Nekoliko stotina metara dalje, pripadnici snaga sigurnosti Hosnija Mubaraka, u svojim crnim uniformama, još uvijek su pucali na demonstrante u blizini ministarstva unutrašnjih poslova. Bila je to divlja, historijska proslava pobjede; Mubarakovi tenkovi oslobađaju njegov grad od njegove diktature.
U jednom čudnom Mubarakovom svijetu – i svijetu Baraka Obame i Hilari Klinton u Vašingtonu – čovjek koji još uvijek tvrdi da je predsjednik Egipta imenovao je novog potpredsjednika u pokušaju da ublaži bijes demonstranata. To je Omar Sulejman, glavni egipatski pregovarač s Izraelom, viši dužnosnik i oficir Mubarakovog aparata, 75-godišnjak s godinama posjeta Tel Avivu i Jerusalemu, te s četiri srčana udara dosad. Još nije jasno kako se može očekivati da ovaj ostarjeli aparatčik riješi i smiri bijes, ali i sreću i ushićenje zbog oslobođenja 80 miliona Egipćana. Kada sam rekao demonstrantima koji su me okruživali na tenku novosti o imenovanju Sulejmana, oni su prsnuli u smijeh.
Posade tenkova, u uniformama, osmjehujući se, a ponekad i aplaudirajući, nisu ni pokušavale izbrisati grafite koju su demonstranti posprejali na njihovim tenkovima. “Mubarak odlazi – ODLAZI” i “Tvoj režimje gotov, Mubarak” – parole su koje se nalaze ispisane na skoro svakom tenku na ulicama Kaira. Na jednom od tenkova koji su kružili Trgom slobode nalazio se i viši dužnosnik Muslimanske braće, Muhamed Beltagi.
Ranije tog dana hodao sam pored konvoja tenkova koji je prolazio kroz Garden City, i vidio kako se demonstranti penju na vozila te daju posadi narandže, aplaudirajući im i pozdravljajući ih kao egipatske patriote. Uprkos smješnom i ludom Mubarakovom izboru potpredsjednika i njegovom velikodušnom imenovanju bespomoćne nove vlade poltrona, ulice Kaira su pokazale ono što su lideri SAD-a i EU jednostavno propustili da primjete. GOTOVO JE.
Slabi Mubarakovi pokušaji iIi tvrdnje da on mora, zbog egipatskoga naroda i u njegovo ime, zaustaviti nasilje – dok su njegove sigurnosne snage odgovorne za većinu okrutnosti u posljednjih pet dana – izazvalo je još veći bijes onih koji su proveli 30 godina pod njegovom diktaturom. Ovdje su sve raširenije sumnje da su većinu pljački i podmetanja požara izveli prerušeni policajci – uključujući i ubistvo 11 ljudi u selima u zadnjih 24 sata – u nastojanju da unište integritet demonstranata koji pokušavaju da zbace Mubaraka s vlasti. Uništavanje velikog broja komunikacionih centara od strane masikranih ljudi – što je moralo biti koordinirana akcija, s nekom formom organizacije – također su dovele do porasta sumnji da prerušeni banditi, koji su pretukli mnoge od demonstranata, stoje iza toga.
Ali paljenje policijskih stanica širom Kaira, Aleksandrije, Sueca i drugih gradove očigledno nije izvedeno od strane prerušenih policajaca. Kasno u petak, vozeći se autocestom koja povezuje Kairo s Aleksandrijom, vidio sam grupe mladih ljudi kako postavljaju i pale gume duž autoceste, a kada kola uspore ili stanu, oni zahtjevaju stotine dolara od putnika. Jučer ujutro naoružani ljudi su krali auta od vlasnika u centru Kaira. Daleko užasniji vandalizam se desio u Egipatskom nacionalnom muzeju. Nakon što je policija napustila ovo mjesto gdje se nalazi ogromno blago iz antičkih vremena, pljačkaši su upali i polupali I oštetili faraonske statue stare 4.000 godina, egipatske mumije i veličanstvene drvene brodove – zajedno s njihovim minijaturnim posadama – kojima je smisao bio da prate dnevne kraljeve u njihova groblja.
Neprocjenjive staklene posude i razne figurice su razbijene,a crno obojeni vojnici su porušeni. Ponovo moram reći da kruže glasine, još i prije otkrića, da su policajci prouzrokovali ovaj vandalizam prije napuštanja muzeja u petak navečer. Tamne sjene Bagdadskog muzeja iz 2003. godine. Nije toliko loše kao tamo, ali je to užasna arheološka katastrofa. U mom noćnom putovanju kroz grad morao sam usporiti kada su se tamna vozila pojavila iz noćne tame. Bila su razbijena, staklo je bilo rasuto po cesti, policajac je uperivao pušku iznad moje glave. Jedan džip je bio poluspaljen. Bili su to ostaci vozila sigurnosnih snaga koje su demonstranti istjerali iz Kaira u petak. Prošle noći ti isti demonstranti su formirali veliki krug oko Trga slobode i tu su se počeli moliti. “Allahu ekber” odjekivalo je kroz noć. A bilo je i poziva na osvetu. Televizijska ekipa El-Džezire pronašla je 23 tijela u mrtvačnici u Aleksandriji, očigledno pogođeni od strane policije. Nekoliko leševa je imalo užasno unakažena lica. Još 11 tijela pronađeno je u mrtvačnici u Kairu, dok su se rođaci okupljali oko njihovih krvavih ostataka tražeći odmazdu protiv policije.
Raspoloženje u Kairu se sada polako mijenja iz zadovoljstva u bijes. Jučer ujutro hodao sam preko mosta na rijeci Nil da bih gledao kako gori 15-spratno sjedište Mubarakove partije. Naprijed je stajao veliki poster koji je pokazivao razne blagodati koje je dala partija – slike uspješnih diplomanata, doktora i sveopšte zaposlenosti, obećanja koje Mubarakova partija nije uspjela ostvariti zadnjih 30 godina – uokviren sa zlatnim vatrenim plamičcima koji su se dizali iz pocrnjelih prozora sjedišta partije. Hiljade Egipćana stajalo je na mostu i slikalo zgradu koja je gorjela – dok su sredovječni pljačkaši još uvijek krali stolice i stolove iz nje.
Ali čim je stigla danska televizijska ekipa, da snima te iste scene, spriječeni su od velikog broja ljudi koji su im govorili da nemaju prava da snimaju požar, insistirajući da su Egipćani ponosan narod koji nikad ne bi krao niti postavljao požare. Ovo je postalo tema dana: reporteri nisi imali pravo izvještavati o ničem što bi bacilo tamnu mrlju na oslobođenje. Ali i uprkos tome ljudi su bili izuzetno otvoreni i prijateljski raspoloženi – te uprkos Obaminih izjava u petak navečer – nije bilo ni najmanje manifestacije neprijateljstva protiv SAD-a.
“Jedino što želimo jeste Mubarakovo povlačenje i nove izbore, našu slobodu i čast”, rekao mi je jedan 30-godišnji psihijatar. Iza mene grupe mladih ljudi su čistile i sklanjale slomljene barikade i zaštitne ograde sa ulice. Mubarakove optužbe da su ove demontracije i paljevine – ova kombinacija je bila tema njegovog govora u kojem odbija da napusti Egipat – dio “zlog plana”, su očito u centru njegovih tvrdnji s kojima očekuje svjetsku podršku i opravdanje. I zaista sam odgovor Obame – o potrebi reformi i prekidu ovakvog nasilja – je ista ona kopija laži koje je Mubarak koristio da odbrani svoj režim u zadnje tri decenije. Zaista je uznemirujuće i iritirajuće za Egipćane da je Obama – u Kairu, nakon svog izbora za predsjednika – sugerirao Arapima da se bore za slobodu i demokraciju. Te aspriracije su potpuno nestale kada je dao svoju podršku egipatskom predsjedniku u petak. Problem je uobičajen: linija moći i linija moralnosti u Vašingtonu se ne susreću kada se američki predsjednici bave Bliskim istokom. Moralno vodstvo u Americi nestaje kada se arapski i izraelski svijetovi suprostave.
Suvišno je reći, ali egipatska armija je dio ove jednačine. Ona prima većinu od 1,3 milijardi dolara pomoći iz Vašingtona. Komandant te armije, general Tantavi – koji je bio baš u Vašingtonu kada je policija pokušala da razbije demonstrante – je uvijek bio veoma bliski prijatelj Mubaraku. To nije dobar znak za blisku budućnost. I tako “oslobođenje” Kaira – nažalost stižu vijesti o pljačkanju bolnice Kasr el-Ajni – još treba da se završi do kraja. Kraj je možda očigledan. Ali tragedija još uvijek nije gotova.
Piše: Robert Fisk
Izvor: “The Independent”