Sultani su Bejrut zvali draguljem u otomanskoj kruni, ali nakon dva dana hoda modernim Istanbulom, i desetina hiljada koje prolaze pored starih tramvaja Ulicom nezavisnosti, natjeralo me da po prvi put shvatim kako je cijeli Liban sićušno mjesto na velikoj mapi Osmanskog carstva. I da shvatim kako ne možeš pobjeći Osmanlijama. U Taksimu se nalaze velike stare ambasade SAD-a i Vel. Britanije, ispod njih velike banke svjetskih sila koje su profitirale od ‘kapitulacija’, prastari Hotel Grande Bretagne sa svojim nevjerovatnim lusterima, koji je kratko bio dom, i Ataturku i Hemingwayu. Odjednom, potpuno sam ponesen fotografijom dvojice osmanskih vojnika iz 1917. godine. Stoje u pustinji – Palestina? Sirija? Arabija? – Doslovno u dronjcima, vreće poput šešira preko izmrcvarenih lica, sa hlačama izderanih u trake koje vise preko njihovih nogu. Neobično, izlgeda da se iza njih nalazi jedan od prvih aviona. Jesu li ovo bili tinejdžeri sa kojima se Lawrence (Lawrence od Arabije op. Prev.) borio u arapskoj pobuni, prethodnici tajfuna koji sada zapljuskuje Bliski Istok.
A u knjižari na tramvajskoj stanici na Istiklalu, kupio sam Andrew Mangov ‘Ataturkov život’, staru više od decenije, ali sa svježinom izvornih istraživanja o osnivaču moderne Turske. Da, tu su uobičajene dvolične riječi o masakru nad Armencima (veoma osporavane, naravno), ali i izvanredno izjvešće o Ataturkovoj ranoj vojničkoj karijeri, od šunjanja preko Aleksandrije da se bori za anti-talijansku arapsku bunu u – tu smo, dakle – Libiji. I tu su poznata imena. Tobruk. Bengazi. Zavija. Enver Paša, mnogo mračnija figura u osmanskoj historiji – samo pitajte Armence – bio je osmanski zapovjednik u Kirenaici, koji je opkolio italijanske trupe u Bengaziju, posvećen ujedinjenju Senusi plemena (da, istih onih koji sada očekuju da mi pobijedimo u njihovom ratu protiv Gadafija) protiv Talijana. Senusiji, uzgred budi rečeno, potiču od Alžirca po imenu Muhammed ibn Ali al-Senussi koji se ustoličio u Kirenaici 1843. Priča o ovom plemenu, koja se nastavlja do kralja Idrisa (kojeg je svrgnuo izvjesni pukovnik Gadaffi 1969.), naročito je naglašena kada Mango ističe da je ‘muslimanska solidarnost’ (u ratu) efikasna kada je dopunjena ličnim interesom, i instinktivnom samoodbranom.
Postoji više odlomaka koji bi trebali biti pročitani od strane svih Davida Camerona ovog svijeta. Postoji prelijepa nit u Manogovoj knjizi u kojoj on objašnjava kako je ‘Arapima trebalo pokazati kako je regenerisano Osmansko carstvo bilo u stanju da ih odbrani’ dok je sam Mustafa Kemal (Ataturk op. Prev.) za libijsku kampanju rekao da ‘u to vrijeme, i sam sam vidio da je to beznadežno’. 180 Osmanlija i 8.000 Arapa su uspjeli da opkole 15.000 Talijana, ali ‘arapske plemenske vođe su dolazile i odlazile kako im je dolazila inspiracija’. Glavna briga, šeika, kako je Mustafa Kemal otkrio, bila je da zarade što više novca – a što je rat duže trajao, to je za njih značilo više novca u rukama.
U jednom trenutku, Enver Paša, je poslao prijatelja budućeg Oca Turaka (Ataturka op. Prev.) u Senusijevsku oazu, Kalo. Kasnije je napisao:“U ovom blagoslovljenom mjestu, čak ni trogodišnje djevojčice ne smiju izaći vani. Žene žive i umiru gdje su i rođene. Takav je lokalni običaj. Iako su u vojnim kampovima i muškarci i žene, nismo mogli vidjeti žensko lice u protekla tri mjeseca, jer su sva skrivena velovima. Živimo asketskim životom… Ako odemo odavde, naše iduće odredište sigurno će biti raj.“ Zaista čudni trikovi historije. Osmanska Turska je postala saveznik Njemačke tri godine kasnije – Ataturk će se istaći kod Galipolja – i raspala se nakon što je Njemačka izgubila rat. A danas, unuci i praunuci tih istih Turaka su ocrnjeni u današnjoj Njemačkoj jer imaju previše djece, pričaju premalo njemački jezik, i živeći na socijalnoj pomoći. A prošle godine, kancelarka Merkel izjavila je da je nastojanje za uspostavu ‘multikulturalnog’ života ‘potpuno propalo’ u Njemačkoj, izjavu je podržao i David Cameron, koji o turskim emigrantima zna koliko i o historiji Libije.
Jer, u stvarnosti, ovo je lažirana historija. Njemačka nikada nije ni započela nikakav alturistički eksperiment ‘multikulturalnosti’. Turci su došli u Njemačku da rade poslove koje Nijemci nisu htjeli raditi. Gastarbajteri su ohrabrivani da dođu u Njemačku kao jeftina radna snaga, a ne da budu gosti u nekom neobičnom socijalnom programu međukulturalnog napretka; baš kao što su i prvi crni Britanci došli da obnove Britaniju nakon Drugog svjetskog rata – a ne zato jer smo im htjeli pružiti bolji dom. Ataturk, naravno, je htio da Turska bude evropska, baš koliko Merkel i Cameron žele da se svi Turci vrate nazad u Osmansko carstvo. Možda, će ipak, naši evropski vladari (Sarkozy, baš koliko i Cameron) učiniti dobro tako što će proučiti Ataturkovu biografiju, u ovim plahovitim danima. Balkanski rat je natjerao Osmanlije da napuste Kirenaiku i prihvate talijansku aneksaciju Libije.
Enver Paša je odbio da prihvati ovu historijsku činjenicu . Tvrdio je “Opasno je reći arapskim plemenskim vođama da je mir zaključen“. Senusiji su tako predani Talijanima na milost i nemilost, čiji će ih post-ratni fašistički režim napadati naredne dvije decenije. Situacije nije identična, naravno. Ali biće zanimljivo vidjeti – ako Gadafi poput priljepka ostane u Tripoliju – kako ćemo reći našim vjernim ‘pobunjenicima’ oko Bengazija, da je NATO ostao bez daha i da preferira mir u odnosu na rat.
Piše: Robert Fisk
Izvor: Independent
Prevod i obrada: IslamBosna.ba