Revoluciji prethodi evolucija
IslamBosna.ba – Svjedoci smo velikih promjena u svijetu. Historija se dešava pred našim očima a mi možda nismo dovoljno toga ni svjesni. Globalna scena državnih moćnika polahko poprima drugo naličje. Svjetski samoproglašeni policajac – Amerika – već duži niz godina ne uspijeva da održi svoj ekonomski razvoj, te svakim danom sve više podsjeća na Rusiju Mihaila Gorbačova, koja, iako vojno nenadmašna, ekonomski a i moralno počinje da se urušava.
Doduše, Amerika je svoju vojnu nadmoć koristila i više nego često kako bi osigurala svoj ekonomski rast, ali s takvim pristupom i ponašanjem u rješavanju svojih ekonomskih problema je po nekim analitičarima, od kojih je i poznati romansijer i esejista Amin Maalouf, više izgubila nego dobila. S druge strane, stari evropsko-azijski div – Turska – bilježi svoj nezaostavljiv ekonomski napredak i sveopći društveni preporod. A da ne govorimo tek o razvoju Kine, Japana, Malezije, te znatan ekonomski oporavak i jačanje Rusije. Sve nabrojano po meni ide u korist čovječanstvu, jer će izazvati ravnotežu u svijetu koja nam je zadnjih decenija vrlo često nedostajala.
Ono što je posebno zanimljivo je to da se arapski svijet počeo buditi iz 100 godišnjeg sna. Revolucije u Tunisu, Egiptu i Libiji su iznenadile čitav svijet. Šejtani u ljudskom obliku koji su se našli na čelu tih država puno prije nego li sam se i rodio, morali su da napuste svoje položaje, koliko poniženi toliko i uplašeni za život i sudbinu „njihovog“ opljačkanog novca. Iz ovih dešavanja se da štošta primjetiti i naučiti. Navest ću nekoliko stvari koje su mi posebno privukle pažnju, bez da ulazim i dublju analizu istih.
Lažni propagatori demokratije
Kao prvo, sveopća narodna revolucija u već pomenutim arapskim zemljama je prevashodno totalno razotkrila dvoličnost najvećih propagatora demokratije. Počev od Amerike koja vrlo često potegne i za oružjem s ciljem „demokratizacije“ (čitaj porobljavanjem) neke zemlje, pa preko Francuske, Njemačke, Velike Britanije i drugih evropskih zemalja. Danima je svjetska javnost čekala da se čelnici tih država oglase i izraze svoju podršku narodu koji je izašao s ciljem da stanu u put diktaturama pod kojima se većina njih i rodila. Nažalost, podrške ili nije bilo, ili bi pak došla onog trenutka kada bi i djeca svatila da ne postoji nikakva šansa da se pobuna uguši. A kako će i podržati pobunu protiv onih koje su sami na vlast doveli, te koji su im osigurali višedecenijsku umrtvljenost i impotentnost arapskog svijeta, po svim pitanjima i aršinima. Dalo se primjetiti da su zapadne sile donekle bile zatečene s onim što se dešava. Francuska ministrica vanjskih poslova je čak bila primorana podnijeti ostavku, nakon niza gafova, poput odmaranja u tuniskom ljetovalištu dok su u toj zemlji trajale protivladine demonstracije, pa uz to još vozeći se privatnim avionom sada već svrgnutog predsjednika Ben Alija. Dok je novopostavljenom francuskom ambasadoru u Tunisu, nakon njegovog kapetanskog, bahatog i vrlo nekorektnog odnosa prema tuniškim novinarima tokom konferencije za štampu, jasno poručeno da nije dovoljno to što ambasador tečno govori arapski jezik, i da je vrijeme kolonizacije odavno prošlo, pa da se shodno tome i ponaša, te je također zatražena i njegova ostavka. Francuska štampa je komentirala taj događaj tako što je uporedila dotičnog ambasadora u Tunisu sa slonom u prodavnici porcelana.
Učenjaci i sljedbenici daleko od visine zadatka
Kao drugo, zanimljiva mi je bila i aktivnost islamskih učenjaka, kao i reakcije naroda na njihove proglase i fetve, vezano za revoluciju. Stavovi učenjaka su varirali od totalne podrške revoluciji, pa do oštre osude istih. Naravno, svi su se pozivali na Kur’an i sunnet. Nije toliko žalosno da jedan učenjak uslijed pritisaka vlasti države u kojoj živi ili pak zbog totalne neinformiranosti, izda neku fetvu koja nema blage veze s pameću niti sa situaciom na terenu, ali me posebno žalosti da se neki muslimani tome raduju, jer im isto daje materijala da mogu do besvijesti se prepirati s drugim muslimanima koji nisu istog menhedžskog (ideološkog) uvjerenja kao oni. Mada se da primjetiti da reakcije učenjaka po ovom pitanju uopšte na zavise od njihove mezhebske ili menhedžske pripadnosti, već se više veže za državu njihovog boravka. Ono što je po meni najgore je to da u svemu tome nema nevinih. Kad smo mi Bošnjaci u pitanju, mislim da je izvan svakog konteksta kritikovati bilo koga zbog fetve kojom se ne izražava podrška revoluciji, a u isto vrijeme smo dozvolili da zulumćar i ahmak koji se pokazao najokrutniji prema svom narodu – Muamer el-Gadafi, finansira izgradnju zgrade našeg Rijaseta. Nadam se da će naš uvaženi Reis i njegovi saradnici preispitati primanje takve pomoći. Ali ne kada s Gadafijem bude već gotovo, pa da bude na američko-evropski način, već da to bude što prije, kao simbol podrške libijskom narodu u njihovom nastojanju da se otarakse zlikovca.
Facebook, Twitter i El-Dzezira u službi glasa potlačenih
Treća stvar koja mi je privukla pažnju je uloga i funkcija koju je odigrao internet, prije svega facebook i twiter, u organiziranju ove revolucije. Pored interneta svemu je doprijenela sad već dobro poznata El-Džezira. Nabrojane medijske alatke su učinile da se medijski monopol izbije iz ruku Zapada, Izraela i njihovih poltrona, te da se njihovom pravilnom upotrebom utječe na svijest ljudi. Ove promjene koje vidimo su između ostalog, zasigurno proizvod dostupnosti medija, jer svakoj revoluciji prethodi evolucija svijesti njenih nosilaca, a dostupnost informacija je tu evoluciju u znatnoj mjeri ubrzalo.
Skoro negdje pročitah da je Otto von Bizmark rekao da „revoluciju pripremaju geniji, izvode fanatici, a njenim se plodovima okoristi ološ.“ Iz ove izjave a kroz dosadašnje nabrojane događaje, trenutno su nam poznati samo „fanatici“ koje vidimo na ulicama tuniskih, egipatskih i libijskih gradova. O genijima se špekuliše i oni su trenutno nepoznati. A koji će se ološ (ili pak ne) okoristiti od cijele ove frtutme ostaje nam da vidimo. Mnogobrojni su oni koji se zalažu da ovaj talas promjena u arapskom svijetu usmjere u njima dragim smjerovima. Neki bi ga najradije razbili o oštro stijenje, dok bi ga drugi s radošću sproveli do sigurne obale. Novonastale promjene ne idu na ruku okupatorima Palestine i onima koji sprovode državni terorizam. Mislim da nećemo dugo čekati kako bi se uvjerili da li je i u kojoj mjeri revolucija bila uspješna i plodonosna. Posebno će nam u tome pomoći i biti interesantno praćenje daljeg razvitka situacije u Egiptu i njegovo pozicioniranje vezano za problem Palestine. Sigurno je da u osnovi Egipat može učiniti puno da se u najvećem koncetracionom logoru koji je ikada postojao na kugli zemaljskoj, u Gazi, sruši bar jedna ograda, što bi im donekle pomoglo da barem ne umiru od gladi ako već decenijama umiru od izraelskih bombi. Također, pored toga što će ove promjene prvenstveno koristiti njenim akterima, to jest tamošnjim narodima koji su na dobrom putu da se oslobode zuluma ili bar smanje njegov intezitet, istovremeno bi mogle da koriste i nama Bošnjacima muslimanima, jer egipatska, tuniska i libijska populacija, sačinjava i predstavlja nama bratski narod, čiji će glas postati u mnogome jači na međunarodnoj političkoj sceni. (P)osmatrajmo i radujmo se, jer ono što je izvesno je činjenica da era potlačenosti i poniženosti muslimanskih naroda polahko prolazi. Budimo od onih koji će doprijenijeti da se ta era što brže okonča.
Autor: Muhamed Ćeman