno chat (ili kako već) kojim se uspostavlja komunikacija sa bilo kime iz bilo koje zemlje, grada, godišta i bilo kog profila. Prema posljednjim podacima iz medija, čak 40 posto te djece završe kao žrtve trgovine ljudima, seksualnog zlostavljanja ili pedofilije. Stoga je neophodna maksimalna pažnja i kontrola korišćenja a i onoga što se koristi na internetu, jer djeca mogu biti često prevarena i zloupotrijebljena bez opće upućenosti o čemu se tu zapravo radi, dakle, nesvjesno.

Kada govorimo o videoigricama kojima djeca posvećuju punu pažnju, najnovije istraživanje pokazuje da igranje nasilnih videoigrica, čak samo 20 minuta, desenzibilira ljude kad se radi o stvarnom nasilju, odnosno, njihovi igrači otupljuju na brutalnost u svakodnevnom životu. Naučnici su otkrili da učenici koji su igrali nasilne videogrice nakon 20 minuta su imali slabije fiziološke reakcije na prikaze stvarnih slučajeva nasilja. To znači da se osoba manje emocionalno uznemiri kada gleda stvarnu brutalnost. Mnogi roditelji vjeruju da nasilne videoigrice neće utjecati na ponašanje njihove djece. Profesor univerziteta Carnagey upozorava da „mnogi sadržaji u medijima koje djeca gledaju su puni nasilja. U dječijim filmovim a i igricama nasilje je najčešće upakovano u ‘slatke i prijateljske’ likove i dizajn,“ upozorava on.1 Stručnjaci upozoravaju da ova nenamjerna desenzibilizacija kao posljedica izloženosti nasilju na medijima može imati istinski utjecaj na razvoj djeteta.

Piše: Sanela Karišik

Izvor: www.bosnjaci.net, objavljeno 3.2. 2011.