O Osmanskom carstvu, VIII dio

Sultan Fatih

Čovjek koji je predodređen da zauzme Istanbul rođen je 1432. godine, deset godina nakon Sultan Muratovog opsjedanja grada. Prema osmanlijskim predajama, ta godina je bila puna raznih pozitivnih nagovještaja. Domaće životinje su davale mnogo blizanaca, voćke su neobično obilato rodile, komet dugog repa se pojavio na podnevnom nebu iznad Istanbula.

U noći 29. marta, u carskoj palati u Jedrenu, sultan Murat II je učio Kur’an i očekivao novosti o porodu svoje žene. Kad je stigao do sure “Muhammed”, došao je sluga i donio radosnu vijest o rođenju sina. Novorođenče je dobilo ime Mehmed, a tako se zvao i sultan Muratov otac. Ovo ime je turska varijanta imena Muhammed. On će postati najveći Osmanov potomak i jedan od najzaslužnijih muslimana u historiji. Cijeli svijet će upoznati sultan Mehmeda II, poznatijeg kao “El-Fatih” – “Osvajač”.

Osmanlije su izgradili sopstvena pravila u vezi sa svojim dvorom. Za razliku od Bizantijaca, sultana je mogao naslijediti isključivo njegov sin. Ako je bilo više sinova, vladajući sultan je pažljivo birao ko će ga naslijediti. Svaka sentimentalnost je bila potpuno isključena. Izbor je bio uslovljen isključivo brigom za sudbinu države. Prinčevi su brižljivo posmatrani i proučavani, konsultovana je najbolja ulema i ostali dokazani domoljubi. Strah od političkih intriga i građanskog rata bio je uvijek prisutan. Nije bila nikakva rijetkost da na čelo države dođe princ čija je majka bila žena sasvim nepoznatog porijekla, zarobljena u nekom od ratnih pohoda. Nakon što bi prešla u islam, sultan bi oženio takvu djevojku i ona bi, prema islamu, postala potpuno ravnopravna drugim ženama koje su oduvijek bile muslimanke.

Iz ove činjenice skoro svi zapadni orijentalisti su na jedvite jade izgradili tezu da je sultan Fatihova majka možda bila kršćanka. Osmanlijski historičari su potpuno saglasni da se sultan Fatihova majka zvala Hüma-Hatun i da je bila kći Ibrahim-bega Isfendijara. U krajnjoj liniji, čak i da je njegova majka zaista bila po rođenju kršćanka, ta činjenica nimalo ne umanjuje njegovu vrijednost. Osmanlije nikada nisu bili opterećeni nečijim porijeklom. U suprotnom, Mehmed-paša Sokolović, porijeklom pravoslavac, nikada ne bi mogao biti ni pisar u najmanjoj varoši, a kamo li veliki vezir.

Djetinjstvo i odgoj

Mladi princ Mehmed je imao starijeg brata Ahmeda koji nije izabran za prijestolonasljednika. Izbor je pao na Mehmeda. Još u doba ranog djetinjstva Mehmed je upućen u jednu od medresa u provinciji, kako bi očvrsnuo daleko od udobnosti carskog dvora i zadobio odgoj i znanja o vjeri. Mladi Mehmed je čak i u to doba pokazivao znake snažne volje i čvrstine, na taj način što je odbijao učiti i pokoravati se disciplini, smatrajući da jedan princ ne mora slušati naređenja učitelja. Ipak, i za najljući čelik se nađe odgovarajući kovač. Sultan Fatihov kovač je bio mula Ahmed Gurani. Bio je jedan od naboljih učenjaka tog vremena, pa ga je sultan Murat II pozvao da preuzme ulogu učitelja mladog princa. Bio je porijeklom Kurd, poznat po učenosti i strogosti. Mula Ahmed se odazvao i doputovao u Manisu, gdje su već po tradiciji odgajani mladi prinčevi.

Sultan Murat je poslao pismo mula Guraniju u kojem mu skreće pažnju da nimalo ne štedi mladog princa, koji je, kao i većina prinčeva, bio razmažen. Mehmed je ponovo pokušao sa isprobanim receptom i odbijao izvršavati zadatke koje je dobivao od mula Ahmeda, očekujući da se prema njemu odnosi kao prema princu. Međutim, učeni mula je postupio po uputstvima sultan Murata, pa je tako jednom prilikom išibao mladog princa. Mehmed se požalio ocu na taj postupak, ali podrške nije bilo. Tako je uvidio da nema druge nego ostati u medresi i vrijedno učiti. Osmanlijske predaje govore da sultan Fatih, koji je u hadisu Allahova Poslanika, a.s., nazvan “divnim”, od tada više nikada nije propustio rani sabah.

Pod budnom pažnjom mula Ahmeda, Mehmedova prirodna inteligencija je izbrušena do visokog sjaja. Mladi princ se okitio visokim znanjima o islamu, historiji, geografiji, inžinjerstvu, pjesništvu, književnosti. Takođe je naučio i nekoliko jezika: arapski, perzijski, grčki, bosanski i italijanski. Osim mula Ahmeda, sultan Fatihovi učitelji su bili i mula Yegan, mula Ayas i drugi.

Kako god je vođeno računa o naobrazbi mladih prinčeva, ništa manje napora nije ulagano u njihov duhovni odgoj. Stav Osmanlija je bio da sama nauka, bez odgoja, malo koristi, a često i šteti. Sultan Fatihov duhovni odgajatelj bio je šejh Ak Šemseddin, učenik čuvenog šejha Bajram Velija. Okićen velikim znanjem i prefinjenim odgojem, mladi princ je u četrnaestoj godini života vodio rasprave o suptilim temama iz islamskih znanosti sa najboljom ulemom tog vremena.

Frustriranost kršćana

Novi sultan je imao svega devetnaest godina. Još tada su se na njemu jasno razaznavali znakovi nesvakidašnje ljudske izvrsnosti. Njegova natprosječna inteligencija, široko obrazovanje, iznimna pobožnost, čvrstina karaktera, ozbiljnost i odlučnost, ulivali su poštovanje svakom ko bi sa njim razmijenio svega nekoliko rečenica. Zaogrnemo li sve te osobine plaštom stoljetnih iskustava, ukupnim ugledom i postignućima njegovih djedova, tad nimalo ne začuđuje činjenica da je tako mlada osoba ostvarila neviđeni uspjeh – osvojenje Istanbula.

Uprkos njegovim neospornim kvalitetima, u bizantijskoj i zapadnjačkoj literaturi otkrit ćemo orkestrirane napade i sistematsko ocrnjivanje njegove ličnosti. Kad mu se već ne može osporiti genijalnost, onda mu se mogu pripisati neljudske osobine i tako obezvrijediti njegova postignuća. Istraživati ličnost sultan Fatiha oslanjajući se na bizantijske hroničare, isto je što i povjeriti gladnim vukovima jagnje na čuvanje. Bizantijci su višestoljetni mrzitelji islama. Briljantni muslimanski general Halid ibn Velid im je početkom VII stoljeća preoteo cijelu Siriju koja je tada smatrana “džennetom na zemlji”. Bizantijski car pokreće čitavu imperijalnu armiju od 150 000 vojnika i pokušava protjerati muslimane. Suprotstavlja mu se Halid ibn Velid, Allahova Sablja, i sa svega 40 000 vojnika, na rijeci Jermuk, 636. godine, potpuno uništava bizantijsku armadu. Nikada više Bizantijac nije kročio u Siriju. Slijede dalja muslimanska osvajanja na kopnu i moru sve dok nisu opsjeli Istanbul. Iako bezuspješna, dva uzastopna opsjedanja su zadala strašne muke Bizantijcima. Zatim dolaze Seldžuci i osvajaju Anadoliju, poražavaju imperijalnu armiju kod Mancikerta, a bizantijski imperator je prisiljen kleknuti pred muslimanskog vojskovođu Alp Arslana i moliti za milost. Nikada više Bizantijac nije kročio u Anadoliju. A onda dolaze Osmanlije koji im uzimaju skoro cijelu teritoriju i bacaju ih u potpuno okruženje. Konačno, sultan Fatih im preotima Istanbul i posljednje teritorije, čime Bizantija kao država prestaje postojati. Nikada više Bizantijac nije kročio u Istanbul. Kako je onda moguće očekivati da će bizantijski pisci reći išta pozitivno o čovjeku koji na najbolji način predstavlja sve ono što oni neizmjerno mrze?

Evropa je opet posebna priča. Stoljećima se valjala u blatu sopstvenog primitivizma i neprosvijećenosti. A onda je ugledala izvrsnu priliku za pljačku i pokrenula “svete” krstaške ratove pod slabom maskom zaštitnika kršćanstva. Više od tri stoljeća, kontinuirano je odašiljala svoj najgori ološ, pljačkala i ubijala muslimane i svoju “braću” pravoslavce. Kada su svi napori propali i kada je shvatila svu svoju nemoć, mirno je posmatrala kako muslimani, kao sazrelu voćku, ubiru Istanbul.

Kada je riječ o karakteru sultan Fatiha, ne možemo se u potpunosti osloniti ni na osmanlijske izvore. Sasvim prirodno, Osmanlije su svog ponajboljeg sina predstavili u najboljem svjetlu. Jedino nam preostaje proučavanje ukupnog sultan Fatihovog djela i formiranje vlastite slike o njemu.

Osvajač planira osvajanje

Još od ranog djetinjstva Sultan Fatih se počeo baviti pripremama za osvajanje Istanbula. Veliki vezir njegovog oca, Čandarli Halil-paša, nije bio sklon toj ideji. Želio je mir sa Bizantijcima. Halil-paša je bio izdanak ugledne porodice Čandarli, koja je već nekoliko generacija zaredom davala visoke funkcionere Osmanlijskoj državi. Oslonivši se na visoko porijeklo i snažan politički uticaj usuđivao se otvoreno protiviti mladom sultanu. Dvojica visokih funkcionera, Šihabettin-paša i Zaganos-paša podržavali su mladog Mehmeda u njegovoj zamisli osvajanja Istanbula.

Mehmed je čitao djela u kojima se opisuje život Aleksandra Makedonskog i Julija Cezara. Godine 1445., kad je imao svega trinaest godina, dok je sultan Murat još uvijek bio na vlasti, mladi Mehmed je sa dvojicom odanih paša isplanirao zauzimanje grada. Kada je Halil-paša saznao za te planove, odmah ih je odbacio pobojavši se reakcije zapadnog kršćanstva. Halil-paša se, kao pripadnik stare plemićke porodice, pobojao za svoju sudbinu, jer je mladi Mehmed bez predrasuda za svoje najbliže saradnike uzimao bivše kršćane koji su primili islam. Prema nekim vjerovanjima, iskoristio je snažne porodične veze i iscenirao pobunu janjičara koji se, naime, nisu slagali sa politikom princa Mehmeda. Sultan Murat je ubrzo sredio nemire i poslao Mehmeda u Manisu. Tursun-beg bilježi da je mladi Mehmed to nerado učinio. Iako se povukao u Manisu, i dalje se smatrao jedinim legalnim sultanom, dok je Murat bio samo njegov opunomoćeni zastupnik.

Diplomatske akcije

Sultan Muratova smrt je na zapadu primljena sa olakašanjem. U Mletačkoj republici, Rimu, Đenovi i Parizu su vjerovali da je sultan Mehmed mlad, neiskusan i ukupno nedorastao svom položaju. Pomislili su da će uskoro doći vrijeme za potiskivanje Osmanlija sa Balkana. Nezreo sultan na čelu osmanlijske države će im znatno olakšati ovaj zadatak. U to vrijeme, Sfrancez, izaslanik posljednjeg bizantijskog cara, Konstantina Paleologa, je bio u posjeti kod gruzijskog i trapezuntskog vladara pokušavajući ih nagovoriti da neki od njih uda svoju kćer za Konstantina. Tako bi Bizantija obezbijedila dobrog saveznika i omastila brk dobrim mirazom. U Gruziji mu je objašnjeno da je kod njih običaj da mlada dobija miraz, pa se Sfrancez razočarao i otišao u Trapezunt. Tamo je srdačno dočekan i obradovan novostima o Muratovoj smrti i ustoličenju Sultan Mehmeda: “Dobro došli gospodine. Imamo dobre vijesti za vas. Murat je umro, a mladi Mehmed je sada Sultan”. Sfrancez je bio dobar poznavalac prilika pa je uzvratio: “Vaša visosti, bojim se da ta vijest nije razlog za radost. Naprotiv, vijest je vrlo žalosna.” Vraćajući se u Istanbul, Sfrancez je posjetio novog sultana, čestitao mu i zatražio uvjerenje da neće napadati Bizantiju. Bio je više nego iznenađen sultanovom ljubaznošću. Uvjeravao ga je da je voljan živjeti u miru sa Bizantijom. Kao dokaz tome, odrekao se prihoda iz grčkih gradova u Strumi u korist princa Orhana. Princ Orhan je bio potomak Sulejmana – jednog od sinova sultan Bajazita. Bio je u nekoj vrsti političkog zarobljeništva kod Bizantijaca koji su njime često prijetili sultan Muratu II, a sada i Mehmedu. Oni bi mogli pustiti Orhana iz zarobljeništva, koji će onda potegnuti svoje navodno pravo na prijesto i tako izazvati građanski rat. Sultan Mehmed je tada odredio visoku sumu za izdržavanje zarobljenog princa.

Brzim diplomatskim akcijama, sultan Mehmed je sklopio primirje sa Mađarskom i Mletačkom republikom, a umirio je i srpskog despota, Đurađa Brankovića. Time je obezbijedio njihovo nemiješanje u budućem sukobu sa Bizantijom. Zatim je izvršio reorganizaciju janjičarskih trupa i na vodeća mjesta postavio ljude koji su mu bili beskrajno odani.

Konstantinova nepromišljenost

Uskoro je uslijedio jedan događaj koji će pokazivati Konstantinovu političku nezrelost. Njegov izaslanik je došao kod Čandarli Halil-paše, koji je tada sa sultanom boravio u Bursi, sa zahtjevom da se poveća svota za izdržavanje princa Orhana. Bila je to klasična ucjena. Halil-paša se snažno protivio pohodu na Istanbul. Bio je sklon miru sa kršćanima, a oni sada dolaze sa ucjenom i tako mu otežavaju položaj. Stari vezir je digao galamu na Konstantinovog izaslanika: “Vi glupi Grci, dosta mi je vaše neiskrenosti i okolišenja. Prethodni sultan vam je bio trpeljiv i savjestan prijatelj. Sadašnji sultan ne misli tako. Ako se Konstantin izvuče bez kazne, zbog ovog bezočnog i nepromišljenog zahtjeva, to će biti samo zato što Bog i dalje prelazi preko vaših podmuklih i kukavičkih planova. Vi ste najobičnije budale ako mislite da ćemo se uplašiti zbog vaših fantazija, i to baš sada, kada se tinta na nedavnom sporazumu nije ni osušila. Mi nismo djeca bez snage i razuma. Ako mislite da nešto možete učiniti — samo izvolite. Proglasite Orhana za sultana u Trakiji. Dovedite Mađare preko Dunava. Pokušajte vratiti gradove koje ste već odavno izgubili. Ali jedno znajte: nećemo vam dozvoliti da bilo šta od toga učinite. Na kraju ćete izgubiti i to malo što vam je ostalo.”

Sultan Mehmed je primio ovaj zahtjev sa hladnom ozbiljnošću. Otpustio je Konstantinovog izaslanika uz obećanje da će to razmotriti kad se vrati u Jedrene…

Izvor: Samarkand