Sretna porodica, I dio

Emanet porodice

Porodica je jedan od najvećih emaneta koje je Allah Uzvišeni povjerio čovječanstvu. Život u vjeri jedino može biti lijep i uredan samo uz porodicu. Neoženjen čovjek i neudata žena su nepotpuni. Bez porodičnog gnijezda njihov ovosvjetski život ne može biti lijep i skladan. Zato je porodica za svakoga blagoslovljen, vrijedan i častan emanet koji donosi samo dobro.
Prva porodica je nastala u Džennetu. Brak između hazreti Adema (a.s.) i hazreti Havve, naše majke sklopljen je u Džennetu. Zbog toga u svakom braku koji se sklopi Allaha radi postoji izvjesna slast Dženneta.
Porodica predstavlja primjerak Dženneta na ovome svijetu; u njoj se, jednim dijelom, kušaju slasti Džennetskog života. Porodica je temelj ljudske zajednice. Brak je postavljanje toga temelja sa Allahovim imenom i izgradnja zdanja dostojnog ljudske časti. Život cjelokupnog čovječanstva na ovome svijetu utemeljen je na bračnoj zajednici i uređen u skladu sistema porodice. U svim Objavama porodica se smatra osnovnom ćelijom, temeljom čovječanstva. Bez porodice i potomstva ne može se živjeti u skladu islama; ne može se primjeniti pravo i život nema nikakvog smisla.
Allah Uzvišeni je Svojim robovima naredio brak i zasnivanje porodice, jer su muškarac i žena stvoreni sa takvom prirodom(fitrat). Kada je robovanje u skladu čiste ljudske prirode, onda je ono lijepo i potpuno u protivnom, vjera je nepotpuna.  Da bi bio potpun ( kamil), on se mora oženiti(udati), formirati porodično gnijezdo i ispunjavati svoje obaveze prema porodici.
Allah Uzvišeni je obavezao svakoga u ljudskoj zajednici nekim zaduženjem, a isto tako i u porodici. Ko je čime zadužen Resulullah (s.a.v.s.) objasnio je slijedećim primjerom:
Svako od vas je pastir i svako od vas je odgovoran za svoje stado. Vladar(imam) je odgovoran za svoje stado(narod kojim upravlja); muškarac je odgovoran za svoju porodicu( i njen odgoj); žena je odgovorna za kuću svoga muža(njegovu čast i potomstvo); radnik je odgovoran za imetak svoga domaćina. Svako od vas je pastir i svako od vas je odgovoran za svoje stado!.(Buhari, Ahkam,1; Muslim Imare, 20;)

Život u porodici

U porodici, koja je utemeljena na islamskim principima i normama vladanja (edebu), život se sastoji od dva dijela  Prvi je duhovni, a to je buđenje i usmjeravanje srca Allahu Uzvišenom. Plod takvog života su Džennetske blagodati na Ahiretu. Čovjek u porodici pronađe spokoj i slast i ne želi da oni nestanu. Međutim, to na ovom svijetu nije moguće jer mjesto vječnih užitaka je Ahiret.
Čovjek koji voli i misli na svoju porodicu neće se zadovoljiti ovosvjetskim užicima, nego će se usmjeriti ka Džennetu. Ono što će ga uvesti u Džennet jesu vjerovanje (iman) i lijepo ponašanje (ahlak). U tom slučaju, rob će čvrsto čuvati svoj iman, okrenuti se ibadetima i prigrliti lijepo ponašanje, jer će ga oni dovesti do Džennetskih blagodati. U svemu tome njegova porodica će biti uzrok njegova uspjeha.
Kada bi bila jedina korist od porodice, opet bi je vrijedilo zasnovati i podnositi njene teškoće. Druga dimenzija porodičnog života jeste sticanje potomstva. Čovjek posredstvom potomstva, na neki način, nastavlja postojati. Potomstvo se ne stiče kako bi ono čuvalo naš imetak, nego da bi održavalo, nosilo i prenosilo islamske duhovne vrijednosti.
Kada su u pitanju povećavanje brojnosti i snage našeg ummeta, ženidba i zasnivanje porodice imaju veliku vrijednost. Za to postoji nagrada na Ahiretu i radosne vijesti od našeg Vjerovjesnika (s.a.v.s.), koji je rekao:
“Ženite se, povećavajte vašu brojnost, jer, ja ću se ponositi vašom brojnošću na Ahiretu pred drugim narodima!” (Ahmed, Musned 2/245; Ibn Hibban, Sahih, br. 4028)
U ajetu:

“Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost očiju naših, i učini da se bogobojazni (muttekije) na nas ugledaju!” (Furkan,74)

ukazuje se na ciljeve porodice: bogobojaznost, odgoj, lijepo potomstvo i život u svojstvu svjedoka Uzvišenog Hakka na Zemlji.  U našem vremenu čovječanstvo čezne za takvom porodicom.

Istinski cilj

Istinski cilj zasnivanja porodice je izvršavanje Božije zapovjedi i ispunjavanje obaveza i dužnosti prema porodici. Najvažnija dužnost (vazifa) porodice je postizanje Božijeg zadovoljstva; čuvanjem normi lijepog vladanja u porodici i ispunjavanjem porodičnih dužnosti i obaveza.
Od temeljnih dužnosti jedne porodice, koje se jednako odnose i na muškarce i na ženu jesu da se čuvaju zabranjenih stvari(harama); da jedno drugo usreće; da na lijep način zajedno robuju svome Gospodaru i da dobro odgoje svoje potomstvo za dobrobit zajednice. Cilj sklapanja braka nije međusobno zadovoljavanje spolnih osjećanja, jer osjećaj strasti je sredstvo pomoću kojeg se produžava ljudska vrsta. Porodica se zasniva radi zajedničkog doživljavanja Božije ljubavi koja se širi cijelim univerzumom. Ljubav je milost koju je Allah Uzvišeni podario muškarcu i ženi kao sredstvo koje ih međusobno zbližava. Upravo ta milost i ljubav su ono što održava u postojanju sve porodice; zbližava majke i očeve i olakšava im nošenje tereta porodice.
Ta milost u hadisu se objašnjava slijedećim primjerom:
“Uzvišeni Allah je Svoju milost podjelio na stotinu dijelova. Jedan njen dio je podijelio među stvorenjima na ovom svijetu. Njenu manifestaciju (tj. te milosti) možete vidjeti u svemu stvorenom, pa čak i kod životinja. Kada jedna životinja podigne svoju nogu da ne bi povrijedila svoje mladunče i da bi ono lakše dojilo, to je od te milosti. Sa tom milošću sve divlje životinje ukazuju samilost prema svojim mladima; čuvaju ih, hrane i uzdižu. Na Sudnjem danu Uzvišeni Allah će taj dio Svoje milosti spojiti sa preostalih devedeset devet dijelova i ukazati Svoju potpunu milost prema stvorenjima.”
(Muslim, Tevbe, 19-20; Ibn Madže, Zuhd, 35; Ahmed, Musned, 2/434; 3/55)

Razumom obdareni iz ovoga trebaju uzeti pouku.
Porodično gnijezdo je mjesto koje štiti voljenu suprugu i dragu djecu. To je mjesto koje im pruža utočište i sigurnost. Porodično gnijezdno je očevo ognjište i majčino krilo. Ognjište simbolizuje očevu strpljivost, a krilo majčinu samilost. Milost i teškoće su međusobno povezani u porodici. Onaj ko Allaha radi, bude podnosio teškoće u porodici, u njoj će naći Božiju milost.
Porodično gnijezdo je mjesto koje je puno milosti, pouka, mudrosti i života. Posmatrati ga kao provod, znači žrtvovati cijeli univerzum za prolazni ugođaj. To je zločin prema jedinki, porodici i cijelom čovječanstvu.
Vjernik treba sviti porodično gnijezdo sa Allahovim imenom. Njegova namjera ( nijet) mora biti lijepa, a njegov cilj – Džennet. Bračni ugovor se ne sklapa da bi se bilo skupa samo nekoliko dana. Sa takvom namjerom se ne može sviti porodično gnijezdo. U porodici namjera treba biti želja za vječnom zajednicom. Cilj je sačuvati sebe i članove svoje porodice od Vatre; to treba biti najveća briga oca i majke. Ključ uspjeha u svemu tome je lijepo i pohvalno vladanje (edeb). Lijepo vladanje je najtrajniji kapital, najukrašenije odjelo, najljepši dar, najprofitabilnije nasljedstvo i najsigurniji položaj. Lijepo vladanje (edeb) znači: odazvati se sa ljubavlju na poziv Uzvišenog Hakka i slijediti vodiča do Dženneta, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Pogledajte šta kaže jedan znalac (arif):

Od ljubavi Njegove
Muhammmed se pojavio

Šta se može pojaviti iz ljubavi
u kojoj nema Muhammeda?

Šta je sreća na ovome svijetu?

Biti sretan je želja svih Ijudi. Iako se poimanje sreće razlikuje kod Ijudi zavisno od njihova temperamenta, spola, duše i ukusa, ipak, njihov cilj je isti, a to je: biti sretan i spokojan.
Sreća je nešto što čovjek može osjetiti i pronaći srcem. Uzroci sreće su od srca do srca različiti. Ono
što jednom srcu pričinjava bol, drugome može pričiniti ugođaj i slast. Ono od čega jedno srce bježi i boji se,drugo može pronaći bliskost i Ijubav. Jedno srce može naći sreću u zdravlju i bogatstvu, a drugo u bolesti i siromaštvu. Putevi koji vode sreći su različiti onoliko koliko je vrsta Ijudske prirode.

Naša tema je sreća čovjeka koji je stvoren da bude prijatelj Allaha Uzvišenog. U našoj vjeri sreća nije stvar mašte. Ona je pred nas postavljena kao način života: put do nje je uređen, dato je znanje o načinu njenog postizanja i navedeni su primjeri onih koji su je postigli.
Ta sreća je put vjerovanja, Ijubavi i Iijepoga vladanja; put kojim srce pronalazi spokoj sa Allahom Uzvišenim. Na ovome putu svaka stvar, bila ona slatka ili gorka, hizmeti radi postizanja sreće. Dakako, sreća je slatka onoliko koliko se podnosi teškoća zbog Voljenog. Zbog toga su svi vjerovjesnici i zaljubljenici na putu Voljenog davali prednost teškoćama nad rahatlukom. Međutim, čovjekova duša (nefs) ima jednu osobinu, a to je: ona voli brzinu i odabire ono što joj je Iakše.
Duša je stvorena sa svojstvom žurbe, kao što je objašnjeno u ajetu:
 

“Čovjek i proklinje i blagosilja; čovjek je dosta nagao.” (Isra,11)

Zbog užitka koji traje samo jedan trenutak, čovjek ostavlja vječnu sreću koju može pronaći. Zbog
toga on ponavlja: “DunjaIuk, dunjaluk.”, a ne govori:
“Gospodar, Gospodar..”; usmjeren je ka uživanju u slastima zabranjenog (harama) i ne vidi da je za dobra djela, na kraju, pripremljen Džennet!
Radost ovoga svijeta traje onoliko koliko na njemu traju voljene i drage stvari. U toj mjeri je i čovjekova sreća.
Prava sreća je ona koja traje cijelo vrijeme i ispunjava cijelo čovjekovo biće. Sretan čovjek se treba osjećati sretnim cijelo vrijeme; svi njegovi organi trebaju osjećati radost.
Star koja je učinila sretnim njegovu dušu (nefs) treba usrećiti i njegov duh (ruh). Kada njegovo tijelo pronađe smiraj, i njegovo srce treba pronaći sreću.
Ukoliko sreća u njegovom biću ne bude ravnomjerno raspodijeljena, ona će postati sam prolazni užitak; dok se jedan dio njegcovog bića bude smijao, drugi će plakati

Naša vjera upozorava na štetnost neuravnotežene sreće; ona nam naređuje da naš duhovni i tjelesni život bude podjednako uredan i lijep.

Kako god čovjek ima obavezu prema svojoj duši (nefsu), isto tako ima i obaveze prema svome duhu(ruhu).  Kako god njegov stomak traži hranu, isto tako i njegovo srce vapi za svojom hranom. njegovo srce traži spokoj kao i njegovo tijelo. Ukratko, svaki naš organ ima pravo na mir i sreću. Pored toga, imamo i obaveze prema svojoj porodici i sredini u kojoj živimo; svako od njih ima svoja prava koja smo dužni ispunjavati; a najveće pravo nad nama ima naš Uzvišeni Stvoritelj.
Onaj ko ne vodi računa o ovim pravima i ne ispunjava svoje dužnosti – neće biti sretan i blagoslovljen.

Autor: Sejjid Muhammed Saki Erol
Dio iz knjige: Sretna Porodica