Mladić je praktično eksplodirao. “Ja se borim već 37 dana!” dreknuo je. “Niko mi ne može reći šta da radim.”
Ova situacija usred bitke – i argumenti između odlučnog mladića koji izgleda nije imao pojma o modernom ratovanju i starijeg čovjeka koji mu je mudro preporučio oprez – podcrtala je činjenicu koja je očigledna na cijelom istočnom frontu. Pobunjenička vojska, kako se ponekad naziva, uopšte nije vojska.
Ono što je vidljivo u borbi, je da je to manje organizovana vojska, a više borbena manifestacija narodnog ustanka.
Sa bojnim pokličima i oružjem koje su zaplijenili i oteli, pobunjenici se skupljaju duž glavnog obalnog autoputa svakoga dana, spremni na borbu. Mnogi od njih su hrabri, čak i izuzetno hrabri. Neki su nesebični, poneseni osjećajem zajedničkog cilja i bratstva koje prati njihovu revoluciju.
“Sloboda!” uzvikuju, dok skupa čeznu za svrgavanjem pukovnika Muammera el-Gadaffija tražeći Božiju pomoć. “Allahu ekber!”
Ali po skoro svim mjerilima na osnovu kojih se vojska može procjenjivati, oni su nesretna gomila. Nemaju gotovo nikakvih komunikacionih sredstava. Nemaju vidljivi oficirksi niti podoficirski kadar. Njihova oružja su brdo zbrda-zdola skupljenog oružja, koje malo ko od njih zna da koristi.
Sa svega par sedmica borbenog iskustva, manjka im znanja o osnovama ofanzivne i defanzivne borbe, ili kako da organizuju artiljerijsku podršku. Pucaju nesmotreno, i katkada slučajno. Većina ih treba naučiti kako da zadrže osvojenu kotu, ili kako da se zaštite od konstantne raketne i minobacačke paljbe po ratištu, što bi riješili jednostavno ukopavanjem.
Skloni panici, često reaguju shodno raspoloženju, koje se mijenja u trenu. Kad im se moral digne u visine, njihovi napadi su krvavo frontalni – nešto poput trčećih redova uz autoput, kroz kišu raketnih i minobacačkih granata Gadaffijevih snaga, koji idu pravo na njihove mitraljeze.
I njihovi brojevi su mali. Zvaničnici pobunjeničke prelazne vlade iznijeli su mnoge različite brojke, među kojima i ona od 10.000 ljudi pod oružjem u njihovim redovima.
Ali mali broj se zaista i pojavi na frontu svakoga dana – često samo par stotina. Nekada su među njima goloruki mušarci, a nekada ljudi sa zastarjelim oružjem bez šaržera, ili municije uopšte.
Za nacije koje su podržale ustanak, stanje pobunjeničkkih oružanih snaga – zvanih Snagama Slobodne Libije – postavlja mnoga pitanja. Malo je vjerovatno da takva sila može da prenese borbu na zapad, kroz ukopane Gadaffijeve snage, prema uporištu Surtu, a još manje prema Tripoliju, libijskom glavnom gradu. A neprekidne borbe i osipanje moglo bi ubrzo iscrpiti njihove redove.
Za razliku od većine drugih protuvladinih milicija u drugim zemljama, pobunjenički redovi nisu imali prednost dugogodišnjeg gerilskog rata, koji bi iznjedrio lidere i dao im osnovnu borbenu formaciju koju mogu dalje da grade.
Umjesto toga, libijski ustanici su uletili u mukotrpan posao vođenja rata gotovo spontano, i trebaju vrijeme, obuku, opremu i vođstvo da se razviju u realnu vojnu silu.
Za sada, njihovi redovi čine tri elementa: takozvani odred ‘specijalnih snaga’sastavljen od bivših vojnika i policajaca; glavnina vojske organizirana u zasebne odrede boraca okupljenih oko nekolicine oruđa i kamiona; i neka vrsta rezervnih snaga koja prolazi brzi trening da stražari na punktovima i da služe kao civilne odbrambene snage.
Tu je i ‘šabab’, grupa dječaka koji dolaze na front svakoga dana u nadi da će se priključiti, ali ne znaju kako. Zvanično, šabab nije dio ustaničkih snaga.
Ustanici insistiraju da je broj njihovih ‘specijalnih snaga’ veliki, ali na ratištu situacija govori sasvim suprotno. Pukovnik Ahmed Bani, glavni vojni glasnogovornik, izjavio je da čuvaju neke od ovih vojnika za sada.
“Naša vojska, profesionalci, još uvijek čekaju naoružanje,” rekao je. “Samo neki od njih su trenutno na prvim linijama, da podrže mlađe.”
Najveća formacija ustanika koja se može vidjeti svakodnevno, jesu grupe zasebnih odreda u automobilima i kamionima, koje patroliraju gore-dole po autoputu za Bregu, gdje su Gadaffijeve snage zaposjele put prema Tripoliju i zauzele osnovnu naftnu infrastrukturu – ključ uspjeha ekonomije svake libijske vlasti.
Ovi ljudi su pravi libijski lonac, mješavina zanimanja i različitog porijekla. Poslovni ljudi i inžinjeri, bore se rame uz rame sa studentima i radnicima.
Manjina su oni Libijci koji su u februaru ili martu iz inostranstva požurili kući da pomognu svrgavanju Gadaffija i izgradnji Libije kao manje autokratske države.
Manjka im vojne organizacije, i oni to znaju. Svaki odred se uglavnom bori po svom ćeifu. Ponekad niko ne zna ko je glavni zapravo.
“Mi nemamo zapovjedništvo,” kaže Ibrahim Muhammed, 32, koji je služio kao poručnik u libijskoj armiji. “Previše nam manjka zapovjedništva. A to je problem.”
Njegov borbeni odred sastoji se od 6 ljudi, 2 pick-up kamiona, zastave, teškog mitraljeza, nekoliko automata tipa Kalašnjikov, Lee-Enfield puške (službene puške vojske Vel. Brit. do 1957, op. prev.) i projektila zemlja-zrak. Šest ljudi – izuzev dvojice koja su u srodstvu – nisu se ni znali prije početka ustanka.
Sada žive u pustinji, skitaju se duž puta, izbjegavaju minobacačku i raketnu paljbu. Njihovi kamioni sadrže ćebad, ceradu, municiju, flaširanu vodu, i sanduke od municije napunjene svježim povrćem i konzerviranom hranom.
Treća grupa je sastavljena uglavnom od skorih dobrovoljaca, koji se ustaju svako jutro na vojnu obuku u vojnoj bazi u blizini Bengazija.
Svjesni da im manjka oružja i obuke, i da će ih slanje u borbu protiv regularnih snaga pukovnika Gadaffija, mnoge od njih koštati života, vojni zapovjednici pobunjenika obučavaju ih za manje zahtjevne dužnosti civilne zaštite.
Preko 600 dobrovoljaca se pojavilo u bazi za polu-dnevnu obuku, posljednjih jutara. Imali su između 18 i 60 godina.
Kratko su marširali i džogirali na vježbalištu. (Prvog jutra, jedan se onesvijestio nakon deset minuta.) Nakon zagrijavanja, dobrovoljci su imali časove na otvorenom o raznim oružjima – borbenim puškama, teškim mitraljezima, 82-milimetarskom minobacaču.
Časovi su bili nešto više od liste sa dijelovima svakog od oružja, diskusiju o osnovnim karakteristikama svakog oružja, i demonstraciji kako sastaviti i rastaviti oružje, te kako ga očistiti.
Naravno, samo instruktori su imali oružje.
Marej el-Bedžou, Airbasov pilot koji ima poziciju glasnogovornika u kampu za obuku, rekao je da će obuka trajati sedmicu. Nema iluzije o tome da li će iz toga proizaći prava vojska. Naglasio je da oni nisu plaćeni, i da imaju zanemarljivu obuku. Nemaju kasarne, ćebad, uniforme, a imaju, u očima mnogih koji su se pojavili, jako malo vremena.
“Mogu li biti otvoren?” pitao je Bedžou. ” Mi nismo organizirani. Nemamo težeg naoružanja osim PAM-ova. Ako Gadaffi odluči da dođe dovde, mogao bi doći za 4 sata.”
Na borbenim položajima pored Brege, u poslijepodnevnim satima, gdje je moral bio na zavidnom nivou, ali uz manjak vještine i municije, pobunjenici su se našli u situaciji za koju nisu bili pripremljeni. Jedno od njihovih najrazornijih oružja, govori dovoljno. Sastoji se od Grad (ruski VBR) cijevi, po 4 cijevi spojene, a zatim zavarene na postolje teškog mitraljeza, koje je zavareno ili zašarafljeno na pod pick-up kamiona. Iz akumulatora crpe energiju za paljbu. Prekidač je kutija sa 4 kućna zvona, po jedno za svaku raketu.
Kao pokazatelj ustaničke snalažljivosti i odlučnosti, ovi raketni bacači kućne radinosti, su zaista impresivni. Kao ratno oruđe, ni u kom slučaju.
Da bi ih koristili protiv Gadaffijevih snaga, ustanici kranu naprijed napunjenih cijevi, zastanu pored puta, i ispaljuju rakete prema Bregi.
Svaka raketa, dužine oko 3 metra, diže se uz zrak uz snažan zvuk, i dugim dimnim tragom. Ubrzaju i nestaju iz vidokruga.
Niko sa sigurnošću ne može reći gdje će pasti, a ispaljujući ih na ovaj način, učvršćuje stav da ustanici vode nasumičan rat.
“Allahu ekber!” uzvikuju ustanici. Zatim se brzo povlače, prije nego Gadaffijeve snage uzvrate,i autoput je opet zasut paljbom, još jedna od svakodnevnih izmjena vatre u ovom ratu.
Piše: C.J.Chivers
Izvor: New York Times
Prevod i obrada: IslamBosna.ba