Srpska baba i njen digitalni unuk

Uz 19. godišnjicu postojanja Republike Srpske (RS) koja eto samom nebeskom providnošću pada baš na krsnu slavu svetog arhiđakona Stefana Prvomučenika, upriličena je svečana akademija, svečanija od svih dosadašnjih. Tom prilikom je novi republičko-srpski predsjednik Dodik, rođendanski raspoložen, razdragan i uzbuđen, izmucao podugačak govor, u kome je, u maniru državnika totalitarnih režima, sa puno laži i manipulacija, veličao i branio tekovine republike.

Piše: fra Drago Bojić

Govorio je predsjednik o svemu i svačemu – o slavnoj historiji i ružičastoj sadašnjosti RS-a, o vječnim težnjama srpskog naroda, o svijetloj budućnosti koja je pred republikom, o svojoj odlučnosti da brani RS… Uvjeravao je prisutne i vascijeli svijet pred malim ekranima “da je Republika Srpska trajna, pravna teritorijalna i politička kategorija, nastala kao izraz volje srpskog naroda u BiH, koja je svoj suverenitet unijela u državnu zajednicu BiH (…) da je sa svakim rođendanom sve jača i bolja i da je svaki njen rođendan dokaz da su predstavnici srpskog naroda bili u pravu kad su se na događajima raspada bivše zemlje nacionalno okupili i rekli da žele samo ono što i drugi, a to je braniti narod”. Samo u ovih nekoliko redova, a govorio je taj dan Dodik nadugo i naširoko kako inače govore vođe u totalitarnim režimima, izrečeno je mnoštvo laži. Zna nezavisni socijaldemokrat Dodik da njegov RS, kao džepno izdanje velikosprskog projekta, nije unio suverenitet u BiH, već da ga je upravo suprotno silom i u krvavom ratu razbijao i danas razbija. Zna i to da u RS ništa nije “ni bolje ni jače”, na žalost ljudi koji žive u tom entitetu, i srpskog, a pogotovo drugih naroda, osim ako predsjednik nije mislio na sve jače i agresivnije republičko-srpsko ludilo i sljepilo – posvjedočeno i u prošlogodišnjoj predizbornoj kampanji – koje tom narodu ne dopušta da se susretne sa vlastitom prošlošću i preuzme odgovornost za zločine na kojima je entitet stvoren.

Nije naravno istina ni to da je srpski narod devedesetih želio što i drugi, jer da je kojim slučajem tako bilo, vjerojatno bi ove prostore i ove ljude mimoišli svi oni krvavi ratovi od Slovenije i Hrvatske do Bosne i Kosova. Nije se tu radilo ni o obrani srpskog naroda i njegovih nacionalnih interesa, kako se to pokušava i u miru svih ovih godina i sa političkih i sa oltarskih govornica nasilu ubrizgati u historiju, već o totalnom (veliko)srpskom ratu protiv svih onih koji su se našli na imaginarnoj teritoriji koju je zamislila ta politika. Da budemo do kraja objektivni i precizni, kako god to zvuči paradoksalno i sarkastično, ako je neko srpski narod odbranio u posljednjem ratu, bar kad je riječ o ratu u BiH, onda je to međunarodna zajednica, zaustavljajući vojne akcije pred samom Banjom Lukom, i spašavajući političko i vojno vodstvo bosanskih Srba od sigurnog poraza. Taj potez međunarodne zajednice jedan je od njenih razumnijih poteza u minulom ratu, jer je time spriječila novi egzodus srpskog naroda i eventualne zločine nad njim, iako će zauvijek sa gorkim okusom ostati neodgovoreno pitanje svih ratnih pitanja, kako ta ista međunarodna zajednica nije upotrijebila isti autoritet i prijetnju prema srpskoj vojsci prije nego što će započeti i sprovesti protjerivanje i likvidaciju drugih svugdje tamo gdje su bili nezaštićeni (na primjer Srebrenica) ili u političkim dogovorima prodani (na primjer Posavina). Dayton, koji je zatim uslijedio, a na koji se posve razumljivo i Dodik i svi drugi (pro)srpski političari svakodnevno pozivaju, nagradio je srpske zločine, dajući im gotovo polovinu teritorije države, onih njezinih dijelova koje su u potpunosti očistili od drugih, pa bi rođendan Republike Srpske – da nastavimo sa sarkazmom – trebalo svakako slaviti i u Daytonu, bar simbolično.

Središnji dio svečane akademije nije bio Dodikov govor, kako bi se unaprijed moglo pomisliti, s obzirom na njegovu narcisoidnost i obožavanost koju uživa u RS-u, već dramski komad, u kome je kroz razgovor srpske babe i njenog digitalnog unuka – prema nanovo aktuelizovanom scenariju o vječnom i nebeskom narodu– republičko-srpski entitet prikazan kao izraz vjekovne težnje srpskog naroda, posve uronjen u mitsku stvarnost, da je i najvećim mitomanima u srpskom narodu sve to skupa moralo izgledati ipak malo pretjerano i nategnuto, drugačije kazano, ako je i o nebeskom narodu – vala previše. I s obzirom na ovu inscenaciju javljaju se mnoga pitanja, na primjer, zar vjekovne težnje srpskog naroda nisu (bile) teritorijalno daleko veće i zar baš da ih utjelovljuje trebinjska baba, online-unuk i puzzle-etnitet!? Kako god, za vrijeme izvođenja ovog komada i prenemaganja trebinjske babe, sijala su ozarena republičko-srpska lica, ponajviše naravno predsjednikovo.

Međutim, gora i od Dodikova govora i od babine priče, jest činjenica da se rođendan Republike Srpske od njezinog početka slavi skupa sa krsnom slavom Stefana Prvomučenika (na dan prvog kršćanskog mučenika, rođendan političke tvorevine zbog koje su toliki bili mučeni!), što je istovremeno i najbolja i najstrašnija slika za simfonijski odnos Srpske pravoslavne crkve prema ondašnjoj i sadašnjoj republičko-srpskoj politici, prema zločinima od kojih se pravoslavna crkva nikad nije ogradila, a ni do danas ni za jedan od njih izvinula. Ako ove godine na proslavama pravoslavnih božića i nije bilo uobičajenog (veliko)srbovanja, ili ga je bar manje bilo nego prije, nisu izostale prazne fraze o ljubavi “čovjeka prema čovjeku i čovjeka prema bogomladencu”, o miru među narodima, izgovarane gotovo cinično, bez imalo “lične i hrišćanske” empatije za druge, za njihove prošle i sadašnje patnje (i za patnje vlastitog naroda!), o kojima nijemo šute predstavnici i bosanskog i srpskog dijela Srpske pravoslavne crkve.

Republičkosrpski rođendan ostaće upamćen i po tome što su na svečanoj akademiji bili prisutni i mnogi zvaničnici, politički predstavnici iz istočnog susjedstva i ambasadori nekih zemalja, a nisu izostale ni rođendanske čestitke, među kojima su najsrdačnije odzvanjale one predsjednika Srbije (Tadića), Crne Gore (Vujanovića), i naravno ruskog ambasadora. Na svečanoj akademiji i to u prvom redu sjedio je i banjolučki biskup Komarica, biskup biskupije čije je vjernike gotovo u potpunosti protjerala upravo politička i vojna mašinerija republičko-srpskog entiteta. Pozicija biskupa Komarice nije nimalo jednostavna, ali ipak očekivalo bi se (i na to biskup ima moralno pravo!), da ne bude na rođendanskom slavlju, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog hiljada ljudi koji su posve stvarno na vlastitoj koži osjetili razarački i zločinački potencijal rođendanske slavljenice, ali i zbog šačice povratnika i njihovih muka, na koje je i ovih dana po ko zna koji put biskup upozoravao.

Tako je to ukratko bilo na svečanoj akademiji na dan Republike Srpske. Fabrikovanje historije, negiranje vlastitih zločina, mistifikovanje velikosrpstva, uz miris tamjana i zazivanje vječnosti – sve u svemu, odraz stvarne percepcije republičko-srpskog entiteta u srpskom narodu. S obzirom na sadašnje stanje duha u RS-u teško je očekivati da će svijest srpskog naroda i njenih političkih predstavnika ikada do te mjere narasti da se susretnu sa prošlošću i vlastitim zlima na kojima je entitet nastao. Iluzorno je očekivati čak i to – prema sadašnjem raspoloženju – da će se ovaj entitet ikada humanizovati i demokratizovati bez novih zahvata međunarodne zajednice, koja ga je i stvorila. Daleko je izvjesnije da će se republičko-srpski rođendani i ubuduće slaviti, sa iskrivljavanjem i insceniranjem historije, bez odgovornosti za vlastita zla i empatije za druge, uz podršku regionalnih i stranih političkih kompromisera i uz poseban blagoslov Srpske pravoslavne crkve.

Drago Bojić
Svjetlorijeci

24sata.info